Očito je nizozemsku prije par godina zahvatio trend davanja bendovima imena koja štošta otkrivaju ali i mogu zbuniti slušatelja. Tako smo nedavno ugostili Rotterdam ska jazz foundation, a nekidan su nas posjetili Killimanjaro dark jazz ensemble.

No, prij njih, u KSETu su zasvirali Mombu. Dvojac koji čine korpulentni saksofonist Luca Mai i duplo manji bubnjar Antonio Zitarelli. Obojica imaju staža po talijanskim bendovima, a Luca, je našoj publici nešto poznatiji zbog svirke u "obožavanim" ZU. Njih nisam slušao nikad, a MOMBU, koliko god sam se trudio, odslušao sam svega tri pjesme i pobjegao na zrak k pušačima, kojih je iz minute u minutu bilo sve više. Experimentalne improvizacije bubnjeva i saxofona čini se nisu samo meni loše sjele. Taj dio nije predugo trajao, a ubrzo se stejdž pripremio za šesteročlanu formaciju The Kilimanjaro DarkJazz Ensemble-a. Četiri Mac laptopa na koje su bili spojeni bas i gitara, te odsvirani beatovi i otpjevani vokali uz trombon i violinu obećavali su zanimljiv nastavak večeri. Nesvakidašnji poredak na stejdžu pri kojem su uz lijevi zid jedan iza drugog bili violina, bas i gitara, a uz desni trombon, vokal i beatovi, dok je u sredini stajao stalak za mikrofon, a na platnu iza muzičara prikazivali su se neki vizuali. Gideon Kiers, čovjek iza Mac-a koji šalje beatove prema publici i Jason Köhnen, basista, samozatajni su idejni vođe benda čine čuda, u sjeni violinistice Sadie Anderson i trombonista Hilary Jeffrey-a, te pjevačice Charlote Cegarra. Jedini koji se najslabije čuo i uopće se nije isticao je gitarista Eelco Bosman, no njego dio nije zanemariv, iako gitara u TKDE muzici svakako nije na prvom mjestu. Za one koji još nisu uspjeli poloviti o čemu se zapravo radi, TKDE su čudna mješavina muzičkih stilova i pravaca, a najbliže bi se mogli predstaviti kao mješavina Godspeed You! Black Emperor i trip hop bendova. Duge kompozicije, koje se u nekim trenucima razvijaju presporo i pretiho obiluju zvukovima, bilo da su oni dijelovi "živih" instrumenata ili kompjutera. Koncert se razvijao od prvih zamornih pjesama prema sredini srednjeg tempa da bi završio prilično bučno i skoro pa plesno. Violina i trombon u prvom su planu i nositelji svih tema. Bas ili potmulo tutnji ili glasno pumpa, gitara je tu da prati, dok se vokal u onim lošijim trenucima propušta kroz razne modulatore, da bi se u onim ljepšim trenucima oslobodio i pokazao koliko Charlote ima predivan vokal. Kad ne stoji iza svog laptopa, Charlote se pojavi na sredini, preuzme mikrofon i u potpunosti zavlada ambijentom. U tih nekoliko pjesama koje je otpjevala na taj način, TKDE zazvučali su mi ko Portishead u zadnjoj fazi ili još bolje ko Beth Gibbons u solo izdanju. Iako su te pjesme ujedno i najbolje za živo predstavljanje benda, nikako ne bi bilo dobro da u potpunosti preuzmu takav izričaj, jer bi postali jedni od mnogih.

Ovako dovoljno su interesantni da ne zamore previše svojim dugim improvizacijama, međutim još uvijek je bilo previše onih kojima nije preskupo platiti kartu 65 ili 80 kuna i pričati uz šank.

pedja // 11/04/2011

> vidi sve fotke // see all photos