Zanimljiva scena bila je postavljena u Mediki te večeri. Bijelo platno, jedan stol s crvenim stolnjakom, laptopom i malom svjetiljkom i pedesetak stolica, onih sa stadiona ili autobusnog kolodvora. Na ulazu su nas upozorili da ne smijemo šuškati, pričati a kamoli fotografirati jer akteru to jako smeta. Došao je Steven Severin. Dugogodišnji suradnik drage nam Siouxsie koja nas je prije desetak godina trebala posjetiti ali nije. Pomislih, ako već ona nije došla bar da Severina vidim. Iako mu se današnji rad uvelike razlikuje od onog što je radio sa Siouxsie and the Banshees, sama njegova pojava morala bi privući mnogo više ljudi nego je te večeri došlo u Mediku, vidjeti, odnosno čuti njegovu muziku za nijemi film "Blood of a Poet" Jeana Cocteaua iz 1930. Film se sastoji iz četiri dijela, u svoje vrijeme bio je prilično skandalozan, a ni danas gledatelj ne može ostati ravnodušan na neke scene. O čemu se u svakome dijelu radi pročitajte na Wikipediji.

Kako sam već prisustvovao jednom sličnom događaju, a to je kada su legendarni post rockeri CUL DE SAC u kinu sc predočili svoju verziju Fausta, očekivao sam u najmanju ruku nešto slično. Mi sjedimo i gledamo film, bend na stejdžu sa strane svira nešto i to je to. Međutim prevario sam se. Severin je stigao sam. Obučen u crno, sijede kose i bradice, s čašom crnjaka ušetao na stejdž, sjeo na stol upalio projektor, upalio muziku, otpio gutljaj crnog i predstava je mogla početi. Odsjedili smo tako nekih sat vremena u tišini i hladnoći (jer su se grijači zbog buke morali ugasiti za vrijeme projekcije), uz tu i tamo neki šum ili pokret. Severin je elektroničkim zvukovima dočarao atmosferu u svakom pojedinom dijelu. Tu i tamo je nešto odšarafio ili prišarafio i ponekad je nagnuo iz čaše te otpio malo crnjaka. Uz odjavnu špicu Severin se digao, naklonio se našem laganom pljesku i otišao onamo odakle je došao prije sat vremena. E sad, postavlja se pitanje da li je ovo recenzija filma ili muzike za film ili cjelokupnog događaja. Film kao takav, poznat je i zanimljiv. Soundtrack za film je kao što je i sam film, mističan, mračan, emotivan i melodičan, što se i moglo očekivati od autora. Vjerujem da će se i Cocteauovi fanovi složiti da je Severin napravio nešto najbolje što se moglo napraviti za ovakav film, a vjerujem da su i film i muzika ostavili na sve prisutne jedan mističan utisak koji je teško definirati, a upravo je to ono što se i htjelo učiniti.

Šteta je jedino, da nije bilo malo više akcije, neke svirke ili priče, jer ovako je taj događaj mogao lagano proći i bez Severina uz skinuti film s nekog torrenta i skinutu muziku s rapidsharea u toplini doma i neki vitaminski napitak, ali onda - o čemu bismo pričali drugi dan.

pedja // 03/03/2011