Zlatko Baracskai: O kritici HorvijaTehaca za Rambo Leaks

Baš sam se nekidan jadao kako je grozno to što uglavnom svi sve prihvataju i podržavaju u umjetnosti te se rijetko gdje nađe koja dublja kritika, zahvaljujući brižnoj sudbini moje remek djelo je dobilo upravo vrlo negativnu kritiku, ali na nesreću ne sasvim duboku. Za stvaraoca poput mene lijepo je biti neshvaćen a još je ljepše kad su ljudi koji me ne shvataju površni i nezainteresovani, kao da vjeruju da je njihov kapacitet momentalnog razumijevanja kolijevka sveopšteg smisla. Psihološki je fenomen da većina ljudi teže lakoshvatljivim idejama i umjetnošću a ovo moje djelo je upravo bazirano na izazovima u kontekstu, strukturi i ritmu koje ljudi teško razumiju. Tim samim je kritika Horvija u stvari pohvala za djelo ali nažalost ne i za njegovo novinarstvo. Počeo bi sa kratkom analizom njegove iznenađujuće površnošsti da bi poslije prešao na zanimljiviju temu shvatanja samog djela, to jest tri malo prije navedena izazova.

Lako je pogoditi da kritika od 427 riječi koja uglavnom opisuje lične muke slabo zadire u suštinu, to jest da kritičar ne nalazi suštinu. Vrlo brzo postaje jasno da se Horvi najprije hrabro pohrvao sa nesvakidašnjom prezentacijom muzike, to jest sa time daCD omot ne navodi autora, nema naziva pjesama i time da se nalaze još dvije drugačije verzije na internetu (skraćena verzija bez situacionih ispada na www.soundcloud.com i duža verzija uncut na www.zlatko.hu), to sve mora značiti da tu nešto nije u redu. Pretpostavka je tačna, ovaj CD je svojevrsno otjelovljenje nereda i sa namjerom ne dozvoljava svakidašnju klasifikaciju. Tek je mala šteta što se Horvi lako izgubio gledajući omot bez informacija i moju web stranicu prepunu informacija iz koje je interpretirao par detalja, neke tačno, a neke ne. Naime, živim u Bristolu gdje predajem obradu zvučnih signala na tehničkom fakultetu a nisam bio u Meksiku već su tamo koristili moje senzore i softver. Istraživačko novinarstvo je neophodno što i dokazuje sam Horvi uspijevajući da sazna neke detalje od Zdenka Franjića koji je izdao CD. Bez obzira na taj dokaz snalažljivosti čini se da ipak ne zna za mogućnost web pretraživača da interpretira navodne znake kako bi se našla tačna sintagma, u ovom slučaju "Rambo Leaks", kao što I ne pokušava stupiti u kontakt sa autorom koji je koji bi vjerovatno uspio upaliti svjetlo u mraku u kojem se Horvi uhvatio za ono što se uglavnom očekuje od muzike i njene prezentacije. To su trivijalne greške, ali ono što je istinski površno u ovoj kritici su serije pridjeva koji opisuju djelo bez potrebe za objašnjenjem ili referencama, dok je većina teksta document vrijedan pažnje radi analize sociološko-kognitivnih šema koje opravdavaju nerazumjevanje i manjak interesa uz pokušaj dizanja sopstvenog autoriteta i vjerodostojnosti - tip retorike koji postepeno nagriza potrebu razmišljanja uopšte. Ovdje najprije mislim na implikacije umjesto izravnih izjava koje bi izjave očiglednije zahtjevale i obrazloženja. Ubijeđen sam da ponuđene konstatacije upravo intrigiraju publiku koja se želi pozabaviti nečim zahtjevnijim od onoga što bi Horviju bilo odmah jasno, plesno ili zabavno - zbog toga sam duboko zahvalan. Osim toga,bez ovog njegovog poticaja bi se malo vjerovatno potrudio da slijedće detalje pismeno razložim. Već duže vremena pričam kako najviše volim da zbunjena publika napusti moje koncerte jer onda koncentracija izabranih jača, ali u ovom slučaju, činjenica da je Horvi "redaradi"poslušao cijeli CD je ipak prihvatljiva zato jer svojim činom slušanja nije uticao na druge slušaoce. Zabavno je čitati njegov rad koji otvoreno i samoopravdano ne prodire u izabranu (možda je samo tezga) temu već se fokusira na konstatacije o ličnom živčanom stanju I preferencijama. Sve u svemu Horvi ima samo jedan stav sa kojim se ne slažem (opisivanje sopstevenih reakcija je naravno autentično i neosporno, dati pridjevi su većinom tačni dok je plitka ironija prihvatljiva vrsta javnog onanizma) a to je da sam za razliku od Horvija uvjeren da su male šanse da se Rambo Leaks svidi široj publici, upravo se najviše svidja užoj. Ova nesloga se bazira na njegovoj rečenici koja sjetno liči na spomenutu plitku ironiju, kao da je htio reći da se ovo nikome ne bi svidjelo. Očigledno je Horvi uvjeren da ga čita publika koja zna šta on zapravo hoće reći i simpatizira sa njegovim implikacijama, ali ja se ipak želim baviti konkretnim izjavama. Interesantno je da je sam Rambo Amadeus prvi izrazio nerazumjevnje ove produkcije radi ritma i strukture da bi nakon deset dana izjasnio potpunu nelagodu oko korištenjanjegovog privatnog materijala i zabranio objavljivanje. Tada su minezvani u pomoć stigli naši zajednički prijatelji koji su uspjeli da mu objasne značaj ove muzike nakon čega se Rambo Amadeus izvinio i prihvatio ovu muziku kao nešto što ne razumije ali što je naočigled jedinstven pravac koji muzičari poput Bojana Zulfikarpašića, Vladimira Čukića i Milene Pavlović smatraju interesantnim.

Nakon što sam ukratko opisao površnost valja se pozabaviti i smislom ovog djela. Nemoguće je sve simboličke veze u ovoj muzici pojasniti ali neki aspekti moje namjere će svakako omogućiti bolje razumijevanje onima kojima je do toga stalo. Ovaj CD je nastao zahvaljujući spremnošću Ramba Amadeusa da mi damnogo svojihneobjavljenih snimaka na raspolaganje kako bi pravio remixe,davne 2006 godine nakon što je stupio u kontakt sa mnom na engleskom, naizgled neznajući moje porijeklo.Poslije prvog remixa Paparazzo koji je objavljen na albumu Quattrophobia (2007) materijal za remiksanje je osam godina strpljivo čekao da se koncept bolje razvije i da stvarna volja sazrije. Ovaj CD je ustvari spomenik djelu i liku Ramba Amadeusa koji nastaje upravo okretanjem njegove lične artiljerije prema njegovoj sopstvenojmuzici. Njegov smisaoda istančano i sažeto opiše većinu socioloških fenomena uz humor je preuzet kako bi se na tomu sličan način ozvučila refleksija muzičkih fenomena.Itekako slikovit opis Horvija da se radio "eksperimentalnoj probi nekog avangardista gdje muzičari frlje što god im padne na pamet" je upravo i namjera, to jest pokušaj da se kreira situacija koja je naizgled realnija od one u kojoj su naši heroji genijalni u svakoj mogućoj situaciji. Naslov sugeriše da se skriveni dokumenti o poznatoj ličnosti konačno dovode u javnost iz čega slijedi da je to što su mediji do sada nudili namještaljka. U ovoj novoj situaciji su procesi koji vode ka uspjehu ili neuspjehu naizmjenično prisutni upravo tako, kako se to izbiva tokom probe, prije nego što se sve upakuje u mit pametnog heroja. Činjenica da je i ova muzika, koja naizgled objelodanjuje sveopštu namještaljku namještena, govori o nemogućnosti medija da budu vjerodostojni uopšte, jer svaki je trag u kulturološkoj i opštoj istoriji smišljen i namješten. Spomenuta artiljerija je vrlo uspješno istrijebila razumljive ritmove i strukturalne konvencije na prvi pogled ali neki će slušaoci ipak dokučiti savremene konstrukcije sazdane od tih ruševina. Strukturalne šeme uveliko liče na kognitivne procese nasuprot emotivnih tokova koji se češće artikuliraju u muzici. Zbog toga će upućeni slušaoci imati dojam radio drame ili formalističkih pravaca savremene muzike. Ipak, najtačnija je konstacija da je forma slobodna u granicama potpore sadržaja. Komponovanje neparnih ritmova je najjači interes u mojoj muzici, bivajući na parnim fanatikom od 1998, uporan razvoj asimetričnih pulsacija je doveo do ritmova kojim mali broj muzičara uspijeva analitički prići dok se na nivou intuicije lako prate uglavnom se dojmeći neobičnim ili nespretnim. Malo više detalja možete naći u članku "Algorithmic cross-mixing and rhythmical derangement" pisan za International Computer Music Conference 2014. Sudbina će se možda i pobrinuti da moje namjere za inovaciju u ritmu ipak dosegnu kapacitet koji sam uveliko precijenio kad sam prije 15 godina najavio da će elektronska muzika za ples odbaciti 4/4 takt u roku od 5 godina. Upravo zato što se muzika svake napredne generacije dojmi kao buka nepodobna za ples njihovim roditeljima. Ukratko toliko o kontekstu, strukturi i ritmu, a za kraj možda i najvažnija konstatacija o ovom CD-u: da bi neko stvarno razumjeo ove smicalice, ideje i prevrtaljke mora da obožava i poznaje djela Ramba Amadeusa i neparne osminke približno koliko i ja, dok su užitak ili gađenje uglavnom nezavisni od analitičkog razumijevanja i najčešće s svode na raspoloženje i prepoznatljivost.

terapija // 31/05/2016