U četvrtak navečer koncertna dvorana Lisinski je ugostila dva virtuozna glazbenika, violinista Alekseya Igudesmana i pijanista Hyung-ki Jooa koji su u sklopu programa Rotary za izvrsnost izveli svoju glazbenu poslasticu Big Nightmare Music. Glazbenici su uz pomoć Andreia Pushkareva (dirigent i udaraljke) i Simfonijskog orkestra HRT-a pokazali svoju viziju izvođenja klasične glazbe.
Njihov izvanredan nastup je pokazao kako se uspješno mogu spajati elementi klasične glazbe, komedije, teatra i dobre zabave u sklopu koje se nitko ne može osjećati zaspostavljeno ili ravnodušno. Pokazivati takvo glazbeno umijeće uz toliko fizički napornih skečeva, koji uključuju trčanje po dvorani, plesanje po pozornici, i borbe baroknih skladatelja je impresivno. Ono što je gotovo nevjerojatno je da oni pri tome mogu disati, razgovarati, pa čak i pjevati. Žanrovski okovi su odbačeni u korist stvaranja nečega predivnog, artikuliranog, majstorski izvedenog. Predstava koja je pružena publici se ne može ni nazvati jednim određenim imenom jer se nalazi na razini na kojoj se spajaju različite stvari, ali na takav način da tvore jednu organsku cjelinu u kojoj nema slabih dijelova ili rupa. Od glume, preko humora, do same glazbe koja ne zaostaje ni u najkaotičnijim razmjenama između dvoje glavnih izvođača i orkestra. I tu uspješno ostvaruju ono što se gledano iz perspektive publike čini kao lagana šetnja kroz park, a zapravo je izrazito teško i zahtjevno za napraviti. Bez obzira što Igudesman i Joo iza sebe imaju brojne nastupe, teško je ne diviti se takvoj kinetičkoj energiji na pozornici, takvoj nevjerojatnoj lakoći izvedbe. Nakon toliko nastupa ostala je svježina, razigranost, povezanost i improvizacija tokom nastupa. Sve ono što tvori njihovu filozofiju prema nastupima i novoj perspektivi izvođenja klasične glazbe - i slavljenja iste - pokazano je u punom smislu na njihovom nastupu u četvrtak. Oživjeli su izvođenje klasične glazbe, učinili je pristupačnom, privlačnom, fluidnom. Njihova izvedba je pokazala kako nešto što se smatra 'ravnim', suhoparnim i statičnim, može biti pokretno, bogato detaljima i puno života. Koncerti poput ovoga slave život u najboljem mogućem svjetlu, kroz skečeve iz kojih humor postepeno izvire, uz potporu orkestra koji je iskreno uživao u razigravanju nekih drugih mišića (osim onih glazbenih), preko divnih izvedbi, miješanja novih i starih nota, do kemije na pozornici koja je cjelokupnu dvoranu povela na jedno veličanstveno putovanje.

robert tabula // 18/12/2011