Procijenite sami koliko je to dobro,no činjenica je kako već odavno živimo u vremenu koje honorira visoke brojeve - bilo da se radi o količini lajkova,dijeljenja,klikova ili sviđanja.
Isto vrijedi,a to danas izrazito ispliva,odnosno zaokuplja medijski prostor i posvemašnju pažnju,materijalna bitnost ili novčane jedinice kao mjerni faktori važnosti,popularnosti,utjecaja,te najzad i sreće.
Nama običnim smrtnicima koji život sa pripadajućim odlikama uzimamo i promatramo nešto drukčije,visoki brojevi ulaze u fokus eventualno kroz brzinu dolaska svakog sljedećeg rođendana,koji prešavši četrdesetu,nailaze jureći kako je na Streifu iznad Kitzbühela činio legendarni Hermann Maier.
Brojevi su poput vremena konstantni,ne zaustavljaju se,dižu se i padaju,svuda su oko nas; podižu temperaturu i raspoloženje,čak i kada ih se glasno ili potiho izgovara u svim znanim glazbenim naslovima. Evo i kojim!

12 SATI - Zabranjeno Pušenje (1989)

Posljednja velika ploča Sarajlija,ili bolje rečeno,zadnji uradak sa uključenim zaraćenim stranama Seksonom i Karajlićem,nazvana je Male Priče O Velikoj Ljubavi.
Pušenje su skupina individua izuzetne inteligencije,savršeno oslikane kroz bitak i devize svoje domovine - humor,šegu,ironiju,ali i bogatstvo duha,kao i njegov kaos,sjajno su znali pretočiti u sklad melodije i pjesništva. Nele je tekstualno prednjačio na prve dvije ploče (Das Ist Walter i Dok Čekaš Sabah Sa Šejtanom),dok je Sejo primat imao na sljedeće dvije (Pozdrav Iz Zemlje Safari i Male Priče O Velikoj Ljubavi). I kada su se kazaljke razdvojile nakon ponoći,ostavlja nas Sejo sa prvoklasnom baščaršijskom pričom za kojom se jagme stonesovske gitare dobro naoštrene,a kojoj Dr.Karajlić nalazi lijeka i bila,pjevajući je i urlajući onako,njemu znano i prirođeno; ali nažalost po posljednji put u studijskim prostorijama sa New Primitives jaranima Sejom,Farisom,Minkom i ostalima koji nastaviše hodati ispravnom stranom povijesti,a što za Karajlićev izbor i jasno artikulirano političko određenje teško nalazim razumijevanje i birane riječi.
Pa ipak,nepravedno i pogrešno bi bilo uskratiti mu značaj,jer istaknuto mjesto frontmana,Nadrealista,autorski vazda buntovnika i poete,povijest i mahala pamti,moguće i prašta,no i ne znajući je li mu savjest sklonila tramvaj sa grudi iz ove odlične pjesme,veći frajer i hadžija ostaje ipak Sejo.

"Prošlo je 12 sati mala,čarolije su nestale
Konji postaše miševi,a kočije bundeve "

SEVEN NATION ARMY - The White Stripes (2003)

Uz Albarna,Jamesa Murphyja i Hommea,kao i nezaobilazne Tweedyja i Yorkea,Jack White je najvažnije lice rock'n'rolla od završnih godina 20. stoljeća naovamo.
Bljedoliki Jack je neimar koji je vlastiti zvuk izgradio na postulatima roots rocka miješajući ga sa garažnom industrijom rodnog Detroita. I svi njegovi bandovi i projekti su u najmanju ruku vrlo dobri,no češće im pristaje opis odlični,bilo da se radi o Raconteursima,Dead Weatheru ili solo vodama (lanjski solo album je odličan),ali zamah je započeo sa White Stripesima gdje je bombardirao gitarama olovnim i nemalo brzim na okidaču,uz bivšu suprugu Meg na bubnjevima.
Čisto sumnjam da je itko mogao zamisliti kako će se najveći hit banda,Seven Nation Army sa višestruko platinaste Elephant ploče,oriti stadionima kroz navijačke poklike,znajući da od sredine pjesme glavno mjesto zauzima garažna slide gitara koja baca pred sobom,ali istina je i da od tog trenutka melodiju diktira karakteristična tema kakva se ukaže samo najvećima,a eto izraste od underground epizode do prvoligaškog razigravača.
Kakav je bio vizualni stil banda, crno-bijeli sa velikim količinama crvene,takav je i glazbeni,čiji presjek svira ova pjesma - uglavnom akromatski posložena sa najednom poplavom tople crvene čiju je energiju,strast i vrelu krv, nemoguće obuzdati,primiriti.
To su mogli samo Meg i Jack,kada odluče da je pravo vrijeme za to.

SONG 2 - Blur (1997)

Nakon uvodnog bubnja kao nagovještaja olujnog nevremena,uslijedila je Coxonova gitara a la Pavement,nakon koje uz sada već legendarni Albarnov whoo-hoo usklik kreću najglasnije i najžešće dvije minute distorziranih Blurovaca,jer osim Grahamove gitare prolama se i Alexov bas koji uz podignuti fus i činele,vraća u život sve žrtve okruga Midsomer.
Odlična stvar punkerske energije,izvanrednog uvoda,zapleta i finiša,koja je Engleze moguće planski (možda i ne) približila Americi i koja nema ama baš nikakve veze sa grungeom,premda su im to imputirali,te je alter/indie hard skok daleko od Britpop hypea i trendovske jednakosti,jednoglasno urodio plodom.
Iako su već i ranije Albarn/Coxon veze i konci polako počeli pucati,momci su i dalje snimali odlične stvari,dolazeći do cilja katkad dužim i zahtjevnijim putevima,no gotovo uvijek u vremenu pobjednika.

"It wasn't easy
But nothing is,no"



130 - Darkwood Dub (2008)

Upoznao sam ih pred kraj 90ih dobivši kasetu sa njihovom glazbom za predstavu Trejnspoting. I osvojili su me odmah,na prvu i bezuvjetno.
Odlični albumi su nizani jedan za drugim i stigao je red na Jedinstvo,nastavak svega dobroga što su dečki prethodno prezentirali,ovoga puta sa plesnim tvorbama u prednjem planu,mahom intrigantnim Vučinim tekstovima i sviračkom dominacijom koja odgovara toku i strukturi elektronike,pa čak i kada je građena sa nešto većim BPM tempiranim sprintevima što imamo u ovoj troznamenkastoj vožnji.
I ako su mi tri najdraža albuma ovog fantastičnog banda U Nedogled,Život Počinje U 30-oj i prije spomenuti Trejnspoting,to samo znači koliko bisera grupa ima,te Jedinstvo tek neznatno zaostaje za trolistom najboljih i trebam li u brojevima odgovoriti također brojevnoj ekstatičnoj jurilici koju na pijedestal uzdižu sviračke i aranžerske "badass" majstorije,ispod četvorke nikako ne mogu ići,ali tendencija vuče i prema najvećoj mogućoj ocjeni.

"Vatromet eksplodira
Sklopi oči na čas"

I'M GONNA BE (500 MILES) - The Proclaimers (1988)

Sasvim mi je u redu na ovaj soundtrack smjestiti sastav čiji se brojač zaustavlja na lijepu cifru od okruglih pet stotina.
Kod škotskih geekova radi se o miljama koje pješače,a iako,priznajem,niti sam ne znam zašto,nisam odlučio podrobnije prošvrljati diskografskim im sobičcima,blizanci su autori pjesme koja mi po svim parametrima ulazi na listu najpozitivnijih stvari,raspoloženja koje prelazi na slušatelja vidljivo i jasno,jer osim pokretačke jednostavnosti u troakordnom izmjenjivanju,pjevačko dvoglasje simpatičnih štrebera vizualno smještenih na pola puta od Bustera Keatona do Elvisa Costella,obasjava svaki kutak dana kojim ova hodajuća zaraza zasvira.
Akustična folk vodilja koja upravlja kormilom,pjesme mirišljave poput proljetnog povjetarca,svojski će vam provjetriti misli i ubrzati puls i zapravo je pravo čudo kako tribine nogometnih stadiona nisu prepoznale potencijal ove melodije kao grlate zborske himne.
Vi zacijelo jeste,a jedna druga pjesma,balada Sunshine On Leith,postala je pak odom FC Hiberniana,voljenog im nogometnog kluba,te se time učvrstila i potvrdila veza popularne glazbe i sportskih aktera.

1000 GODINA - Partibrejkers (1984)

Čim pročitate ime ovog banda,asocijacije idu u pravcu jedne,eventualno dvije pjesme. Koje su također dobre,odlične,više nego prihvatljive i raširene poput epidemije; no niti izbliza nemaju ono što ima "hiljadarka".
Prva objavljena singlica, kasnije uvrštena na debi album kojim tutnje dvije gitare bez basa,najvatrenije je moguće krštenje i najava da od Caneta i Antona možemo i trebamo očekivati najbolje - ovdje prvi mačići doista nisu bačeni u vodu.
Uočimo li da su na Jedinici pjesmu postavili između Hej Ti,Dole U Mraku i Stoji,Džoni,dva također bisera bandove antologije,vrijednost joj je tim i veća; nešto brži akustični blues zakovan za urbani Canetov tekstualni ulični manifest,kipi ustvari sporogorećom strukturom sa maestralnim manje je više odabirom Antonovih tonova koje slijedi Bananina usna harmonika,dok poput mantre izlaze stihovi koji pogađaju metu svakom naglašenom riječi.

"Ne želim da živim 1000 godina
Hoću sad i hoću sve"

Što li su samo mislili u ondašnjem Jugotonu (danas Croatia Records) odbivši im objaviti drugi album,doista je nejasno,no napravljenoj pogrešci mrlja se ne briše,a povijest je pamti.
Street fighting karavana riffovima i parolama u obliku stiha osvojiti će svaki kraj kojega se dodirne,a što je najvažnije - zabava još traje!

19/2000 - Gorillaz (2001)

Nekoliko pjesama ranije hvalio sam Damona Albarna,a izvjesno je da ćete pohvale čitati i u ovom redcima. Frontman Blura udružio je snage sa Jamesom Hewlettom,ilustratorom i animatorom,što je rezultiralo virtualnim formatom animiranog banda sačinjenog od sjajnih kreatura nazvanih 2D,Murdoc Niccals,Russel Hobbs i Noodle.
Ekipirao je tako Damon kroz Gorillaz zahvat svoje mnoge ljubavi,hobije i ideje,te je primarnoj aktivnosti glazbi,dodao prošireni radijus umjetničkih obzora davši svoj glas figuri 2D-a,svojoj slici i prilici,ali sa konačnim "bad guy" komičnim animiranim obrisima.
I dok je sa Blurom započinjao Britpop maniju,kasnijim me albumima banda naprosto oduševio,kvalitativni raspon se nastavio sa Gorillaz sagom nastupnim albumom,pod čijim krovom boravi i ova alter/hip-hop zavrzlama sa funkoidnim sampleovima i raspoloženim trčkaranjem u odgovarajućim patikama (vidi tekst pjesme).
Zaštitni znak Gorillaza su značajna gostovanja velikih i poznatih faca popularne glazbe,a naravno,pozivu su se odazivali uglavnom svi; pa tako ovdje bilježimo prateće vokale Tine Weymouth i udaraljke Chrisa Frantza,a iza vokala kojim progovara Noodle krije se Miho Hatori,sposobna iznijeti pjesmu na čistinu (sa Damonom,naravno) u trendovskim Nike tenisicama,a kako cijela priča završava,pogledajte u još jednom zaštitnom znaku banda,odličnom Hewlettovom video uratku.

"Stop dancing to the music
Of Gorillaz in a happy mood "

ONE BIG HOLIDAY - My Morning Jacket (2003)

Ako mi itko zvuči poput steroidima potaknutih i pritom,logično,podosta glasnijih i razuzdanijih učenika Crazy Horsea,to su svakako Jim James i njegove galopirajuće trupe iz Kentuckyja,vrlo mi draga skupina My Morning Jacket.
Razina usporedbi sa Youngovim bandom jest visoka,samo što se ovi povremeno bučni,a već u sljedećim taktovima dirljivo nježni dečki,vođeni istinskom snagom,emocijom te vatrenim i utišanim kotama Jamesova bića,uspinju i spuštaju amplitudama žanrova poput Americane,indie-rocka, alt-countryja,a nerijetko znaju podešavati tempo i dinamiku vlastitih pjesama psihodeličnim metodama.
Iako se ovo posljednje ukazuje na albumu It Still Moves,zaobilazi ipak trenutke gitarama obložene One Big Holiday,gdje dečki pasioniranom međuigrom ostaju odani klasičnim hard-rock fitiljima,dirigirajući metrikom izuzetno precizno,pokazujući kako su usvojili znanja svojih nedalekih južnjačkih susjeda,odnosno glazbenih predaka iz 70ih.
James kao frontman,autor i pjevač autentičan je i rijedak kao i kiša koja poprska saharski pijesak,stoga se pridržavam sintagme da je vrijedan tretmana poput kišne kapi,ovoga puta na dlanu.

"So we listened and up the river
And recorded all the sounds"

ROOM A THOUSAND YEARS WIDE - Soundgarden (1991)

Dečki iz Seattlea vrlo dobro znaju gdje su bili te 1991. godine.
Unutar mjesec i pol dana objavljena su tri generacijski jaka albuma: Pearl Jamov Ten,Nirvanin Nevermind i Soundgardenov Badmotorfinger i premda su i tada predstavljali gitarski boom žešćeg grunge predznaka,danas prema posljednje navedenoj ploči gledam izrazito blagonaklono,sa ništa manje simpatija u odnosu na Black Sabbath,direktno zaslužne za sjajno strukturiran koncept i zvuk koji dominira ovim hard & heavy draguljem.
Teški riffovi kojima započinje Room A Thousand Years Wide industrijski su maljevi Seattlea koji udaraju poput Cornellovog urlika,dok sinkope bubnja i basa vladaju čvrstom rukom koju slušate sa strahopoštovanjem,a pravo iznenađenje dolazi pred kraj kada zvučni zid popune slobodni rezovi saksofona i trube,dobrodošlih i sasma prikladnih zatvoriti masivna vrata sjajne pjesme.
Godine su samo broj koji prilagođavamo prigodi,a već ih je prošlo otkako je svijet napustio Chris Cornell; no njegov glas živi i ostaje zauvijek,ovdje uhvaćen u sobi širokoj tisuću godina.



EAT FOR TWO - 10.000 Maniacs (1989)

Omamljujuću romantiku glasa Natalie Merchant kada adresira trudnu tinejdžerku,u stopu slijede njezini "Manijaci" tečnom,ali pomalo hermetičnom svirkom,prigodno tekstualnom tematiziranju.

"Pride is for men,young girls should run and hide instead "

Čiste gitare koje zvone u prisnoj,sobnoj produkciji,dok se klavir stopljen sa harmonijom glasa simpatične Natalie rastapa u intimnom kružoku,čine time finalni ton uhu primamljive ljepote ovdje urešene,ali prisutne i na ostatku odličnog Blind Man's Zoo albuma.
10.000 Maniacs su grupa koja se jednostavno znala svidjeti kako probranoj,tako i povećoj publici,dolazeći sa čestitim alt-rock i nešto kasnije jangle pop klasicizmom sa urbanom vizurom i stereo dopadljivošću kroz pritajen,a opet određen,senzibilan kroj vlastitoga zvuka. Kulise i teme daleke rastućoj trivijalnosti značiti će puno auditoriju koji bježi od grumena prosječnosti i običnosti,ne mjerka se niti diči provincijalizmom,a sjesti će na dobru stranu lako zapaljivog prijelaza iz 80ih u 90e,sa materinjim jezikom kojim progovaraju bandovi poput ovog - voljnim, pitomim i rado slušanim.
Takvu narav i stav uvijek prihvaćam objeručke.

dario b. // 15/06/2025