Ovaj rad bavit će se temom etnomuzike i globalizacije. Glazba ima vrlo važnu ulogu u svakom društvu, već tisućama godina. Razvija se kroz vrijeme i vrlo dobro odražava promjene koje u društvu nastaju. Ima li ljudske kulture bez glazbe? Mislim da nema. Pokušat ću prikazati koliko se kroz spoj tradicijske muzike i suvremene, popularne, mogu očuvati tradicija, identitet, kulturni identitet jednog naroda. S obzirom na velik utjecaj medija te izuzetnu mobilnost ljudi, u današnje vrijeme nije uopće problem istraživati jednu kulturu pojedinog naroda, te upoznati ostale s njom, a također nije teško koncipirati festivale širom svijeta koji ujedinjuju različite izvođače u svega nekoliko dana na najrazličitijim lokacijama kugle zemaljske. Nekoliko isječaka dnevnih tiskovina iz Hrvatske, koji će biti u poglavlju Uloga medija, daju jasnu sliku koliko kultura današnjice ovisi o novinama, internetu, televiziji, radiju.

S obzirom da svijet današnjice koji se ujedinjuje na jednoj strani u Europsku Uniju, a na drugoj želi očuvati vlastiti identitet, pitam se koliko gubimo svoga identiteta globalizacijom koja neminovno zahvaća i Hrvatsku, te koliko tradicija ostaje živa u nama, našim običajima.

Koliko je glazba važna u svakom društvu sročeno je vrlo dobro na internetskim stranicama Zaštite autorskih muzičkih prava:

Premda je glazba dio svih kultura, ona u svakoj pojedinoj kulturi ima različitu ulogu, različita značenja i različit stupanj važnosti. Slušatelji iz jedne kulture često imaju poteškoća u razumijevanju osjećaja izraženih muzikom neke druge kulture, jer je emocionalni izraz kulturno određen. U većini kultura glazba ima funkcije koje nisu samo zabava i estetsko uživanje pojedinca. Ona potpomaže proces komunikacije i omogućuje ljudima da zajedno učinkovitije djeluju. Na primjer, glazba može uskladiti fizičke pokrete skupine ljudi u plesu, marširanju ili radu. Glazba je sredstvo za izražavanje širokog raspona ljudskih osjećaja, ljubavi, tuge i osjećaja pripadnosti koje ljudi ponekad teško iskazuju riječima. Glazba je zapravo alternativno sredstvo komuniciranja među pojedincima i skupinama, premda ova komunikacija može biti ograničena na one koji razumiju određeno značenje uporabljenoga glazbenog žanra.

Glazba je utkana u društvenu potku naših života. Muziciranje, stvaranje glazbe i pridavanje posebnog značenja glazbi unutar jedne kulture ili u određenoj okolini osnažuje i spaja društvenu zajednicu. Muzikom se može služiti kako bi se potaklo pristajanje uz društvene norme, oblikovalo društveno prihvatljivo ponašanje kod djece i usvojilo kulturne alate, kao na primjer kod učenja abecede pjevanjem. Nasuprot tome, glazba također može omogućiti izražavanje identiteta koji se protivi društvenim normama. Adolescencija je vrijeme kada je slušanje glazbe najintenzivnije i kada glazbeni ukus često postaje neodvojiv dio društvenog identiteta. Ovo može dobro ilustrirati nedavni primjer u Montrealu kada se u podzemnoj željeznici sviralo klasičnu glazbu u nastojanju da se uvjeri mlade da se ne trebaju ondje zadržavati. Postupak je bio vrlo učinkovit. U nekim slučajevima glazba može biti moćno oruđe promjene. Ona može imati važnu ulogu u ujedinjenju i izražavanju solidarnosti kod osoba koje izazivaju društvene norme i postupke.

Glazba ima ulogu u većini naših društvenih institucija i religioznih obreda, na primjer, na rođendanima, vjenčanjima i pogrebima, sportskim natjecanjima, vojnim događanjima. Ona može biti i moćno sredstvo održavanja kontinuiteta i stabilnosti društva kroz narodnu glazbu (folklor) i pjesme koje govore o mitovima i legendama, te bilježe važne događaje. U našem sve globalnijem društvu, folklorna glazba može biti važno sredstvo za očuvanje identiteta manjinskih kultura. (preuzeto sa stranice: http://www.zamp.hr/moc/drustvo.htm)

FOLKLORNA GLAZBA

Folklorna glazba, smotre folklora i suvremeni festivali etno muzike

Kroz smotre folklora promiče se tradicijska kulturna baština pojedinih regija, a i svakako je bitno naglasiti da se potiče međukulturna i međuetnička komunikacija u Europi, ali i s drugim kontinentima. Na smotrama je tradicija produkt rada skupine ljudi, nema izvornog usmenog načina prijenosa glazbe, plesova, grupe su unificirane, samo izvođenje plesova, pjesama je drugačije jer se izvode na pozornici pred publikom.

Osvrt na folklornu glazbu dala je Marošević (2001:412) koja u svojem radu koji prati početke u 19. st. kada se folklorna glazba počinje upotrebljavati kao sredstvo za promicanje nacionalnih i političkih ideologija. Tada je folklorna glazba hrvatskih seljaka, u starijem sloju prepoznata kao autohtona posebnost hrvatske kulture, postala ishodištem glazbenog stvaralaštva u 20. stoljeću. Nove skladbe i obrade narodnih napjeva bile su namijenjene prije svega amaterskim glazbenim sastavima. Program je provodila Seljačka sloga, ogranak za kulturu Hrvatske seljačke stranke, a i izumljen je novi kontekst izvođenja seljačke umjetnosti - smotre folklora. Na kojima su seljaci izvodili vlastite pjesme i plesove u neobrađenom ('izvornom') obliku. Tako je afirmirana seljačka umjetnost postupno uzdignuta do razine najviših vrijednosti nacionalne kulture, a amatersko njegovanje zavičajne baštine i njezino izvođenje na brojnim smotrama folklora dovelo do očuvanja mnogih tradicijskih sadržaja i stilova izvođenja.
I dalje se smotre folklora održavaju, sa središnjom u Zagrebu. Smotra folklora od 1966. godine ima međunarodni karakter.

Mišljenje o folkloru dala mi je i članica grupe Cinkuši, Nataša Radušić:
Glazba inspirirana izvornom glazbom iliti folklorom nekog (ili više) naroda, fuzionirana sa modernim zvukovljem. Mene zanima kaj je to folklor; jer naša javnost je izgubila percepciju 'hrvatskog folklora', pa ono kaj se sluša po radiju i vrti na telki definiraju kao 'narodna glazba', samo se pitam kojeg naroda. Mojeg sigurno ne. E, sad bi trebalo odrediti čvrste granice 'hrvatskog folklora', ono kaj radi 'Lado': Božo Potočnik je raspisal note za orkestar i to je to... Svi lepo sviraju, cure su zgodne i tancaju, dečki svi jednako visoki, da ne bi bilo oku nezgodno...Kužiš kaj mislim. Stavili su monopol na folklor. Mislim da to ne štima. S druge strane ne štima 'Hrvatska štikla', koja po travi gazi. Afrika paprika i kaj ti ja znam kaj još kao 'hrvatski folklor'.

Mišljenja sam da izbore pjesama koje će predstavljati jednu naciju, trebaju raditi profesionalci. Budno oko muzikologa će uočiti nekvalitetu, te će takve pjesme odvojiti po strani, kako one ne bi prezentirale jednu naciju. Drugo su izbori gdje publika i žiri koji je sastavljen od ljudi različitih profesija, biraju pjesme po svom ukusu. Viđenje članova iz Lada, koji su sudjelovali na pjesmi Moja štikla donosim iz Studia, kao prilog br.1. i br.2.. Umjetnica Dunja Knebl, koja tradicionalne pjesme izvodi na suvremeni način, ovako gleda na spoj staro - novo:
"Glazba je davno napustila svoje stalno mjesto boravka (tu mislim na narodnu, tradicijsku glazbu) i putuje po svijetu još brže nego sam čovjek - za nju ne postoje ljudske granice.
Upravo je to danas 'world music' - jedan toliko široki pojam da se uopće ne može točno definirati. To je i izvorna tradicijska glazba, i ta ista glazba u novim aranžmanima s utjecajem iz cijelog svijeta, to je komponirana glazba temeljena na tradiciji, to je i jazz i autorska pjesma - staro + novo + utjecaji iz cijelog svijeta. Otvorene su nebrojene mogućnosti kombiniranja i ta sloboda upotrebe i miješanja svega i svačega inspiracija je mnogima glazbenicima koji se u protivnom nikada ne bi bavili narodnim motivima. Ima, s druge strane, otpora i straha od gubitka vlastitog identiteta. Mislim da će kao i uvijek vrijeme isfiltrirati ono što je kvalitetno i to će ostati za buduće generacije. Jedno je sigurno, vrijeme se ne može zaustaviti, a ono neminovno donosi promjene. Kod nas se još uvijek velika većina ljudi koji su stanovnici gradova žele ograditi od 'ruralnog', pa se u pop kulturi stalno ističe 'urbana' glazba. Neka mi netko pokuša objasniti što je danas selo, a što grad. To se naročito odnosi na narodnu/etno/tradicijsku glazbu. Evo, na primjer, moj slučaj: nikada nisam živjela na selu, niti u ruralnim dijelovima bilo koje zemlje. Naprotiv, živjela sam u milijunskim gradovima (Washington D.C., Moskva, Džakarta), i nakon toga dugi niz godina u Zagrebu. I sad upravo ja, gradski čovjek, bavim se ruralnom (?) glazbom.
S obzirom da obrađujem narodne pjesme prema svome osobnom osjećaju, u drugom je planu forma. Mislim da se ništa ne može zacementirati.... Ako nema tog 'mosta' između čiste tradicije i suvremene glazbe, bojim se da će biti sve manje onih koji će imati strpljenja i vremena u današnje vrijeme 'kopati' po knjigama i tražiti korijene."

Ovo se upravo može potkrijepiti festivalom NEBO u Zagrebu, koji ugošćuje ne samo izvođače izvornih skladbi, nego i izvođače koji kombiniraju suvremenost i tradiciju, što mi je potvrdio izvođač Damir Imamović iz Bosne i Hercegovine. Gostovao je u Zagrebu 2007. godine. U opisu njegovog albuma stoji: Ova minimalistička formacija (misli se na Damir Imamović Trio), akustična gitara, kontrabasa i violina, njeguje muziku otvorenu improvizaciji što sevdahu daje drugačiji karakter od onoga na koji smo navikli i zapravo ga vraća, po Damirovim riječima, 'njegovom izvoru koji jeste improvizacijski'. Ono što nastaje iz ove smjese tradicionalnog i inovativnog zasigurno nije sevdah koji se već odavno primakao svadbarskoj muzici, nego kamerna muzika koja slušaoce angažira onako kako to čini jazz.

Damira sam prilikom njegovog gostovanja u Zagrebu zamolila da mi da svoje mišljenje što on misli o svojoj muzici, tradiciji ( intervju se u cijelosti nalazi na ovoj stranici).

"Iskren da budem, nikada nisam težio tome da 'očuvam korijene' i njihovu tobožnju 'čistoću'. Bilo je dosta nesporazuma kada smo tek počeli nastupati kao Damir Imamović Trio, i s tim u vezi što to mi 'čuvamo', a što mijenjamo. Naprosto ljudi ne mogu u kontekstu etnonacionalnih kultura da misle 'izvornost' drugačije do kao nešto do u beskraj pomjereno u prošlost. To se onda imitira, ponavlja dok svima ne dosadi. Upravo zato što nema nekog pomaka, prihvatanja svih uticaja koji mogu biti plodni. 'Tradicijska glazba' je postala eksponat za muzeje. Volio bih da sam dio žive tradicije, one u kojoj je 'izvornost' i danas moguća. Međutim, ona nije izvornost na kakvu smo navikli. I ja, i Edvin, i Vanja odrasli smo ne samo na sevdahu, nego i na R'n'R, jazzu, funku, popu i sl. Nemoguće je da se to ne čuje kad sviramo sevdah i to je neka 'savremena izvornost'."
Suvremena izvornost kojom se sadašnje generacije prezentiraju kroz muziku, obuhvaća tradiciju u novom ruhu. Kroz festivale širom svijeta prezentira se i izvornost, korijeni jedne nacije. Kroz izvornost se čuva identitet nacije, po čemu je ona to što jest, simbioza materijalnih i duhovnih tvorevina i vrijednosti jednog naroda.

Na međunarodnoj razini svoja iskustva s nama je podijelio i Nebojša Stijačić (gitarist grupe Cinkuši) u Vjesniku (broj izdan 04.11.2001.), kada su gostovali na Womexu 2001, održanom od 25. do 28. listopada u Rotterdamu. Womex je najveći svjetski sajam tradicijske, etno, folk, lokalne glazbe. Prema Stijačićevim riječima sajam je bio posebno zanimljiv, iz razloga što se na festivalu predstavljala vrsta glazbe koja ne pripada direktno etno miljeu, već prije alternativi, kantautorstvu, free jazzu ili nekom drugom određenju, ali ih je privukao taj snažni magnetizam sve većeg i raširenijeg tržišta, kao i želja da se skrase pod toplim svodom, koji u pop kulturi još pokazuje znakove ljudskosti. Dalje Stijačić navodi i ostale glazbenik koji su pod okriljem Hrvatske glazbene unije na Womexu 2001. potražili svoj "komadić kolača i mjesto pod glazbenim suncem svijeta", to su Tamara Obrovac, Lidija Bajuk i Grupa Legen. Smatra da su vlastitim angažmanom predstavljali svoju glazbu, a samim time i hrvatsku world music scenu.

Također još jedna grupa s našeg područja, Putokazi iz Rijeke, ima bogatu povijest u predstavljanju Hrvatske na svjetskom tržištu. Članak br. 3. iz Studia govori o njihovom pohodu na Daleki Istok.

Hrvatski izvođači etno glazbe u malom broju se mogu pohvaliti da je upravo to djelatnost kojom si omogućuju sredstva za život. Tako da je većina naših muzičara, glazbenika koje susrećemo na koncertima etno glazbe zapravo grupa entuzijasta koja se iz ljubavi prema toj vrsti glazbe bavi njenim izvođenjem, o svom trošku snimaju CD-ove, odlaze na festivale, organiziraju koncerte kako bi predstavili svoje uratke.

marietta // 22/12/2009