S muzikom Carle Bozulich upoznao sam se na posljednjem izdanju Žednog uha, kada je nastupila s violončelistom Francescom Guerrijem. Tada je skačući po publici, koja je mirno sjedila nakon nastupa Hana Beninnka, osvojila simpatije svih 10 - 20 ljudi, koji su je te večeri slušali. Ovu subotu došla je sa svojim projektom Evangelista promovirati posljednji album In Animal Tongue.

Izgledom, Carla Bozulich, podsjeća na spremačice iz naših osnovnih škola i ništa na njoj, zapravo, ne odaje da je jedna od najkreativnijih glazbenika današnjice. Njen glas od kojeg se ježite i gitara koja u istom trenutku zvuči tako odbojno, a opet tako očaravajuće, glavno su oružje ove lutajuće bande.

Evangelistin stil rasteže se on nosiea, psihodelije, pa sve do nježnih pop melodija, a sve je upakirano u punk estetiku DIY. Kada su članovi benda još izuzetno simpatični, pa ni izgovaranje hrvatskih riječi ne zvuči iritantno, a publike je toliko malo da imate osjećaj da ste na probi benda, nepretenciozan i ugodan koncert je zagarantiran. Svirka je bila koncentrirana uglavnom na posljednji album s par osvrta na stare stvari poput Pissing i Steal away.

U svojim najboljim trenutcima mene su te večeri podsjetili na Wovenhand, a bogami i na Doorse pogotovo kada se Carla, u stilu ženskog Morissona derala - the west is the best, na svu sreću nije zvučalo isforsirano i nategnuto, dapače.

Kratki trans od svega sat i kusur vremena koji nam je priuštila Evangelista nadomješten je druženjem s bendom kod štanda s majicama. Carla Bozulich obećala je otkriti tajnu porijekla svoga prezimena svima koji dođu na štand. Mene, iskreno, to nije previše zanimalo, ja sam svoju porciju dobre muzike dobio i to je bilo sasvim dosta za tu večer.

vedran ž. // 01/12/2011