dan PETI SKC, Kragujevac - 16.07.

Ujutro nam Jovan na svojem računalu objašnjava stvaralački proces Inja, a Denis zbog Teninog napipkavanja po pianinu dolazi na ideju kako će neke pjesme na novom albumu biti praćene klavirom. Slijedi još jedno gubljenje od sat i pola po Novom Beogradu zbog jednog jedinog krivog skretanja pedesetak metara od odredišta. Smoreni odlazimo Biljani na ručak koji dokazano zaslužuje atribut ''rajski''. Uz njenu asistenciju iz taksija ispred našeg automobila napokon uspjevamo izaći iz radovima poluzatvorenog Beograda. Pomisliš ''napokon'' a sljedeću minutu već razmišljaš o povratku.
Uživamo u laganoj vožnji prema Kragujevcu, mjestu u kojem smo nedavno osvojili Šumadijski demofest. Na samom ulasku u grad iscrtavao se ogromni križ s Isusom kao veliki simbol vjere u večerašnji nastup. Ovo se moralo zabilježiti fotoaparatom. Čak se i Zagor sa samih korica stripa zaderao AHJAAAKK! Vrlo brzo nalazimo SKC Kragujevac i stejđ koji je smješten u njegovom dvorištu. Tonci i organizatori su nam odmah razvukli osmijehe na lice svojom angažiranošću te je sve bilo spremno za dobar gig. Svirka počinje i uz tridesetak ljudi privlači i kišu. Tende su bile savršeno sklonište i ništa nije moglo pokvariti ovaj dan. Ili? Khm da, nestaje struje u većem dijelu grada, a mrak je progutao dvorište i pozornicu. Što sad? Ha ništa, idemo dalje. Počinjemo akustičnu svirku u totalnom mraku, a dobra vibra i podrška publike održavala nas je da guramo dalje. Nakon pola odrađenog koncerta dolazi struja i kiša prestaje padati te uživamo u svirci do kraja. Masa podijeljenih CD-ova i zagrljaja još su nas dugo zadržali u dvorštu SKC-a. Upoznajemo dobrog druga Maneta koji nas uz zvuke lokalnih legendi SMAK vodi na roštilj. Vau! Umaci su na našoj strani i možemo staviti koliko želimo. Naravno, totalno pretjerivanje sa svime vodilo je do punih i nesretnih stomaka. Nedugo zatim umor nas je potapšao po ramenu i bili smo spremni za počinak. Prijavljujemo se u Studentski dom u Kragujevcu i padamo u san. dan ŠESTI Dom Omladine, Pančevo - 17.07.

Ujutro se odjavljujemo iz doma i sjedamo sa Manetom na kavu. Poklanja nam vrećicu sa nektarinama i sirom za put. Eh da, i litru domaće šljive za vidat rane. Spremni smo.
Na putu smo za Pančevo, šesti dan i ujedno šesta svirka naših junaka. Gradić nedaleko od Beograda pružio nam je podosta velike muke u traženju prostora. Prema uputstvima organizatorice Marine tražili smo staru tvornicu Azotera. "AZATARA! Kvragu AZATARA!" derao se naš roudi na mještane u momentu ludila i nevjerice kako ljudi ne shvaćaju što on želi. U trenutku kada su živci bili pri kraju primjećujemo tvornicu i ljupku Marinu koja nas vodi u svoj dom. Pokoja pivica i zalogaj tune bili su dovoljni da nas smire i spreme za večerašnji nastup. Pa opet, vadi gitare, nosi pojačala i slaži stejđ. Ajde, barem smo drugu noć za redom imali tonca i pomoć na bini. Tridesetak ljudi čekalo je da koncert otpočne, a na prve zvuke gitare pridružilo se još desetak tinejdžera iz obližnjeg parka. Došla je i naša vjerna prijateljica Biljana koja se poslije nastupa uz pomoć svoje drugarice škrabicom pobrinula da ne odemo kratkih rukava. Šarmantnim osmijehom vjerojatno je izvukla više nego mi u prethodnim nastupima. I opet dobra svirka. Mi sretni, publika sretna (skakutanje i geganje u ritmu je to potvrđivalo), roudi sretan. Još neko vrijeme ispijamo pive pa negdje oko dva ujutro sa škrabicom pod rukom krećemo put prenoćišta. Baca se kocka tko spava na podu a tko na krevetu pa uzročno tome netko sretan a neko tužan tone u san.

dan SEDMI Fis Kultura, Sarajevo - 18.07.

Izvlačimo se iz gužve, vozimo autocestom, te na jednom odmorištu tik prije granice sa BiH trošimo zadnje dinare na nekoliko lepinja te nešto finog domaćeg sira. Zatim ulazak u drugu državu, državu u kojoj kamioni voze 10 km/h po putu gdje ih ne možeš prestići, bar ih mi bojažljivi Hrvati ne možemo. A za put do Sarajeva, koliko god bio okružen zelenilom, ne može se reći da je bio imalo lagodan, djelomično zbog drugih vozača koji ne mare za lijevu i desnu traku ceste, djelomično zbog brda (kad bi barem mogli reći i dolina) i djelomično zbog nedostatka znakova. Na svu sreću prolazi bez incidenata, ali naš roudi prolazi s par sijedih vlasi više u kosi.
Ulazak u sam grad Sarajevo prolazi i više nego dobro, pogotovo zato jer nam se čini da kroz Sarajevo prolazi jedna duga ravna cesta. Tako je dolazak do Fis kulture bio poprilično jednostavan, što je možda izravna posljedica nekoliko-dnevnog prošlogodišnjeg boravljenja 3/5 ove družine u Sarajevu. U samom klubu dolazimo do problema, poput nedostatka bubnjeva zbog greške u komunikacijskom kanalu bežične naravi. Uskoro nakon dolaženja potrebne opreme slijedi maštovito slaganje stalka za mikrofon na mali stolić pošto je sam stalak prekratak za svaku osobu visine iznad metar i žilet. Koncert prolazi dosta dobro, osim lančanog pucanja žica na akustičnoj gitari. Pošto su to bile osma, deveta i deseta žica koja puca veseloj družini u tri dana, dolazimo do zaključka da su krive nesnosne vrućine koje vladaju u našem krovnom koferu te se nadamo najboljem do kraja turneje. Nakon koncerta i upoznavanja za prezimenjakom Vlaste odlazimo u naše prenoćište kod Olivera koje se nalazi na 800 m iznad samog Sarajeva. Čovječe, strava! Kao da se cijela prijestolnica pretopila u male žarulje. Savršen pogled. Nakon velike porcije domaćeg i svakakvog sira, slijedi ugodan spavanac u najmirnijem djelu Sarajeva.

dan OSMI Berlin, Podgorica - 19.07.

Nakon putovanja kroz trnje i kamenje, nepostojeću cestu kroz Bosnu, koja se sastoji od šljunka i provalija od 200 m prema našoj skromnoj procjeni, došli smo do Crne Gore. Momci na granici sređuju ATA karnet munjevitom brzinom, što nam stvara dilemu da li je to potvrda onog uvriježenog stajališta na kojem se temelje svi vicevi o žiteljima ove zemlje ili pak posrijedi nešto drugo. Iza granice prelijepi krajolici, tirkizna Drina, Beatlesi sviraju (Ivča ih neskromno prati), bajkeri odnašaju retrovizore, idila. Nakon početnog šoka (ali i velikog olakšanja jer nitko nije ozlijeđen) i odavanja posljednje počasti desnom nam retrovizoru stižemo u Podgoricu, gdje nas dočekuje organizator Mladen, caffe Alan Ford (koji je sve samo ne u Alan Ford šemi - ima slika, ima opisa likova na zidovima, čak su i pepeljare otisnute logom, ali fali ono nešto prljavo što bi jedino moglo dočarati onaj prazni oronuli prostor iz stripa). Tonska koja se odužila, ali i počela prekasno. Usred koncerta određena gospoda žele da Felon svira brže, Vlasta sporije, spominje se Hendrix, spominje se Madonna. Puca žica na basu. Kasnije se jede se sendvič uz rijeku osvjetljenu predivnim mostovima, komplicira se odlazak na spavanje, odmara se od strahovito napornog, ali ne i lošeg dana. Nastavit će se...

Vlasta Popić & Felon

terapija // 10/08/2011