home > kolumna > R.I.P. PREDRAG PEĐA VRANEŠEVIĆ (1946-2022)

kontakt | search |

R.I.P. PREDRAG PEĐA VRANEŠEVIĆ (1946-2022)

U nedjelju, 6. veljače 2022. obznanjena je smrt velikana srpske, vojvođanske i cjelokupne ex-Yu rock scene Predraga Vraneševića nakon teške i duge bolesti. Čudno. Još samo prije točno godinu dana, 26. I 2021. je imao onaj online nastup na facebook stranici zagrebačkog kluba Močvara, točnije, bio je to online interview kojeg je vodio Saša Rakezić alias Aleksandar Zograf, te se po ničemu nije dalo naslutiti da je Peđa jako bolestan jer je bio vrlo riječit i zajebantski raspoložen. Šteta što Močvara nije taj interview realizirala i na youtube za dokumentaciju, ali se još uvijek može pogledati na Peđinom facebook webu: www.facebook.com/pedjavranesevic
[ Predrag Vranešević ]

Predrag Vranešević   © Saša Rakezić

Da ne ponavljam sve ono što je već napisano i objavljeno o ovome tužnom i neminovnom događaju vezanom uz Peđinu smrt, ja sam ovu posvetu usmjerio u subjektivnom doživljaju jer me mnogo toga vezalo uz njegov rad počevši prije svega s najpopularnijom fazom nekoliko iznimno plodnih komercijalnih godina od kasnih 70-ih do sredine 80-ih.

S Laboratorijom zvuka drugovao sam od svojih malih nogu kupovajući sve što su objavljivali jer sam ih smatrao izuzetno zanimljivim, otkačenim i veselim društvom. Posebnijim od tada kurentnih zvijezda druge polovice 70-ih godina 20. stoljeća poput Bijelog Dugmeta, Zdravka Čolića, Riblje Čorbe, Rokera s Moravu, Sedmorice mladih, Pro Arte, te mnogih zabavnjaka, a koliko se sjećam, prvi puta sam ih vidio u nekoj dječjoj TV emisiji kada je baš Peđa svirajući gitaru iz džepa izvadio tehničku olovku u koju je puhao vukući poput trombona drugu dršku ispuštajući vrckavi disonantan zvuk kojeg smo kasnije improvizirali i u školi. Inače, tada nam je ta tehnička olovka služila i kao puhaljka da nekome mrskome ispališ poneki papirnati šprih, malecki kugličasti oblutak u tintaru jer te srušio na nogometu, izbušio ti gumu na biciklu, počarao spomenar i leksikon s redovito pikantnim pitanjima ili se muvao oko neke cure na koju si bacio oko. Može biti da je to bila 1977., možda 1978. godina kada bend još nije imao nikakvo izdanje, ali se jako dobro sjećam te šašave rock grupe i tog otkačenjaka s duljom kosom, kačketom na glavi u dugom kišnom baloneru s bedževima i kravatom, a izgledao mi je kao neobičan punker.
[ Predrag Vranešević 1966. na naslovnici novina ]

Predrag Vranešević 1966. na naslovnici novina

Taj prvi dojam je bio jako bitan i uvijek je važan, a Peđa je do tada već imao mnogo toga iza sebe za što nisam znao. Mnogo kasnije sam saznao za njegove lude 60-te kada je imao najdužu kosu na gitarijadi u Beogradu 9. I 1966. nakon čega je njegova slika osvanula na naslovnici Večernjih novosti ispod koje je pisalo 'član VIS "Najbolje ništa" imao je najdužu kosu, ali svirka ovog ansambla se nije mnogo čula'. Tada je bio član beogradskog benda Best Nothing kojeg su kao i sve bendove s engleskim imenima novinari obavezno prevodili na srpsko-hrvatski, a njegova majka profesorica je išla od kioska do kioska u Novom Sadu kupovajući sve primjerke novina samo da nitko u gradu ne bi saznao što se komentira o njenom sinu jer je to bila sramota.



Bio je konceptualist što također nisam razumio čitajući povremene članke u tadašnjem Džuboksu, jedinom magazinu koji je pisao o rocku i svemu oko njega: prvo je izašao singl "Dok vam je još vreme/ Sve je to bilo u proleće", a onda i "Ko ne zna da se smeši/ Brek box", sve 1978. godine u vrlo zvrkastom izrazu 'humor nije za slabiće, za kukavne i jadiće', 'ljubite bez razlike supruge i svastike, udovice, razvedene, mlade cure, zrele žene', pa danas posve zaboravljeni "Kad postanem slab i star/ Kas" godinu kasnije. I onda je jedna od najljepših cura u razredu, može biti da je to bio 7. razred osnovne škole, proljeće 1980. donesla direktno iz robne kuće njihov prvi album "Telo" s bogato dekoriranim omotom po neobičnoj insinuaciji na The Beatles "Sgt. Pepper's Owner of a Lonely Heart's Club Band", na kome je između ostalih bio i Petar Čelik, tada glavni jugoslavenski atleta i body-builder, a u naručju je pored raskošno uobličenog benda držao, uh, nikad nisam bio siguran, da li Dinu Kurbatfinsky, Renatu Vigi (pjevačice benda), ili neku sasvim treću, moguće manekenku, u bikiniju. Ploču još nitko nije slušao, bila je taman glanc otisnuta, a ja sam gledajući omot prokomentirao 'punkeri' na što mi je kolegica uzvratila 'šminkeri, kakvi punkeri, ti si punker u uskim poderanim hlaćama'. Nije mi dala da posudim ploču na slušanje jer ću je porašpati i oštetiti. Ona je imala neki super gramafon, a ja nisam, uostalom, zašto bi mi posudila novu ploču?
[  ]



Na radiju sam čuo nekoliko pjesama "Lepo telo", "Alkohol, žene i...", "Ja ne mogu", a album je jako brzo medijski zaživio, takoreći preko noći su svi već znali kompletne stihove te tri pjesme 'oj Jelo, Jelo, imaš lepo telo/ joj da imam lepo telo, plesao bih veče celo... šta, šta još reći, put ka ličnoj sreći/ to je čupava stvar.../ kad alkohol i žene pomute mi um/... odvezem se do diska/ tama, dim i stiska/ a tamo ljulja muzika - zadovoljstva - ja ne mogu, ja ne mogu, jaaaaa ne moguuuu!'. Tada smo imali 13 godina, stupali smo u pubertet, "I can't get no (satisfaction)" The Rolling Stones je bila himna koja se nije baš svaki dan vrtjela na radiju, a Laboratorija je napravila moćnu inverziju, zajebantski komičnu i zabavnu. (Punk smo slušali samo na presnimljenim kasetama, uglavnom The Clash, Pistolse, The Stranglers, UK Subs...). Kad sam pred kolegicom nekoliko puta otpjevao u tančine sve ove 3 pjesme, nekako mi je nevoljko donijela "Telo" da poslušam kompletno.



Ali ima još jedna pubertetski važna stvar. Ona je bila prva ženska iz razreda kojoj su roditelji dozvolili da slavi rođendan s ekipom koju odabere, a kad je slavila 13. rođendan pozvala je nekoliko prijateljica i prijatelja iz razreda, onako da ih bude u parovima za simpatije i moguće prve poljupce, one nezaboravne u životu. Falio je jedan muški, a Marina, jedna od mojih budućih cura je rekla 'pozovite Horvija', no odvažan dečko iz izabrane ekipe je rekao 'ne, on nije plodan, nemere još zdrkati'. Joj, koji mi je to bio pad pred cijelim razredom, kakva sramota da sam mu uopće govorio o masturbiranju i želji da čim prije postanem odrasla osoba kao svi drugi dečki što se hvale da špricaju spermu. Mislilo sam da je pjesma "Ja ne mogu" o tome i da me majka priroda zajebala. Vjerojatno ću čitav život biti seksualno nesposoban, a još niti ne znam poljubiti curu koja mi se sviđa, niti kako da uopće dođem do ikakvog verbalnog kontakta koji bi, možda imao ikakve šanse jer su iz mene počeli izbijati strahoviti nagoni emocija i hormona koje nisam znao objasniti. I to je dobro, mada onda nije bilo nimalo ugodno. Bio sam jako potišten, nikome se nisam više htio povjeravati, zatvorio sam se u sebe. Izolirao. Osjetljiva je to stvar, mislio sam, bolje da se orijentiram u nekom drugom aspektu... Nakon tog rođendana na kome nisam bio 1980., pričalo se u ponedjeljak u razredu da je bio fenomenalan tulum, da se jedan moj drugi frend tako napio pa je spavao pod stolom, da su se dečki ljubili sa curama, tko je bio s kim, da su se mazili, neki su pričali da su se i ševili, a ima i jedna anegdota da je godinu dana mlađi dečko poseksao jednu curu straga samo da ne vidi kako mu još uvijek ne rastu stidne dlačice.
[  ]





"Telo" je postalo seksualno privlačan album moje generacije s refrenom 'i mi se vozimo', a ja sam u međuvremenu pratio i nešto sasvim drugo, daleko jače punk, post-punk, novi val i elektroniku, a tu se ušuljala i jako zgodna dječja TV emisija "Poletarac" za koju je snimljen i singl, na B strani su bile "Stočiću, prostri se" i "Oproštaj od magneta". Svi su znali tekst 'ptica leti preko sveta, cveće cveta/ roda leti preko krova - deca nova/ cvet, cipela, cucla, car - poletarac prava stvar'. Došla je prijelomna 1981. godina, meni najvažnija sa svim onim velikim i znamenitim pločama Električnog Orgazma, Prljavog Kazališta, Pekinške Patke, Azre, Šarlo Akrobate, Idola, Haustora, Filma, Metka, Parlamenta, Stidljive Ljubičice, Aerodroma, Patrole, Zane... u Zagreb su došli Classics Nouveaux i Gang Of Four koji su promijenili svijet, a ONA je slavila 14 rođendan i konačno me pozvala pod jednim uvjetom 'oću za poklon LP ploču'. Donio sam joj "Solid Gold" Gang Of Four , zavrtjeli smo na rođendanu prve 3 pjesme s nje, a drugi su vikali 'menjaj, daj nešto drugo, koji je ovo đavao?'. Shvatio sam da je završena tranzicija mojeg ukusa i stava, a ONA je za mene postala apsolutno nevažna kojoj niti "Mod deran" i "Skakavac joj zaš'o u rukavac" neće pomoći. Prokockala je svoju priliku. Dečki su tada govorili za svaku svoju tihu patnju 'mogla je imati najboljeg frajera'.
[  ]





Ljubavni i emotivni putevi se ne odvijaju u željenim smjerovima: kad sam čuo spomenuti, četvrti singl Laboratorije, to je sasvim promjenilo kemiju u meni. Obožavao sam ska Madness, Bad Manners, The Specials, The Selecter, The Beat, crno-bijele kockice, pepito hlače i sakoe, kravate, bedževe na reverima, a došli su i Idoli s "Maljčikima" i "Retko te viđam sa devojkama", stalno je 'ono nešto' pobuđivalo seksualnu strast "Skakavac joj zaš'o u rukavac". Jasno, bila je to poletna ska ritmika s kompleksnim ugođajem, Vilmoš Kaubojem za kojeg sam saznao tek 30 godina kasnije da je neki Cigo pravim imenom Vilmoš Lakatoš, a mislio sam da je član Laboratorije zbog kojeg je Peđa zaradio kaznu jer je koncem 1982. na plakatu za koncert u Novom Mestu od strane tadašnje jugoslavenske komunističke partije protumačen kao neprijatelj naroda i narodnosti rušeći ugled i djelo Josipa Broza Tita. Bio je na robiji 40 dana. I nije se bilo zajebavati s komunistima ako su oni shvatili tvoj rock.
[ Laboratorija i Vilmoš Kauboj ]

Laboratorija i Vilmoš Kauboj

[  ]

Kao odgovor, Peđa je svima fantastično sofisticirano artikulirao singl "Devica 69" u jesen 1982. s elektronskom plesnom pjesmom u čijoj se pozadini čuje mantranje 'nevin sam' (proglašen najboljim singlom godine, TV spot je bio odličan, šteta, nema ga na youtube), a malo tko je primjetio drugu stranu "Šetnja" o svakodnevnom izlasku u zatvorski krug točno u podne. To bi otprilike bila moja izuzetna impresija, ali dakako, bio je tu i drugi album "Duboko u tebi" realiziran iste godine kada je svijet preplanula new-romantics groznica. Bio je to također odličan album na kome je bilo rockabillyja ("Ja ću tebe", "Bony Moronie" na temu Larry Williamsa), neobičnih progressive zafrkancija ("Odlazim, dolazim"), elektronskih eksperimenata poput "Trofazni zavodnik", duboke psihodelije ("Usamljenost"), a iznjedrio je i veliki hit "Zaboravljena draga" koji je evocirao emotivnost 60-ih s akcentom na šlageraški new-wave poput Idola.



Imali su i nastupe na TV s posebno skladanim kompozicijama koje se nikad nisu pojavile na vinilu. Sjećam se da je u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 1982. (Španjolska) u nekoj emisiji bila izvedena pjesma o prezimenima tadašnjih reprezentativaca, a išla je otprilike 'Vujovići, Pantelići, Petrovići, Sušići, Stojkovići, Hrstići, Šestići, Jerkovići, Krmpotići, Jovanovići'. Na žalost, reprezentacija nije prošla u drugi krug jer je generalni zajeb napravila Sjeverna Irska koja je u zadnjoj utakmici tukla domaćine Španjolce. Zanimljivo je da sam baš upravo tog dana 25. lipnja 1982. s razredom povodom završetka osnovne škole išao na izlet u Bizovačke toplice, nakratko smo svratili do Osijeka gdje sam kupio original kasetu "Telo" jer mi je dozlogrdilo da album slušam s loše presnimke vinila ONE cure koja mi se sviđala prije dvije godine.
[  ]



Moj frend je imao kasetofon, a ja i kasetofon i gramafon, no moj gramafon nije imao nikakav 'izlaz' za kabel koji bi spojio na kazetaš, a kazetaš je mogao snimati samo s radio programa, nije imao 'mikrofon'. Često sam posuđivao njegov kazetaš jer je imao taj 'mikrofon', pa sam pustio ploču, stavio kazetaš pored zvučnika i snimao kompletan album, ali tu su bile i neželjene pozadine: čulo se lajanje crnog psa Lorda, nabijanje vratima moje bijesne matere i urlika 'idi cepat drva, treba štalu očistiti, nakositi travu za svinje, natrebiti kukuruza...'. A kako sam imao i punk/ new-wave bend, na ovaj način smo se i snimali. Jednom u kuhinji moje pokojne bake smo odvalili repertoar od 7-8 improvizacija, stisnuli 'rec' na kazetašu i udri da se čujemo kako to zvuči. Jebemu, skroz smo zaboravili da je na poklopcu krušne peći (rora iliti rola) bila kartonska kutija s friško izlegnutim pilićima koji su tokom snimanja imali vraške muke od našeg nabijanja i frekvencija pa su nesmiljeno cvrkutali da nas najdjačaju. Kad smo taj snimak dali nekome na preslušavanje, pitali su nas 'a kaj vam je ono u pozadini, stalno se čuje neko pijukanje, pi-pi-pi-pi-pi-pi?', ha-ha-ha! Odgovarao sam da smo pokušali dočarati zvuk skakavca koji je zaš'o u rukavac i poletarca što leti preko neba. Taj sam snimak slao i rock kritičarima, ali ama baš nitko mi se nije javio da ga je poslušao. E, to su bile prave eksperimentalne lo-fi punk novovalne godine...



Laboratorija je meni bila jedna od najjačih i najboljih jugoslavenskih grupa tog vremena, a imao sam ih sijaset. Zbog sedmog, teškog i mračnog dark/ gothic singla "Još ovaj put" objavljenog sredinom 1983. za istoimeni film pokojnog Dragana Kresoje (umro 1996.) sam otišao u kino ostavši ošamućen sivilom probisvjeta, dilera drogom (Aleksandar Berček) i višestrukog robijaša (Bata Živojinović) u potrazi za brzom zaradom. Tu je Peđa postavio fascinantan Joy Division/ Tuxedomoon segment avangardno ga pretvorivši i u budući žanr - ne samo dark i gothic, nego i doom uz maksimalno letargično pjevanje Bate, buraza mu Mladena koji je također imao nesretan svršetak života o kome se s nelagodama pričalo i pisalo. Uzgred rečeno, o njegovom samoubojstvu 15. srpnja 2006. se u Hrvatskoj nije znalo jer su se u to vrijeme po medijima bacala drvlja i kamenja na Kranjčarovu nogometnu reprezentaciju koja na Mundialu u Njemačkoj nije prošla u drugi krug, a nacionalistički ponosno veličalo ispadanje Srbije i Crne Gore selektora slavnog golgetera Ilije Petkovića koja je izgubila sve tri utakmice od Nizozemske, Argentine (6-0) i Obale Bjelokosti (3-2). Dakako, tada 1983. nikome nije padao na pamet najružniji i najgluplji scenarij oko raspada Jugoslavije nakon Titove smrti, štoviše, to je bila najbolja godina za čitavu rock-pop scenu koju osobno pamtim. Danijel je album "Đuli" prodao u nevjerojatnih milijun primjeraka, a svi veliki bendovi i autori su imali ogromne tiraže što su se brojili u stotinama tisuća poput Filma "Sva čuda svijeta", Zane "Natrag na voz", Prljavog kazališta "Korak od sna", Azre "Kad fazani lete" i "Krivo srastanje", Atomskog skloništa "Mentalna higijena", Buldožera "Nevino srce", U škripcu "O, je", Idola "Čokolada", Bijelo Dugme "Uspavanka za Radmilu M.", ma i Divlje Jagode, Riblja Čorba, Boa, Parni Valjak, Zdravko Čolić... Tko tada nije bio na sceni s albumom, promašio je karijeru jer je to bila abnormalno plodna godina u kojoj se uživalo.
[  ]

Imao sam jednu kolegicu koja je radila u Jugotonu tih vremena i pričala mi da su dan i noć samo pakirali ploče i kasete, da se jednostavno nije moglo toliko zapakirati kolika je bila potražnja, te se sijeća da je singl "Još ovaj put" imao tretman 'pakirajte u pauzama dok se ne naštancaju nove LP ploče Danijela i Idola', a ona je na slušalicama walkmana slušala Zvonka Bogdana jer više nije mogla podnijeti svu tu svakodnevnu popularnost ploča. Došla je i treća velika ploča Laboratorije "Nevinost" koncem 1986. na kojoj su bile nove elektronske verzije "Šetnja", "Devica", "Još oaj put" i "Skakavac" uz još 8 novih pjesmi, ali ta varijanta s parodijama mi nikako nije 'sjela'. Bila je isuviše plitka, a i vrijeme se promijenilo: nestali su krucijalno bitni new-wave segmenti na toj moćnoj Yu sceni. Glavne zvijezde su bili Plavi Orkestar, Crvena Jabuka i Valentino, sve se stubokom izmjenilo, moje cure su počele slušati Modern Talking, Princea, Michael Jacksona, breakdance, uživale su u "Footloose" i "Flashdance", sve su imale kasete njemačke Nene i austrijskog Falca, pratile TV trakavicu "Dinastija", U2, Simple Minds i Talking Heads su im bili alternativa, za Public Image Ltd., The Smiths, The Cure i Sonic Youth još nisu čule, a Disciplina Kičme im je bila blesavi bend kojeg samo luđak može slušati.



Kako sam bio DJ i radio urednik-voditelj emisije "Fonoteka C" na radio Đurđevcu, te kupovao i nabavljao štošta odlazeći po ploče u austrijski Leibnitz auto-stopom, jednoj djevojci sam od srca dao kasetu na kojoj je bio snimljen Tuxedomoon album "Holy Wars", a ona mi je rekla 'ajoj, pa to je neka glupa Laboratorija Zvuka, a mojoj frendici si za nagradu s radija poslao nekakve Ultravox, zakaj nisi "Chery, chery lady' Modern Talking ili barem Dire Straits? Ti si totalno glup'. Jest, neće proći par dana, prekinuli smo jer sam bio glup. I drago mi je zbog toga. "Nevinost", kažem, nije mi sjeo kao album, stilski se zagubio u kolopletu rock'n'rolla, elektronike i teatra, a napravljen je i cjelokupni video performans koji se negdje koncem 1986. prikazao i na TV ostavivši me prilično pasivnim. Premda sam kupio ploču, ima da sam je poslušao jednom u cjelosti s frendovima, a ne sjećam se da sam je nakon toga još koji puta zavrtio na gramofonu. Nije mi išla pred odlazak u JNA kad su se pojavili veliki albumi U2 "The Joshua Tree", Kraftwerk "Electric Caffe", Sonic Youth "Evol", The Smiths "The Queen Is Dead". Tu je i prošla moja fascinacija s Peđom i Laboratorijiom, kad se Jugoslavija raspala, najmanje 20 godina ništa nisam čuo o Vraneševiću sve dok mi novosadski kolega MiKKa Mihajlo Obrenov iz dreDDup nije posalo originalni album "Nema zemlja" 2011. godine koji me potpuno opčinio dokazavši da je Peđa apsolutni umjetnik i genijalac ovih prostora.



Napisao sam vrlo široku recenziju tog albuma http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=12911, a osobno mi se i sam Peđa javio da je bio oduševljen mojim tekstom planirajući nastup u Zagrebu do kojega nije došlo zbog poznatih organizacijskih razloga - tko će za tamo nekog starog prdonju od 60 godina doći na koncert? "Nema zemlja" mu je apsolutni vrh karijere, najbolji album s ovih prostora u 21. stoljeću, konceptualan rock dizajn na kome se nalazi vrhunski siže popularne glazbe unazad najmanje 50 godina ulazeći i u industrial, metal, gothic, black, death, harddcore sa širokom postavom glazbenika služeći se slem operom, stilom koji sam po sebi nije pristupačan širokoj javnosti. Album sam potpuno ishvalio, tko ga je slušao zna kakav je Peđa genijalac, a tko nije čuo barem "Crnu hroniku", pjesmu što totalno odudara od kompletnog koncepta, teško da može doći u veličanstveni krug njegove glazbeno-stilske magije vezane uz ovo remek-djelo.
[ Predrag Vranešević ]

Predrag Vranešević   © 2020

Namjeravao je raditi još koješta, dakako sa smanjenim intenzitetom, pojavio se i na spomenutoj online turbo tribini s početka ovog teksta održavši pravu lekciju nekadašnjim velikanima rocka i scene izjavivši da on ustvari nikada nije pripadao mainstreamu nego alternativi.

Slava mu!

horvi // 18/03/2022

Share    

> kolumna [last wanz]

cover: KISS - par zanimljivosti

KISS - par zanimljivosti

| 08/07/2022 | pedja |

>> opširnije


cover: R.I.P. PREDRAG PEĐA VRANEŠEVIĆ (1946-2022)

R.I.P. PREDRAG PEĐA VRANEŠEVIĆ (1946-2022)

| 18/03/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Što to danas više ne štima u organizaciji underground i alternativnih koncerata?

Što to danas više ne štima u organizaciji underground i alternativnih koncerata?

| 14/07/2021 | terapija |

>> opširnije


cover: A ima li ljepše pjesme od Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj? - Povodom box seta Daleke obale

A ima li ljepše pjesme od Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj? - Povodom box seta Daleke obale

| 25/11/2019 | beer baron |

>> opširnije


cover: KOJI SI TIP POZERA?

KOJI SI TIP POZERA?

| 26/11/2018 | ognjen bašić |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*