S VARAŽDINSKIM NAGLASKOM!

Iako je ovaj razgovor trebao biti ob(j)avljen sa tri sugovornika, i iako smo glavninu pitanja postavili Danijelu Biffelu, vođi zagrebačke skupine "Pun kufer", on se na odgovore oglušio, te unatoč nekoliko poziva s naše strane, na kraju se nije javio.(ilustracija mišljenje o njemu recenzenta Denisa Leskovara "'Kome je svega pun kufer? Razne postave dolaze i odlaze ali šef parade ostaje Daniel Biffel - kultiviran, šarmantno mrzovoljni mizantrop s mnogo prvoklasnih albuma američkog rocka u kućnoj kolekciji... Zašto čovjek takvih kredita (i autor koji vjerojatno napamet zna svaku Dylanovu pjesmu) za svoj treći album nije smislio tekstove bolje od capri hlaćice / i tanga gaćice ostat će jedna od većih misterija modernog hrvatskog rocka. Žuta minuta koja se protegla na pola sata?". Možda je i bolje tako, jer vjerujemo da su sugovornici s kojima smo razgovarali itekako zanimljivo odgovorili na postavljena pitanja i da pred sobom imate razgovor s varaždinskim dijelom grupe "Pun Kufer", bubnjarem - Petrom Čavlovićem i klaviristom Tomislavom Hercegom! S varaždinskim naglaskom! Petre, kako se varaždinac osjeća kao bubnjar "najzagrebačkijeg" banda?
Petar: Pa, sasvim dobro. Uostalom do nedavno nas je bilo dvojica, a sad je u postavi i jedan Splićanin pa ovaj naziv, barem kaj se regionalnog porijekla članstva tiče, ne stoji. To je naziv koji je Punom Kuferu prilijepljen uoči i nakon prve ploče, s kojom ova treća nema baš nikakve veze. Na ovom albumu nema utjecaja "zagrebačke škole"; on je glazbeno rezultat Danielove ljubavi prema americani (i tom već tolko puta spomenutom Dylanu), a toga do sad, barem kolko sam ja upućen, na ovim prostorima i u ovakvom obliku nije bilo tak da Pun Kufer od sad možeš slobodno nazvati i "najameričkijim hrvatskim bendom".

Pun Kufer je ipak donekle afirmirani bend na toj nekakvoj "hr rock sceni"

Nekako si ti nadjačao pro(mijene) u članstvu punog kufera ustalivši se na poziciji bubnjara. Kako to da Danijel tako često mijenja članove i kako si zadovoljan novom postavom?
Petar: Ja sam u Pun Kufer došao kada i ostatak današnje postave, u listopadu 2002.,neposredno prije izlaska drugog albuma, a do danas je samo jedan član zamijenjen drugim. Umjesto Jurice, koji je bend napustio (nije promijenjen), je gitaru preuzeo Dino (Djeca, Pipsi), a Tomekovo mjesto za klavijaturama još uvijek nije popunjeno. Dino mi je super ko' čovjek, a uz to je najbolji gitarist s kojim sam ikad imal prilike svirati, a to je jako inspirativno. On je potpuno drugačiji tip glazbenika od nikad prežaljenog Jurice i ne pokušava ga zamijeniti isto kao što se niti ja nisam trudil zamijeniti bivšeg bubnjara.

Tomislave, možeš li nam ukratko opisati što je za tebe značio rad u grupi "Pun kufer", koje su razlike u pristupu radu kod Danijela Biffela i ostalih grupa s kojima si inače svirao/sviraš?
Tomislav: Rad u Punom Kuferu za mene je bilo jedno veoma zanimljivo glazbeno putovanje. Prije svega, smatram da sam kao klavirist stekao mnoga vrijedna iskustva. U odnosu na ostale bendove s kojima sam dotad svirao, Pun Kufer je ipak donekle afirmirani bend na toj nekakvoj "hr rock sceni" i sam način rada s Danijelom Biffelom je puno ozbiljniji i profesionalniji.

Kako si se osjećao pri stvaranju i snimanju mama i beba? Imaš li koju zgodnu zgodu za javnost?
Tomislav: U stvari, to i nije bilo neko stvaranje albuma. Većinu pjesama svirali smo na koncertima još 2002., a snimali smo u drugom mjesecu ove godine. Klavir smo snimili u jednom danu u Ducovoj kući. Svirao sam na pijaninu u jednoj sobi, dok je u drugoj snimao Daniel a Ducova majka nas je ugostila kavom, pivom, špekom, kobasicama... Prava domaća atmosfera.

Petre, Kakva je prema tvojim razmišljanjima budućnost punog kufera na HR sceni?
Petar: U ovu je ploču uloženo užasno puno truda, rada i vremena, ponajprije Biffelovog koji ju je napisao, snimio i miksao, a onda i našeg koji smo ju odsvirali. Ja se s njom ponosim, super mi zvuči i meni je (koliko god mogu biti objektivan) to najbolja ploča PK. Ona je iskrena, topla, životna i napravljena je bez kompromisa, a to treba cijeniti. Ono na kaj mi možemo utjecati je svirački dio; evo baš se uvježbavamo za koncerte. Marketing i booking je u rukama Menarta, a ostalo je izvan našeg utjecaja.

Čitajući Danijelove izjave koje prate izlazak trećeg albuma primjećuje se duhovitost ali i odrješitost, pa čak i neljubaznost u odgovorima. Nama primjerice na pitanja uopće nije odgovorio, a nije se ni javio…..Koliko mu smeta davati intervjue, odnosno koliko je to poza a koliko stvarnost njega kao frontmena ?
Petar: To je potpuna stvarnost. Ne mislim da Daniel glumata. On je takav. Kaj se glazbe i svega oko nje tiče je potpuno iskren, svoje pjesme smatra djelom sebe i teško mu je objašnjavati nešto kaj je njemu potpuno jasno i razumljivo. Shvaćam ga, ali njegov način komunikacije je njegova stvar i ne bih ulazio u dublje objašnjavanje.

I dalje se prodaje albuma broje u stotinama (i to u najboljem slučaju)

Danijel radi u studiju MORRIS kao snimatelj/producent. Koliko je njegovo znanje o produkciji olakšalo snimanje albuma i koliko je značajno na koncertima?
Petar: Mislim da je to samo po sebi razumljivo. Čovjek studijski rad, i tehniku i umjetnost cijele priče, poznaje ko' vlastiti džep. Album smo snimili u, valjda, rekordnom roku. Bubanj i bas su bili namješteni i snimljeni u ukupno 14 sati. Gitare su snimljene slijedeći dan, a sve skupa, osim miksa bilo je gotovo u pet dana. To je jako malo vremena za sporu, jednostavnu, ali glazbeno finu ploču koju treba odsvirati pažljivo, točno i s feelingom. Takve je u pravilu najteže i najkompliciranije snimiti.
Njegovo obrazovanje i iskustvo nam puno pomaže i kod svirki jer zna toncima reći točno kaj želi, a ako treba i sam složiti zvuk. To je velika prednost jer, uz pretpostavku da imaš barem osnovne uvjete (normalan razglas i dovoljno mikrofona) uvijek imaš kolko tolko kontroliranu zvučnu sliku, a nama je to za tihu i mekanu glazbu jako bitno.
Tomislav: Normalno je da to olakšava probe, koncerte kao i samo snimanje albuma. Druga je stvar, što nam se nekoliko puta dogodilo, da nam organizator ne omogući prethodno dogovorene tehničke uvjete koji su neophodni za dobar zvuk na koncertu. Tada nikakvo znanje ne pomaže.

Nekako se u zadnje vrijeme govori o "novim nadama ZG scene" - "Djeca", "Ramirez", "Smijeh", "Pun kufer" - ima li iz vaše perspektive sudionika scene doista razloga za nadu u skorije scensko veselje?
Petar: Čitam po novinama te usporedbe i stvarno ne znam koje nas to veze povezuju osim činjenice da smo svi ove godine izdali album (osim "Smijeha" , ak se ne varam, ali oni su u malo drugačijem filmu) Sad je malo "hajp" oko "Ramirez"-a i drago mi je zbog njih, ali ipak mi je više žao da su "Djeca" koja imaju odličan drugi album i super sviraju, opet prošla nezapaženo. Jako sam pesimističan kad se priča o novim nadama; novom Novom valu, povratku urbane scene i tak. Mislim da od svega još neko vrijeme toga ne bu ništ. I dalje se prodaje albuma broje u stotinama (i to u najboljem slučaju), a u Hrvatskoj i dalje ima možda 10 pravih klupskih prostora za svirku. I dalje ista publika hoda na "Hladno Pivo", sad na "Ramirez" i onda ode u CD shop i kupi novu "Severinu". Ako griješim, nitko sretniji od mene, ali bojim se da sam u pravu. Naravno, govorim o svojim opažanjima i saznanjima iz razgovora s ljudima koji sviraju u uspješnijim i zaposlenijim bendovima od moga.

Koje su bitnije razlike u statusu banda uočene nakon prelaska Punog kufera u MENART iz ANUBIS-a?
Petar: Menart je velika i ozbiljna izdavačka kuća, koja, ako ništa drugo, ima ozbiljniji pristup medijima, a uz to smo sad i dio A1 Booking Agencije tako da je barem taj dio profesionalan. Danfa (ANUBIS) je ipak više entuzijast nego pravi izdavač i ne mislim da on ima mogućnosti i vremena (makar je volja tu) pružiti takvu logističku potporu. Ali još jako puno stvari ovisi o vlastitom angažmanu.

Promocija je bila super - neki su ljudi na tu svirku potegnuli čak iz Vinkovaca

Da li je Varaždin u planovima za koncert i da li će band "nadoknaditi dugove" od zadnjeg nastupa?
Petar: Eh, o dugovima se može raspravljati. Cijela ta priča ima drugu pozadinu i u biti se sastoji od krivo shvaćenih dogovora i planova. Bojim se da VŽ, odnosno jedino mjesto u kojem se svirke momentalno održavaju, nisu u planu (nekakvog plana u stvari i nema) i to zbog sasvim subjektivnih razloga s kojima ja nemam nikakve veze. Dio je to cijele priče oko benda i koliko dobrog neke od tih stvari Punom Kuferu donesu, toliko ponekad i odmognu.
Tomislav: Varaždin, odnosno Zvonimir Rogoz (inače, jedno od najboljih mjesta za svirke), nije u planu, niti će u bližoj budućnosti biti. Smatram da bend nema nikakvih dugova - čitava stvar oko tog koncerta prije dvije godine je dosta napuhana i stvarno ne znam koga bi to moglo danas zanimati.

22. 10. 2004. promovirali ste "Mame i bebe" u zagrebačkom klubu "Jabuka". Kako je prošla promocije i što dalje slijedi na promotivnom planu?
Petar: Promocija je bila super. Poznamo se pa znaš da u pravilu nisam zadovoljan s niti jednom svirkom. E, ova je bila jedna od onih malobrojnih s kojima sam baš totalno zadovoljan. Nismo svirali dugo, oko 45 minuta, tek toliko da ljudi čuju i vide novi Pun Kufer, a poslije je bila super fešta. S novim gitaristom su neke stvari svirački sjele na mjesto, imali smo super zvuk, neki su ljudi na tu svirku potegnuli čak iz Vinkovaca (?) i mislim da nam je to bio najbolji nastup od kad ja sviram u bendu. Jabuka, makar mi se nije činila kao pravo mjesto, nije zakazala. Sad slijedi još puno proba pa onda nekakav KSET s gostima u prosincu. To je, koliko ja znam, izvjesno, ali ne bih još o datumima.

Tomislave, iako si izišao iz banda, Danijel te pozvao da svirkom gostuješ na promociji albuma 22. 10. u Jabuci. Kako je prošla promocija, kako si se ti na promociji osjećao?
Tomislav: Kad me Daniel pitao ako sam zainteresiran za svirku, pomislio sam da bi bilo u redu da odsviram još ovaj koncert, s obzirom da je riječ o promociji albuma. Jabuka je bila prepuna, tako da je atmosfera bila idealna za svirku. Publika je, iako su mnogi očekivali da ćemo svirati i stare, odlično reagirala na nove pjesme. Smatram da smo odradili više nego dobar koncert.

Zbog čega si odlučio ne nastaviti svirati s punim kuferom?
Tomislav: Prvi razlog je taj što nisam mogao uskladiti svoje studentske obaveze sa probama u Zagrebu, koncertima... Zatim, ono važnije, je to što više nisam osjećao onaj entuzijazam kao kad sam počeo svirati sa Punim Kuferom .

Ne vidim razlog da se ne snimi i četvrti ili peti album, ali na kaj bude to ličilo, ne znam.

Koji su vaši osobni planovi glede bavljenja glazbom u budućnosti?
Petar:Uopće se ne zavaravam da se glazbom mogu profesionalno baviti. Tržište je premalo i za puno komercijalnije orijentirane bendove, a kamoli za "Pun Kufer". Ja imam svoj posao, a glazba je uvijek tu negdje, "u rezervi". Dokle ide, ide.
Tomislav: Dosadilo mi je biti klavirist po bendovima, pa sad snimam neku muziku kod kuće. Trenutno me to sasvim zadovoljava, a o nekom ozbiljnijem 'bavljenju' glazbom u budućnosti - ne razmišljam.

Za kraj, Danijel Biffel je kada smo zadnji puta razgovarali a povodom drugog albuma rekao: "Drugi album je bolji od prvog, a lošiji od trećeg, kojeg još nema" - možemo li istu analogiju upotrijebiti i sada, za buduća ostvarenja grupe "Pun kufer"? Ima li novih pjesama?
Petar: Meni je treći album stvarno bolji od oba prijašnja. Prvi mi se uopće ne sviđa, katastrofa; drugi je imao polovicu dobrih stvari, a ovaj treći mi baš leži. Zato i sviram u bendu, a ne obrnuto. Nove pjesme još nisam čul, ali znam da ih Daniel ima. Ne vidim razlog da se ne snimi i četvrti ili peti album, ali na kaj bude to ličilo, ne znam. Možda još sporije i još mekše. Nemam pojma. Tek smo izdali ovaj, još ga nismo ni prosvirali tak da je malo prerano govoriti o budućnosti.

okhrk // 22/12/2004