Kompletni fail ili ne? Kako za koga. Da je bilo dobro vrijeme, nekome bi opet bilo dobro a nekome ne. No vratimo se na petak. Ove godine je, kako znamo, festival bio smješten na livadu pored rijeke ali ovaj puta u Gornjem Zvečaju a ne u Generalskom Stolu kao prošle. Mada je prošlogodišnja lokacija bila zbog par ključnih stvari bolja za nas publiku, ista je zadavala glavobolje organizatorima koji su kompletnu opremu morali vući preko dva kilometra brdovitog i makadamskog terena. Za to im je jedina opcija bila traktor i vjerujem da su imali muke kad su to sve odvukli dolje pa nakon festivala natrag gore. Ove godine najbliži asfalt bio je udaljen niti 50 metara od festivalskog prostora i sve se moglo srediti i složiti na vrijeme no... nije. Došli smo na festivalsku livadu oko 17h i pogledom prvo pokušali pronaći neki press šator, no uspjeli smo dobiti informaciju samo koji je to šator i da će netko poslije 18 sati biti tamo. Do tada nas niti security niti itko drugi nije ništa pitao. Mogao je ući tko god je htio i naumio makar je prostor bio kompletno ograđen. Taman kad smo podigli terapijsku utvrdu, mala vojska zaštitara obišla je cijeli festivalski prostor i zamolila sve prisutne da iz istog izađu van kako bi zamijenili karte za narukvice. Normalno, tu se kod ulaza stvorila nepotrebna gužva koja se mogla riješiti sa samo jednom osobom na ulazu. Da bi stvar bila bolja, press i lista gostiju nije došla na vrijeme pa smo skoro sat vremena, doslovce u kupaćim gaćama, ostali van festivalskog prostora, čekajući da se netko pojavi i donese je kako bi ponovno mogli ući unutra. Nije da nas je to nešto posebno iziritiralo no moglo je i bez toga. Nakon početnih mušica, konačno smo bili unutra, popili prvo pivo, zapalili cigaru i pripremali se za nadolazeći program.

Otvaranje festivala pripalo je zagrebačkim Sane. I zahvalna i nezahvalna uloga jer publike skoro da i nije bilo ispred, no od toga boluju valjda svi festivali pa ni ovaj nije bio iznimka. Bili su solidni i odsvirali svoju listu od nekih 20+ minuta i prepustili pozornicu također zagrebačkom bendu Sebastian Doe. Akustični bend iz Zagreba inače sastavljen uglavnom od bivših studenata UFZG-a aka učiteljskog. Sastavnice benda: Mišo Basić (bisernica, vokal), Siniša Friš (bubnjevi), Dubravko Jantolek (bas), Ivan Petranović (kantautor, akustična gitara i vokal), Vedran Vojnović (trombon,vokal). Nakon nedavno objavljenog live albuma Divljaj!+Divljaj!+Divljaj!, snimljenog u ustanovi u (na) kojoj su studirali na nastupu u sklopu Glazbene scene UFZG-a, dečki su na ovom nastupu odavali veću ozbiljnost svirke. Od repertoara kojim su počastili slušatelje najviše odjeka imala je pjesma pod naslovom Ljeto je tu, bez obzira na neprimjerenost teksta vremenskim prilikama u tom trenutku. Bend se na ovom nastupu vrlo uspješno riješio kantautorovih monologa, ali nažalost nismo imali priliku u izabranim pjesmama dovoljno ćuti glas drugog vokala (/bisernice). Nakon njih nastupili su Onli-tu kojih nažalost nismo u potpunosti otpratili, što zbog kratkog vremena kojeg su imali na raspolaganju, što zbog nekih drugih ''aktivnosti''. Nakon njih su se na binu popeli Radio Aktiv. Jedini bend koji na festivalu koji u svoje zvuke prvenstveno gura ska i reggae ritmove. Publici je to valjda falilo pa su ih i podržali mnogobrojnije nego ostale do tad jer kasnije je sve bila lagana rokavela a na rasporedu su bili Brkovi i Let3. Trenutak kada je atmosfera došla do svog vrhunca. Sve ostale dana festivala sa mobitela i inih uređaja te u slobodnim pivom zalivenim interpretacijama (pa i iz pašteta, kojih je bilo na svakom koraku pošto je o kampiranju riječ) iskakali su njihovi hitovi. Turbo punk folk wellness i spa koji sviraju je, što zbog privlačnosti pentatonike u ovakvom pakiranju, što zbog šovinističke iskrenosti i niskih pobuda koje svojim tekstovima obrađuju, vrlo dobro, zapravo odlično primljen kod publike. Neopterećenost benda vremenskim prilikama ili bilo čim drugim kako se činilo zarazilo je publiku. Način na koji bend vlada pozornicom teško je opisati. Dečki su samouvjereni, žestoki i imaju fascinantnu povezanost s publikom dok im je ozbiljnost svirke na nivou. Jedna od svjetlijih točaka na koncertu ako ne i sama zvijezda sjevernjača. Topla preporuka: što prije posjetiti njihov koncert dok dečki ne izgube zarazni entuzijazam koji ih trenutačno pogoni, koji se obično kod velikih imena nakon nekog vremena izgubi. P.S. Idealan band za svadbu. Nakon zaraznog nastupa Brkova LET 3 su izgledali kao njihova bljeđa kopija. Da li je riječ o krivom izboru pjesama, jer su izabrane uglavnom vukle na već prije žešće obrađenu pentatoniku ili je pak vrijeme učinilo svoje teško je procijeniti. Stanje se naravno popravilo čim su se dečki skinuli u kombinezone i pokazali malo kože. Standardno dobar nastup, bez ekscesa , u čemu je možda bio onaj korak do izvrsnoga. Malo gole guze je ono što smo očekivali od njih, malo gole guze smo i dobili iako više nisu čvrste ni mlade ni žestoke koliko su nekad bile. Nakon Let3-a sjećam se samo šatora i zvuka kiše u noći. U subotu smo se probudili sa istim zvukom. Kiša i samo kiša. Padala je nemilosrdno cijelo jutro i dobar dio popodneva. Na našu žalost popodne dolazi netko na stage i govori na razglas kako su zbog vremenskih uvjeta organizatori bili primorani otkazati nastupe Majki i Vis Peri-Deri. Čulo se tu svakakvih nezadovoljstava u kampu no s obzirom na cijelu situaciju, njihov postupak nas nije ni malo začudio. Veći problem je bio taj da osim što se po kiši moglo biti u vlastitim šatorima, vrijeme moglo potrošiti i ispod festivalskog u kojem je glavna zajebancija bila ona koju si sami stvorite. Nikakvih dodatnih sadržaja na festivalu nije bilo. Nikakav merchandise štand a ni nikakvih drugih aktivnosti osim pijenja i jedenja se nije nudilo. Kako su hedlajneri bili otkazani a kiša je, da stvar bude bolja, prestala padati oko 5 ili 6 sati, krenule su pripreme za večer. Ljudi u kampu su uglavnom još ostali no bilo je i onih koji su spakirali svoje šatore i otišli. Nama to nije padalo na pamet. Početkom svirke Opsajda, publika se počela skupljati ispred bine a da bi na kraju gotovo svo ljudstvo festivala bilo ispred. Tu večer svirali su još Carl Hunter, Two Faces of Gala, Mjuzikl i Udriground. Svi odreda trudili su se poboljšati atmosferu a nama najzanimljiviji bili su dečki iz Mjuzikla. Kada su stupili na pozornicu vjerojatno nitko iz publike nije očekivao tako dobar zvuk. Prvi dojam nakon prijašnjih koncerata bio je potkopan mladošću izvođača. Očekivanja nisu bila velika, no tada su nas (vjerujem da to vrijedi i za ostale slušatelje) dečki gotovo ostavili bez daha. Ponekad niska očekivanja nisu tako loša stvar. Pomalo dječački ali opet zadovoljavajuće dobri tekstovi autorskih pjesama naravno nisu uzrokovali da cijela publika u glas počne pjevati, ali za koju godinu to se čini kao sasvim razuman razvoj događaja (naravno pred malo drugačijom publikom od ove koja je prisustvovala festivalu). Vizualno je Mjuzikl ,koji su se nedavno tako preimenovali iz Pras Fish, zanimljiv trojac koji je zapanjujuće dobro vladao tako velikom pozornicom. Osamnaestogodišnji frontmen, šesnaestogodišnji basist i najstariji među njima dvadesetogodišnji bubnjar pokazali su tehnički i više nego prihvatljiv nivo svirke koji me naveo na pitanje krije li se u njezinoj pozadini formalno glazbeno obrazovanje. Kako sam kasnije doznala u u frontmanovom slučaju odgovor na moje pitanje je potvrdan. Vrlo zanimljiva energija nastupa, trud i njihovo oduševljenje ostavili su vrlo pozitivan dojam. Nakon svirke, pomalo umorni, zaputili smo se prema šatorima. Buđenju usred noći sa subote na nedjelju vjerojatno je kumovala jaka kiša koja se nastavila i na nedjeljno jutro. Ono što nas je iznenadilo kad smo se izmigoljili van je bilo to da se skoro trećina kampera počela spremati. Otišli smo u obližnji restoran na kavu i ručak ali i na vječanje. Ostati ili ne ostati. Nakon sjednice, odlučili smo da ostajemo jer pokazivale su se i neke zrake sunca a i htjeli smo otpratiti festival do kraja. Vrativši se na festivalski prostor, iznenadila nas je slika kampa u kojem je ostala još trećina ljudi. Kiša se vratila a kamp se praznio. Trateći vrijeme do večeri, u prolazu smo priupitali jednog securitya dali ima kakve informacije oko održavanja zadnje večeri, s obzirom da nas je sveukupno ostalo još nekih pedesetak, no on nije znao tu informaciju ali njegov skeptičan pogled nam se nije svidio. Kasnije dolazi informacija da se zbog nas pedesetak festival ipak nastavlja i svirke ipak ima. Kao šlag na tortu, oko 18h kiša je ponovno počela ali ovaj put nije stala prije nastupa i padala je cijelu večer i noć. Kolega i ja smo usput rečeno pokupili nekakvu boleštinu i taj dio dana proveli smo u šatorima dok je kolegica Martina sa prvim zvukom gitare, makar po kiši, pohitala popratiti zadnja tri benda koja su svirala. Iz šatora se dobro čuo zvuk The Tria koji su solidno prašili obrade ZZ Topa i AC/DC-a. Meni su zvučali simpatično a i zvuk je te večeri bio puno bolji nego prethodne dvije pa se i iz šatora dosta toga moglo dobro čuti. Ono što je zanimalo neumornu Martinu bili su Agharti.

Oni su pokazali zavidnu energiju zadnjeg dana festivala. Njihovo vladanje i dobro raspoloženje zarazilo je publiku koje je srećom bilo više nego duplo od broja članova benda. Što u prijevodu znači da nas je na kiši ispod prenamjenjenog suncobrana stajalo slovima i brojkom četrnaest (14). Glavni vokal nadasve je zanimljiv jer sa svirkom pruža dobru simbiozu koja je spoj svirke koja neodoljivo podsjeća na Nightwish i Pain (izvedbom čijeg hita Shut your mouth nas je bend počastio kao zadnjom pjesmom) i kvalitetnog ženskog vokala koji djeluje dovoljno nježno, da se ne bi izgubila melodičnost pjesama, a opet dovoljno snažno da bi se odmaknuli od zvuka kakav recimo pruža Nightwish sa Anette Olsen. Jedino nedefinirano u cijelom nastupu bile su klavijature čiji je zvuk bio zagušen ostalim instrumentima, što je pretpostavljam greška tonca. Vizualno bend djeluje vrlo privlačno, nadasve zbog djevojaka, odnosno pjevačice i cure na klavijaturama, ali uz to nekako odaje dojam kompletnosti, odnosno cjelovitosti. Nakon njih na binu su se popeli još i Picksiebneri koji su, unatoč tome što ih je ispred bine pratilo deset ili petnaest ljudi, odsvirali svoju kratku setlistu i zatvorili festival.

Ponedjeljak je ujutro. 6 sati a nama zvone alarmi na svim mobitelima. Kiša je još uvijek lagano padala no morali smo spakirati šatore i lagano krenuti prema kolodvoru. Nas troje bili smo jedini budni u to doba i uspio sam izbrojati svega 10 šatora koji su još stajali. Da nas možda pedesetak nije ostalo zadnji dan, festival ne bi potrajao i u nedjelju no nismo se dali. Unatoč, kako smo kasnije saznali, enterovirozi koju smo pokupili, kiši koja nas je pratila cijeli festival, HŽ-u i ostalom javnom prijevozu s kojim se usred špice turističke sezone 150km putuje debelo preko 4 sata i ostalim stvarima koje su nas zadesile, nije nam žao zbog niti jedne. Zaključili smo da je teško da nam se ovakav vikend može ponoviti no da je takav scenarij ipak moguć. Na kraju, sve kritike upućene organizaciji festivala nisu niti u najmanju ruku zlonamjerne već sasvim suprotno. Unatoč kiši ovo je sa još malo dodanog truda mogao ispasti solidno organiziran i što se raspoloženja tiće super festival. Ovako organizatorima, ako i iduće godine nakon svega ovoga misle raditi festival, ne preostaje ništa drugo nego pregristi jezik i poslušati sve kritike upućene od strane posjetioca festivala i truditi se sve to ispraviti. Lokacija sama po sebi jest dovoljna za nekolicinu ljudi koji su posjetili festival no ipak, takvi su u manjini i potrebno je puno više od šanka i šatora da bi se ljude animiralo. Primjera i solucija je bezbroj a što se tiće Munfesta, ostaje nam čekati da vidimo…

Italic dio teksta by gemmel.

mario m. // 29/07/2011

> vidi sve fotke // see all photos

PS: organizato je upravo na službenom sajtu objavio informaciju o iskupljenju za iduću godinu pa chekirajte i to.