Teško sam mogao zamisliti da će ovogodišnji jazz.hr/jesen festival biti jedna prekretnica koja vodi u pravcu u kojem ne želim razmišljati, a nekako mi se čini da je neminovan. To mi je postalo jasno čim mi je u (g)mail sandučić stigla najava festivala. Izvođači koji su najavljeni u sebi nemaju ništa magnetično, poznatije ime kojim se festival u zadnjih godina ponosio, a zahvaljujući kojim se na koncert može privući koliko-toliko šira populacija. Ali na imena ću se vratiti kasnije u tekstu. Još dvije stvari su tu razočaravajuće, rezanje festivala s četiri na tri dana, te kao posljednja, premještanje festivala iz Malog Lisinskog u dvoranu Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu. Prvo ću se malo pozabaviti novim prostorom, tj nepostojanjem starog. Ruku na srce, znamo da jazz populacija u Zagrebu nije prevelika, štoviše siguran sam da nema više od pedesetak, možda sedamdeset (malo navlačim) lica koja prate i žive ovu nepopularnu glazbu, s ponajviše zbog njih festival živi. I svi mi s guštom smo dolazili u Mali Lisinski. Nije mi jasno kome od ekipe iz uprave Lisinskog, možda čak i grada smetao naš mali (u odnosu na druga događanja u Lisinskom!) jazz festival koji ima svoju tradiciju, gdje u ovoj formi egzistira već dvadeset šestu godinu. Ako smo posljednjih dvadeset pet godina uživali u Lisinskom, ne vidim razlog da to ne radimo i u dvadeset šestoj. Znam da je na press konferencijama prethodnih godina uvijek bio prisutan netko iz uprave Lisinskog. I uvijek je taj netko izražavao zadovoljstvo što će se još jedna sezona održati u našem malom hramu jazza. Sad ispada da je sve to bila jeftina demagogija. Naznake te demagogije vidljive su kroz zadnju godinu, dvije, gdje se Lisinski iznajmljuje raznim kvazi zvijezdama narodnjačke koračnice, koncerti u kojima netko trpa lovu u svoj džep. S obzirom na to da je dvorana Lisinski gradska, tj naša, može se postaviti pitanje koliko su te stvari oko iznajmljivanja dvorane legalne. Ako se već dvorana bogati na takvim koncertima, neka onda s druge strane uprava Lisinskog dozvoli gubitak na manjim projektima, jer jazz nije biznis niti će ikad biti. Nekom u Lisinskom definitivno smeta jazz, ali dok tamo caruje narodna muzika koja im puni blagajnu, fućka im se. Drugi i treći problem koji nam donosi posljednji izdanak festivala na neki način su i vezani. S tim da rezanje, tj skraćivanje festivala za jedan dan i nije tolika šteta, jer puno veći problem su imena koja predvode ovogodišnji festival. Za razliku od prethodnih sezona, ne postoji niti jedno veliko ime koje bi povuklo nekog na vagi da posjeti jesenski jazz festival. Najveće ime ovogodišnjeg jesenskog dijela festivala je Justin Kauflin, na koji će svi oni koji jesu malo dublje unutra priznati da je Kauflin ipak druga liga jazza. A opet najpoznatije ime festivala je Vesna Pisarović, što je žalosno. Ne zbog Vesne Pisarović, već zbog samog festivala. Mislim, kakav je to festival gdje je naš izvođač, koji čak niti u europskim okvirima teško da možemo gurnuti u neko poznatije ime, najpoznatija njuška festivala? A posljednji dan počasti će nas Pawel Kaczmarczyk Audiofeeling Trio zahvaljujući pomoći Veleposlanstva Republike Poljske u Zagrebu. Svaka čast Poljacima, definitivno im je stalo promovirati svoje glazbenike. Ali sve to bi kao trebalo biti reprezentativan pogled na današnji jazz. Niti jedno veliko ime, bilo američkog, bilo europskog jazza. Prilično razočaravajuće, zar ne? Kad se sjetim da su još jučer na festivalu svirali Nettwork, sastav kontrabasista Charnetta Moffetta u kojem svira gitarist Stanley Jordan, zatim Miroslav Vitous, James Carter, Ravi Coltrane, Charles Lloyd, Monty Alexander, ovo danas mi se nimalo ne dopada. Još kad pridodam da je u najavi za proljetni festival bio i Aaron Diehl, a nedugo nakon proljetnog festivala i Warren Wolf, dva novija sjajna imena američkog jazza koji itekako drmaju svjetskom jazz scenom. Njihovi nastupi su nažalost otkazani, a u tom trenutku sam osjetio veliko razočaranje i nekako mi je bilo jasno da festival ide rijekom ponornicom.

Postavlja se pitanje kako onda KSET u sklopu svog programa ZEZ može dovući iole poznatija jazz imena poput Mostly Other People Do the Killing? Sastav u kojem sviraju mlada, izuzetno jaka imena svjetske scene, poput saksofonista Jona Irabagona , kojeg se nerijetko može vidjeti i u najprestižnijem jazz tiskanom magazinu DownBeat. Tu je i Mate Škugor i njegovo Žedno Uho, koji uspijevaju svako malo dovesti Kena Vandermarka, sa strašnom sviračkom ekipom. Odgovor je u pisanju projekakta i borbi za svoje mjesto pod suncem. Mali klubovi mogu, a intelektualna ekipa iz Hrvatskog društva skladatelja istu stvar ne može. Ipak u njihovim foteljama (govorim o HDS-u, naravno) sjede obrazovani ljudi kojima vjerujem da nije problem napisati projekt za jazz.hr u kojem će iz europskih i inih fondova p(r)ovući novac za promociju jazz kulture. Naravno, ako je i koliko, njima jazz glazba primarna. Sjećam se jednog kratkog razgovora s Matijom Dedićem baš na temu festivala. Matija mi je još tad rekao da ekipa koja organizira jazz.hr/, a to je Hrvatsko društvo skladatelja, mora puno više poraditi na promociji festivala, jer je Mala dvorana Lisinski za vrijeme nastupa Renata Rožića, sjajnog i inovativnog našeg i europskog jazz gitarista, zjapila poprilično prazna, primarno je tu bila rodbina i prijatelji, ponešto nas s glazbenih internet portala i to je više manje bilo to. Jednako se dogodilo i cca godinu ranije, kad je nastupao Paolo Fresu, jedan od najvećih talijanskih trubača svih vremena.

Hoće li imati svoju drugu jesen ovaj festival, to ostaje vidjeti. Nešto se definitivno mora promijeniti, jer ovako cijela priča gubi smisao. Tu mi najviše žao Davora Hrvoja, koji u ovoj priči, kao umjetnički direktor festivala, ispada kolateralna žrtva,. Davor Hrvoj je primarno veliki entuzijast i zaljubljenik u jazz, nije biznismen koji će lupiti šakom po stolu i reći dosta ljudi, 'ajmo izmisliti novce i dovesti velika imena. Njegovo poznanstvo s najvećim imenima definitivno pomaže, ali bez novaca se ništa ne može. I trudio se Davor jučer na pressici animirati ljude, izmišljati toplu vodu uvjeravajući nas koliko su imena koja nastupaju napeta, ali za jedan dio prisutnih, bilo je jasno da će nas teško u to uvjeriti. Možda su i nas s godinama razmazili. Dovesti veliko ime s druge strane više nije lako kao nekad. Danas svaki poznati jazzer iza sebe ima agenciju koja mu organizira koncerte, tako da ni ton ne smije odsvirati bez njihova znanja i odobravanja. Imena koštaju, ali ako smo ih proteklih godina imali priliku gledati, zašto se sve odjednom moralo urušiti kao kula od karata, i s imenima i s prostorom i rezanjem festivala za jedan dan?

jura // 06/10/2016