Kada je prije dva ljeta umro Oliver Dragojević bio sam u Splitu na godišnjem odmoru. Rodnom gradu vraćam se samo ljeti i praznicima. Poput turista. Ponekad i poput uljeza.
Oliverov odlazak bio je samo nastavak emocionanog tornada koji nas je opustošio toga ljeta. Prvo su Vatreni u Rusiji mjesec dana doslovno palili vatru koja se poput stihije širila Lijepom našom. Mjesec dana nije bilo ustaša i partizana, desnih i lijevih, istospolnih i raznospolnih, vaših i naših. Mjesec dana smo bili sretni.

U Splitu je cijeli taj vrtuljak bio drukčiji i okretao se, kako nalikuje i dolikuje Splitu, suprotno od smjera kazaljke na hrvatskom satu. Glasnija manjina nije navijala za reprezentaciju. Pa je onda i većina, u strahu od manjine, bila tiha. Kako su predstave i izvedbe Dalićevog Boljšoj teatra bile sve bolje i dramatičnije tako se pojačavala kolektivna histerija. U Splitu su pobornici slogana "Dabogda sve izgubili" počeli navijati za Modrića i kamarade. Ali onako tajno. Tamo gdje ih nitko ne vidi. Sami kod kuće , oni i Macaulay Culkin.

I onda samo dva tjedna nakon dočeka Vatrenih, dok je nacija još bila mamurna od slavlja, umro je Oliver. Nakon velikog dočeka, veliki odlazak. Split je priredio ispraćaj kakav se ne pamti, najslušanija lokalna radio postaja je doslovno tri dana bez prestanka vrtila samo njegove pjesme. U prvi mah me začudila ta poplava emocija. A onda mi se, dok smo čekali da brod odveže cimu i otplovi prema Veloj Luci, sve posložilo. U ta tri dana bombardiranja uspješnicama Runjića, Fiamenga i Popadića uvidio sam da znam tekstove i pjevušim skoro sve pjesme. Iako nikada nisam imao Oliverovu kazetu ili ploču, on je uvijek bio tu. Oduvijek se odnekud , iz nekog kantuna, s neke ponistre, iz nekog đardina čula neka Nadalina, Magdalena ili Cesarica. Uvijek je na nekom vjenčanju, nekoj rastavi, nekoj krizmi, nekom primanju u neku Partiju ili bilo kakvom drugom obliku dalmatinske fešte svirao neki Oliver. Veleban, emocijama galvaniziran ispraćaj Olivera bio je oproštaj od grada. Od proživljenog ili možda samo odsanjanog i izmaštanog Splita. Od Splita kojeg više nema. Ili kojeg možda nikada nije bilo. Kad je Oliver isplovio prema pučini, s njim je isplovio i Split mojeg djetinjstva, tvoje mladosti i nečije starosti. I tada sam tek shvatio zašto nas se toliko skupilo na Rivi. Bio je to zbogom starome Splitu. Posljednji pozdrav gradu kojega više nema. Oprostili smo se od nečega u sebi . Od nečega što nismo znali da postoji ili smo vremenom tako duboko zakopali da smo na njega i zaboravili. A Oliver je bio simbol svega toga. Znam što sada mislite, dragi korisnici Terapije. Vi pravovjerni plesači, vi oznojeni šampioni pub kvizova i nikada ugašenih pogleda, vi koji znate nabrojiti sve članove Godspeed You! Black Emperora i sve albume Super Furry Animalsa. Vi sada mislite koji kurac ovaj piše o Oliveru a ja se jedva natjerah da čitam o Dalekoj Obali. Jer prosječnom korisniku Terapije je, da se ne lažemo, do Daleke Obale stalo skoro kao i do pobjednice osme sezone showa Ljubav je na selu .

Pišem tako jer sam jedan od Vas.

Pišem tako jer s Dalekom Obalom imam isti odnos/problem kao i s Oliverom.
Nikada ih nisam slušao a znam većinu pjesama. Nikada ih nisam ozbiljno doživljavao a bio sam na njihovim koncertima. I bili su neizostavni dio moje mladosti. Poetski rečeno - Nikad nisam imao njihov nosač zvuka, ali uvijek su bili moja sigurna luka. I zato ću pisati krajnje subjektivno. Bez faktografije, bez činjenica. Kome se ne sviđa taj pristup neka čeka recenziju Zlatka Galla.

Daleka obala je nekoć davno bila najbolje čuvana tajna splitske glazbe. Snimili su neku demo kasetu koja je kružila gradom. I svirali svuda po gradu i okolici. Pjesme koje će se koju godinu poslije pojaviti na prvom albumu, u Splitu su tada već bili zimzeleni hitovi. Znao ih je cijeli grad.

A tek koncerti... U to vrijeme su se vikendom održavale takozvane disco matineje. To je bio program osmišljen za nas mulce i mulice od 14 do 18 godina. Matineja je bilo u par klubova u gradu od kojih je tada najpopularnija bila u Hollywoodu (na Spinutu, u domu veslačkog kluba Gusar). Počinjale bi u 17 sati a završavale oko 23 sata jer su tada vozili zadnji autobusi. Jednom je vrhunac matineje bio koncert Daleke Obale. Koncert za pamćenje. Ban eksa bocu vina dok jedna strana kluba viče "Dalmacija!" a druga joj odgovara "Vino!". I tako dok Ban ne popije cijelu bocu. Kad Ban ispije do kraja, počinje navijački delirij i skandiranje Hajdukovih pjesama uz potporu članova benda. Daleka je u to vrijeme bila čistokrvni garažni bend. I meni će to zauvijek ostati. Zašto? Iako ih poslije 93.-e nisam više nikada gledao uživo, mislim da je bend najbolje funkcionirao u klubovima i manjim prostorima. Nikada nije bilo virtuoznosti u svirci, ali je uvijek bilo čvrstine. U garaži su počeli, u garaži su i završili. Ban se samo jednog dana nije pojavio u garaži na Blatinama.

Svirka uživo , studijski aranžmani, općenito glazbeni izričaj kao da je uvijek bio prilagođen esenciji Daleke Obale - Banovom glasu i njegovim stihovima. Ban je, ovisno o kriterijima koje uzimamo u obzir, istovremeno najgori i najbolji pjevač u povijesti hrvatske glazbe. Ban ne pjeva nego recitira. O nekakvim fraziranjima, raspjevavanjima i takvim glupostima nema smisla ni govoriti. Ali izvedba, sugestija, karizma... Možete li zamisliti ikoga drugog osim Bana kako govori/pjeva te stihove? Ja ne mogu. Evo vam primjera. Pretpostavljam da svi znate pjesmu Jugo - duet Guliana i Bana. Guliano je jedan od tih pjevača raskošna glasa, splitskih grdelina koji znaju pjevat, pjevača s velikim P. Recite mi po čemu više pamtite tu pjesmu? Po Giulianu ili Banu? Ja uvijek samo po jednom - po onom dijelu kada Ban kaže "Rakovi, školjke i morske alge i mnogo, mnogo kamenog cvijeća ...

Ili drugi primjer. O Hrvatskoj i ljubavi prema Hrvatskoj je od 1991. pa do danas snimljeno na stotine pjesama. Nema tko nije pjevao o Hrvatskoj. Od tamburaša do rockera, od klapa do repera, od ratnika do hipika... A ima li ljepše pjesme od "Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj"? Za mene nema. Pjesma koja nas ne prikazuje boljim nego što jesmo i onakvima kakvi nismo. Pjesma koja ne pjeva o nekoj mitskoj, arkadijskoj Hrvatskoj koja nikada nije i nikada neće postojati. Pjesma od koje se ne pjene usta i ne iskaču žile na vratu. Već obična pjesma o ljubavi prema domovini. Iskrena i ponizna.

I da za kraj parafraziram jednog našeg velikog književnika: I tako kad danas čujem pjesme Daleke obale, preplavi me val nostalgije. Možda zbog godina koje su se nakupile. Sada shvaćam da nad tim pjesmama nemam neke jasne misli, nego samo osjećaje i uspomene. I nije me zbog toga stid, nego samo osjećam da nadoknađujem nešto sam prije bio propustio. Daleku obalu nisam doživljavao ozbiljno jer sam mislio da će uvijek biti tu. A ovi neki drugi bendovi možda mi pobjegnu. Na kraju sam shvatio da jedino što bježi su godine.

beer baron // 25/11/2019

> vidi sve fotke // see all photos

PS: 4xCD Box Set u izdanju Dancing Bears sadrži - CD "1999-2000", 2xCD "Uspomena (Sve najbolje uživo)" i "Bonus CD" koji donosi dosad neobjavljene demo snimke Daleke obale. Uz 4xCD box set nalazi se i knjižica s dosad neobjavljenim fotografijama i dokumentarnim tekstovima Dražena Vrdoljaka i Borisa Hrepića Hrepe .