Da se Zagreb pretvara (ako se još nije pretvorio), barem, u muzičku metropolu naznačio je i prekjučerašnji utorak. Jedan sasvim običan utorak, dan u tjednu nakon ponedjeljka u kojem se na meniju našlo preko nekoliko odličnih glazbenih događaja od kojih su najznačajniji bili koncert hrvatsko-talijanske kombinacije East Rodeo u Vip clubu, If these Trees could Talk u Tvornici i premijerni nastup "američkih" BALKAN BEAT BOX u "urbanom" Aquariusu.

Tijekom koncerta pala mi je na pamet ta mala zloća u kojoj je Aquarius kao klub prvi počeo s nekom urbanom kulturom, lagano lagano ovo ono, a na kraju je završio s world i etno bendovima, koji su tu čini se puno češći nego ovi prvi. Tako već sutra u Aquariusu možete pogledati, po ko zna koji put, rumunjske trubače Fanfare Ciocarlia, koji će napraviti barem isti ako ne i bolji "ršum" od Balkan Beat Boxovaca. No, prije nego se to dogodilo na pozornici se nekim slučajnim slučajem našlo društvo iz slavonskog romskog naselja a nazvali su se EURO BLACK NATION. Simpatični su. I vjerojatno će se još čuti o njima, pogotovo jer imaju nekog ko ih gura. Al to kak su oni gore izgledali i zvučali nije bilo jasno dal se smijati ili plakati na njihove gegove, pokušaje i promašaje.

No, dobro. Nek se kale dječaci. Ima i gorih koji zarađuju na tome.

Oko pola 11 pojavila se čudnovata šestorka sastavljena od svih mogući rasa i boja i falio im je samo još jedan crni crnac pa da mogu postat UN ambasadori. Počeli su s Intro (Taste Of Where I'm From), početnom s novog albuma "Give" (kojeg su i promovirali i odsvirali dobar dio albuma) i raspali se gore nego ovi dječaci prije njih. Vokal je kasnio i pucao kroz mikrofon, šumjelo je na sve strane. Poprilična katastrofa za uši. Već na drugoj, Part of the Glory, sve je bilo u najboljem redu, a oni su nastavili ko da se ništa nije ni dogodilo. Uslijedile su Enemy In Economy i još par s novog albuma, pa red starijih, koje su također dobro primljene, a kako je koncert uzmicao tako je sve više ruku i nogu bilo u zraku. Karizma koju ima Tomer Yosef i način na koji drži publiku u šaci imaju rijetki frontmeni općenito. Da nije samo odličan frontmen pokazao je i svojim lupanjem po priručnim bubnjevima, tako da smo često imali bubnjarske dvoboje njega i Tamira Muskata, kojima nisu ostali dužni ni saxofonistični dvojac Ori Kaplan i Peter Hilton, dok su nekako pozadi stajali i ne isticali se previše gitarist i basist, no svojom su svirkom uvelike doprinijeli cjelokupnom uspjehu te večeri.

Sviralo se skakalo i plesalo skoro dva sata, a nakon toga članovi benda nisu bili preumorni popričati s publikom, potpisati koji cd i tek nakon toga otići na zasluženi počinak. Nadam se da će nas ponovo posjetiti i to vrlo brzo, u nekom većem prostoru pred većim brojem ljudi.

pedja // 19/04/2012