Najgora stvar koju možete napraviti kad su festivali u pitanju? I to punkerski. Planirat. Nikad, nikad nemojte planirat. Jer nikad ne ide po planu.
Naš plan je bio pogledat sve ili bar većinu bendova. Poslušat. Poslikat.
Realizacija? Mnooogo manja od očekivane. No, krenimo od petka popodne...
Vremenska prognoza je obećavala, sunčan i topao vikend. Pogodan na kampiranje, pogodan za more. Cijelim putem smo nabrajale stvari koje smo zaboravile doma, popisu usprkos. Prostor za kampiranje je već bio solidno popunjen, neki su došli i dan ranije. Registracijske tablice Italije, Austrije, Slovenije, Češke, Njemačke... Ljudi iz svih krajeva Hrvatske već su se skupili na stepenicama Rojca, družili i pili.
Zabavljale smo se promatrajući ljude koji su nam poznati još od lanjskog izdanja.
Predvečer smo se uputile u grad, treba nešto i jesti prije većih količina alkohola.
Nažalost, gužve po gradu, trgovinama, fastu, kiosku su dovele do tog da smo propustile domaće nade koje su otvorile festival, Rabbia e Disperazione. Kasnije je frontmen, Medo uhvaćen i upitan o tome kako je prošao nastup. Odlično kaže on, a mi mu vjerujemo.

Red za karte a ujedno i podizanje naših akreditacija je bio nenormalno dug, tako da smo u par navrata dolazile i odlazile jer su svi stajali nepomično. Kad smo napokon shvatile da nema druge i da nam čekanje ne gine stale smo u red. 15-20 min čekanja i na rukama nam je osvanula crvena festivalska narukvica. I napokon smo zakoračile u dvorište Rojca. Pri ulasku, odmah šok: di su ljudi? Di je distro?
Unutra se muvala osjetno manja količina ljudi, a distribucije su prebačene u drugi dio dvorišta, bliže bini.
Čekanje u redu nam je oduzelo priliku da vidimo srpski hc trio Dishumanity. Uletile smo na Motherpig. Još jedan trojac, ovaj put iz Sarajeva koji svira mješavinu stilova. Grupica veseljaka se već gurala ispred bine. U sjećanju nam je najviše ostala pjesma Karijes koja je natjerala još više ljudi da se razbacaju na žestoke zvukove.

Nakon njih na scenu su trebali Dislike, no radi otkazivanja uletili su Nonsense. Propustile smo ih, kao i Trashcat, nažalost, jer je ekipa ispred Rojca bila veća, bolja, zabavnija i glasna. A mi smo se skroz prepustile toj atmosferi.
No legendarne Warfare nisam htjela propustiti ni pod koju cijenu. Uzasno me zanimalo kako zvuči i izgleda taj bend, toliko underground da je nemoguće pronaći informacije o njima na netu.

Ugodno sam se iznenadila nastupom i količinom energije, osobito pjevača Richarda koji je stalno šetao bosonog po stejđu. Ništa ga nije spriječilo niti da tako uleti u publiku, penje se po konstrukciji bine, pjeva iz kaveza i drži veliki drveni križ na pozornici. Iako se dosta ekipe nakon završetka koncerta premjestila u dvorište, ostalo je još onih koji su pili ispred. Ostale smo se družiti do zore. Nakon toga šator i spavanac.

Dan drugi je protekao u chilanju. Malo druženja ispred marketa, malo izležavanja u hladu, malo mora. Na koncerte smo ponovno zakasnile, ovaj put radi domaće kuhinje i dobre hrane (hvala Sandi). Brickheads i E.N.D. propušteni, a nakon toga pola sata rupe jer je i slovenski In-Sane otkazao. Stigle smo na srpski Bayonets koji nas nisu previše dojmili te smo se opet povukle van. Ciljala sam vrijeme da odem na Impact u dva navrata i još ne kužim kako sam zeznula i propustila. Došla sam usred ničeg. Crne rupe dok su postavljali instrumente za Skitsystem.

Vidno razočarana napustila sam dvorište i vratila se malo kasnije, ovaj put sigurna da je svirka u toku. Legendarni švedski crust kako je i najavljivano, najočekivaniji bend festivala. Mnogi su došli radi njih te su oni jedini bend koji je pristojno popunio prostor ispred pozornice, bilo ljudima koji stoje i slušaju bilo ljudima koji pogaju i slušaju.

Sve u svemu, ovogodišnji fest je prošao sasvim dobro a glavna primjedba je bila na čudan odabir bendova. Kakav ce odabir bit za sljedeću godinu, kad festival slavi 20. rođendan, vidjet ćemo. Za sad znamo samo da nas očekuju 4 dana dobre zabave. Živi bili pa vidjeli.

pharmacist's daughter // 19/08/2011

> vidi sve fotke // see all photos