Nekadašnja MTV atrakcija, četveročlani kanadski punk rock bend, nakon što su prije sedam godina jedva izvukli živu glavu u afričkoj republici Kongo usred rata, odsvirali su svoj prvi koncert u Hrvatskoj. 1200 karata za ovaj koncert, što je inače kapacitet Boogaloo-a, rasprodano je rekordnom brzinom, a intrigantna je činjenica da su 15% ulaznica prodali čim su objavili svoje gostovanje u Zagrebu na službenoj web stranici.

Publiku čiji prosjek godina na engleskom vidno završava sa -teen su prvo zagrijali mladi i perspektivni dečki iz Kinokluba. Solidna svirka tog mladog zagrebačkog benda nažalost većinu publike je ostavila manje-više ravnodušnima uz iznimku prvog reda djevojaka koje su, u nedostatku prikladnije riječi, slinile za popularnim frontmenom Lukom Tomasom. Bend, inače dobitnik Porina 2010. za najboljeg mladog izvođača, izvodio je pjesme sa svog debitantskog albuma, tako prikladnog naziva "Ajmo klinci".

Atmosfera na koncertu naglo se zahuktala čim je na pozornicu stigao gitarist , tekstopisac i glavni vokal sastava Deryck Whibley. Uz prve taktove dečki su dokazali da je zaista istina ono što piše po netu, neusporedivo su bolji uživo od svih snimki koje ste do sada čuli. Deryickov glas na stageu zvuči dosta dublje, uvjerljivije i mnogo bolje odgovara uz svirku koju su dečki iz benda pružili. Njihov nastup najbolja je potvrda da se bend zaista odmaknuo od MTV- pop-punka koji je prevladavao na albumima Half Hour of Power i All Killer No Filler pa čak i na Underclass Hero- koji je pak bio svojevrsno oživljavanje/tribute početnom zvuku. Planetarna popularnost benda kako godine idu očito je ipak opala, ali se zato kvaliteta svirke i ozbiljnost zvuka poboljšala. Koncert je bio prihvatljiv i za starije generacije, kojih na koncertu nije bilo puno, i koji su se na istom vjerojatno našli iz nostalgije, a manje zbog promocije novog albuma Screaming Bloody Murder. Mlađahna publika je bila simpatično zbunjena klasičnim zadatkom koncerta " Ajmo, gore ruke!", tako da je bilo teško ne uočiti 40% publike koja je isprve pokazala rogove, naspram 20 % onih nedefiniranih i 40% onih koji su kao u školi poslušno digli dva prsta.
Još jedna slika sa koncerta, uzrokovana jedinom zamjerkom bendu, osim možda trajanja koncerta, je bilo ubacivanje tuđih hitova poput Black Sabbatha i Metallice. Histerično-oduševljena reakcija djevojke iz publike, sa neartikuliranim zvukovima koji su podsjećali parenje divljih životinja, koja se u trenutku početnih taktova Master of Puppets slučajno našla van dvorane bila je neprocjenjiva. Upitno je koliko bi ista bila oduševljenija pa da se pred njom našao i James Hetfield glavom i bradom,pa je ta reakcija rasvijetlila razloge zbog kojih su dečki iz SUMA 41 posegnuli za iskazivanjem umijeća sviranja na tuđim hitovima. Bendu njihovog ranga tako nešto nije potrebno i to je zapravo najveća pohvala njihovoj veličini, tako da se iskreno nadam da im ovo neće preći u naviku.
Šlag na kraju koncerta, ili čak bolje klasificirati kao egzotični začin bio je kada je prilikom bisa Steve Jocz inače bubnjar sa ovacijama preuzeo Deryckov mikrofon i pokazao kako legendarno zvuči "Pain for Pleasure" .

gemmel // 03/07/2011