Najveći slovenski glazbeni festival je donio mnogo zabave, odličnih svirki, ugodnog druženja ali i jedno neugodno iznenađenje... Kao i prijašnjih godina, najveći slovenski festival Lent probudi Maribor iz učmale svakodnevice (neki bi čak rekli mrtvila) i napravi od tog grada dvotjedni 24hour party / "razna događanja" grad. Festival je to koji nudi, koliko god to izlizano zvučalo, u ovom je slučaju apsolutno istinito i prikladno, za svakoga ponešto - od jazz i rock koncerata, svirki mladih bendova, klasike, uličnog kazališta i folklora, do dječjih radionica i sportskih događaja. Da nabrojim samo neke stvari. Skoro najveća zamka je u tom zgusnutom programu izabrati i postaviti prioritete, jer vjerujte, ako vam je na "običnom" festivalu nakon 2 dana skakanja od pozornice do pozornice i upijanja raznih bendova i više ili manje osvježavajućih napitaka, treći dan već poprilično naporan, onda zamislite kako je ovdje kad program traje 2 tjedna! Jedva čekam onu godinu kada ću u tom razdoblju imati godišnji i moći uživati u njemu ama baš svaki dan, ali za sada tomu nije tako, pa sam, što zbog posla, što zbog koncerata i festivala u drugim gradovima u tim danima, od ovogodišnje ponude uspio popratiti samo njen manji dio, i to samo prvog tjedna... No, krenimo redom! Moj prvi festivalski dan je bio drugi dan Lenta, subota 25.6. Zapravo, ne samo moj, jer su mi se još čak tri terapijske suradnice, od kojih su dvije potegnule iz Zagreba, pridružile u nečemu što je ispalo jedan od najboljih večeri prošloga tjedna. Glavnu pozornicu su zagrijavali Cubismo, ali je nas privukao bend koji je tu večer gostovao na (inače besplatnom) Večerovom odru - Urban & 4. Damir Urban, koji je prije par godina i svirao na istom mjestu u sklopu istoga festivala, je sa svojom znanom četvorkom (Luka Toman, gitara, Marco Bradaschia, bubnjevi, Sandi Bratonja, bas, te Saša Markovski, klaviature), još jednom pokazao i dokazao zašto se uz njega vežu pridjevi najbolji, osebujan i poseban, kada se opisuje glazbena scena bivše nam države. Ako je to ikome uopće potrebno pokazivati i dokazivati - po velikom broju publike ispred pozornice je bilo jasno da ova publika već zna Urbanov lik i djelo. Svirajući recentnije komade poput fenomenalne "Hirošime", "Magnet" te "Mjesto za mene" i "Spelujem ti ispriku", ali i starijih kao što su "Mala truba", "Robot" ili "Ocean", momci su stvarno održali odličan koncert, pun dobre energije. Damir i Sandi, koji je bas zamijenio akustičnom gitarom, počastili su nas i akustičnim verzijama Lauferovih pjesama "Govorim u snu" i "Budi moja voda", a uz "normalan" bis, dobili smo i extra akustičan, unatoč već premašenoj satnici i propisima koji ne dozvoljavaju duže svirke zbog okolnih stanara. Sve u svemu, jedan od najboljih "manjih" koncerata na Lentu ove godine. A u tu kategoriju spada i još jedan te večeri, samo glazbeno potpuno drugačiji. Naime, Jazzlent pozornicu su u subotu pohodili Sekou Kouyate Experience, predvođeni Sekouem Kouyatem, gvinejskim glazbenikom sa trenutnom adresom u Francuskoj. Potpomognut dijelom domaćim glazbenicima, ovaj dobro raspoloženi "afrički Jimi Hendrix", kako ga nazivaju (a što je dodatno i vizualno potvrdio noseći majicu sa njegovim likom), je svirajući 21-žičanu harvu (kora), instrument koji spada u kategoriju onih koji se ne viđaju svaki dan, uz odlične prateće glazbenike, pružio svoj mix reggaea, rocka i funka na najbolji mogući način. Odličan koncert u svakom pogledu, na vizualno, a i ne samo vizualno, vjerojatno najboljoj pozornici festivala. Slijedeći dan su glavno ime bili Black Stone Raiders, super trojka sastavljena iz znanih imena: Jean Paul Bourelly, gitarist koji je svirao s mnogim velikim imenima, od kojih je možda najveće Miles Davis, Darryl Jones, basist možda najpoznatiji kao trenutni basist The Rolling Stones, te Will Calhoun, bubnjar Living Colour, između ostalih s kojima je surađivao. Prvo najveće neugodno iznenađenje festivala je bila činjenica da sa svojom foto novinarskom akreditacijom nisam mogao ući u Jazzlent, s objašnjenjem da pristup imaju samo fotografi festivala, a da si mi ostali ako želimo ući možemo kupiti ulaznicu (o tom malo kasnije). Obzirom na masu akreditiranih novinara i ograničen kapacitet prostora, situacija donekle razumljiva. Ali, fotografi su ipak u ovom slučaju iznimka jer, kao prvo, ne zauzimaju sjedeće pozicije već čučeći pred pozornicom pokušavaju uloviti ono zbog čega su tamo, a kao drugo, velika većina medija ionako ima samo jednog fotografa što pak znači da si on ne može priuštiti taj luksus da na jednoj pozornici provede cijeli koncert, već nakon 15-20 minuta već mora ići na drugo mjesto uloviti drugi bend. Da bi shvatili zašto je kupovina karte bila out of the question, objasniti ću ukratko kako festival funkcionira. Najlakša i najbolja varijanta je da kupite festivalsku ulaznicu za samo 22 EUR s kojom ulazite na sve predstave i koncerte, dok za one kod kojih je potreban dodatan upad (kao ovdje na primjer), trebate iskoristiti "kuponček" kojeg dobijete sa programom festivala prilikom kupovine ulaznice (obzirom na 2 tjedna trajanja, to je više A4 knjiga nego uobičajen program) i nadoplatiti neku siću (ovdje 3 EUR). Ako pak festivalske karte nemate, ili ste nedaj Bože kuponček zaboravili doma, koncert ćete platiti 18 EUR. Što opet obzirom na ove legende nije toliko pretjerano i zato ni ne čudi da je isti bio rasprodan. Kao novinar kupončeke nismo dobili u programu, na blagajni i Press centru nisu baš znali / mogli pomoći previše oko toga, tako da je jedina opcija bila 18 EUR za pola sata koncerta. Obzirom na veliku gužvu pri prodaji karata, već sam pomislio da bi uz moju sreću kako je tog dana krenulo, to čak moglo značiti da bi došao na koncert nakon prvih 10-15 minuta i možda čak doživjeti da me kao fotografa izbace van, jer više nije dozvoljeno fotografiranje po odluci managementa benda. Koncert je po riječima onih koji su uspjeli ući bio jako dobar, ali vam ja o tome nažalost ne mogu napisati niti riječi, a bome niti popratiti fotografijom. Kako sam u zadnjih nekoliko godina izvještanja i fotografiranja s Lenta ovo doživio prvi put, ne moram ni posebno napominjati da je gorak okus u ustima bio itekako jak. Sreća je jedino da takvih "posebnih" koncerata na Lentu ima tek par, ali ipak, mogli smo na to biti upozoreni ranije, odnosno, mogao se neki drugi sistem srediti... Spomenuti okus sam pokušao isprati obilaskom drugih pozornica, ali je motivacija bila izrazito niska. Večerov oder su otvorili njemački pop-punk Green Frog Feet koji me u onih 10ak minuta što sam ih gledao nisu uspjeli uvjeriti u to da su jedna od "najviše obećavajućih grupa", kako su opisani u programu. Možda je to ipak bila samo moja slaba volja te večeri, ali im priznajem da nisu gubili volju i smisao za zajebanciju, unatoč ne baš prevelikom broju publike. Moju volju je popravio zato Uroš Perić, slovenski "Ray Charles" koji je sa svojim orkestrom na glavnoj pozornici izvodio odlične interpretacije komada zlatnog doba bluesa, soula i jazza. Taj poznati i priznati glazbenik koji je osim Europe, koncertirao i po Americi, i koji je imao čast nastupati sa Sheilom Raye Charles, kćerkom njegova velikom uzora Raya Charlesa. "Bijelac s glasom crnačkog jazz pjevača" je jako dobar opis onoga kako Uroš zvuči, a oduševljena publika je bila dokaz i njegove kvalitete. Kao goste na pozornici sam uspio uloviti i legendarnu Zdenku Kovačiček, te Maju Keuc, mladu mariborsku nadu, koja je branila boje Slovenije na nedavnoj Euroviziji. Drugi bend Večerovega odra su bili rumunjski Popa Sapka, sa svojim Balkan pop-ska izričajem, kako ga sami nazivaju. Balkanska poveznica, uz onu o trenutnoj zajedničkoj državi (EU, jelte) je bila glavna poveznica večeri, pa je izvikivanje Maribor / Slovenia / Europa bilo dosta često. Gogol Bordello su mi prvi pali na pamet dok sam ih vidio i čuo, i iako još nisu tamo gdje su im ovi znani uzori na svjetskoj glazbenoj sceni, neloš i zabavan je to bio nastup. Za pohvalu je i pjevačev poziv i puštanje fanova u backstage na druženje nakon koncerta. Nakon toga je došlo par dana nemogućnosti odlaska na festival zbog posla, a onda i koncert na Jazzlentu duo Uwe Kropinski & Jamaaladeen Tacuma. Prvi je njemački gitarist za kojeg je legendarni Pat Metheney izjavio da u životu nikada nije bio toliko impresioniran kao tada dok je čuo njega kako svira, a drugi basist s Jamajke koji je svirao u grupama Ornetta Colemana, Jamesa Blood Ulmerja, Juliusa Hemphilla, World Saxophone Quarteta i mnogih mnogih drugih. Njihov zajednički projekt spaja dva potpuno različita svijeta - onaj zadržan i hladan, ako je vjerovati steretipovima, te onaj topao i otvoren. Uživo je to zvučalo naprosto sjajno - nevjerojatno je bilo vidjeti da su samo dvije osobe na pozornici dovoljne za tako bogatu i duboku zvučnu sliku u kakvoj smo imali prilike uživati. Osobno, možda najdojmljiviji dio koncerta je bio solo komad Tacume gdje smo vidjeli kako moćan i kreativan instrument bas gitara zapravo je. Naravno, u rukama pravog majstora. Nastup prepun odlične glazbe i dobrih vibracija i humora (sjajan je bio način kako je duo pokušti utišati publiku nenaviklu na jazz koncerte koja je unatoč napisima po cijeloj dvorani prepričavala svojim prijateljima kako su proveli svoj dan). Prvi tjedan Lenta, a kasnije se nažalost pokazalo i cijelog festivala, se za mene završio u četvrtak, željno iščekivanim nastupom englesko pakistanskih Asian Dub Foundation. Ragga-jungle, dub, gitare i klasična glazba, uz repanje / pjevanje dvojice pjevača o socijalnim temama, su i dalje osnova ovog kolektiva, ali osobno meni je to bilo daleko od ADFa kojeg se ja sjećam dok sam ih intenzivno slušao. Prvi dio koncerta su činili samo novi komadi, a izvedba pokojeg klasičnog hita u drugom dijelu nije u potpunosti ispunio moja očekivanja, kao ni novi/stari dvojac na vokalu - Al Rumjen (King Prawn) te Aktarv8r, koji je ponovno nazad u bendu. Uz naučenih par fraza na slovenskom, ADF su ipak uspjeli ostvariti dobar kontakt s publikom, unatoč maloj kišici koja je prijetila, ali se na sreću nije pretvorila u ništa dramatičnije. Ako smo nedavno razgovarali na INmusicu kako su Dubioza kolektiv naša domaća verzija ADF, onda moram zaključiti da su ih naši dragi Bosanci prešišali na veliko. Najatraktivniji nastup drugog tjedna, a možda i cijelog festivala, je bio onaj Jimmya Cliffa u četvrtak 7.7.2011. Kako sam ja već bio u to doba u Slovačkoj na Bažant Pohoda festivalu, o nastupu vam ne mogu ništa reći, ali ono što su drugi suradnici terapije koji su potegnuli iz Hrvatske da vide ovu reggae legendu doživjeli je rasprodan koncert i nemogućnost ulaska na isti. Očito dobar potez organizatora i njegovog marketinškog dijela…

Ono što je bilo znano od prijašnjih godina je potvrđeno i ove: Lent nisu samo koncerti, Lent je i druženje, i to u najboljem smislu te riječi. Lent je prilika da u ta dva tjedna sretnete drage ljude što ih niste vidjeli cijele godine (neke, u biti, od prošlog Lenta), pa makar su iz Maribora gdje i ja trenutno živim. A da o onima koji dođu i iz drugih krajeva i država, niti ne pričam!

Kako će godina 2012. obilježiti kulturnu sliku Maribora, kada taj grad, sa još nekoliko manjih, postaje Europska prijestolnica kulture (EPK), ostaje vidjeti, ali ono što se već sada zna, je da se planira da se Festival Lent produži sa klasična 2 tjedna, na puno duže, možda čak 2 mjeseca (!). Ambiciozan plan, nema šta, ostaje nam se samo za nadati da će im to i uspjeti, uz jednako ambiciozan, kvalitetan i bogat program na kakvog su nas navikli do sada!

sale // 12/07/2011

> vidi sve fotke // see all photos