Zahvaljujući Terapiji, imam nerijetku priliku družiti se s ekipom s regionalne glazbene scene i iz diskografskih kuća. Samim tim malo dublje upoznajem glazbenike od kojih su mi neki kao klincu bili veliki glazbeni uzori, a kad otkrijete i da su privatno ljudine, cijela priča još više dobiva na snazi. Jedan od takvih ljudi je i Edi Maružin, vođa Gustafa, koji uz to što je divna osoba i veliki čovjek, uvijek iskreno priča o glazbi i našoj sceni, ne štedeći nikog pa ni sebe. Edi je od Gustafa napravio veliki brend, a obzirom da grupa dolazi iz jednog manjeg istarskog gradića, Vodnjana, možemo govoriti i o superbrendu! Gustafi kakve danas znamo nastali su iz nečeg mnogima neprežaljenog, a to su Gustaph Y Njegovi Dobri Duhovi. To je bio alternativni istarski bend, koji je imao snagu jednaku Gang of Four s njihova prva dva albuma, a paradoksalno je, kako mi je u jednom razgovoru Edi rekao, da na njegov tadašnji rad uopće nisu utjecali Gang of Four, već je od tadašnje post punk scene puno više bio priklonjen Daveu Thomasu i njegovim Pere Ubu i uvodu u Pere Ubu, grupi Rocket from the Tombs. Početkom devedesetih se pojavio ča-val, kojega su Gustafi bili definitivno najautentičniji predstavnici, te svoj glazbeni stil čuvaju i dan danas. I tih prvih nekoliko cd albuma (čitaj: tri) koji su izašli za malu istarsku kuću Adam records još uvijek sebično čuvam u svojoj kolekciji. Neko vrijeme Gustafi su mi bili u ladici, nisam ih nešto slušao, a krajem ove godine se dogodila jedna mala poluprivatna promocija albuma u Rockmarku, koju sam zbog natiskanog prostora proveo ispred knjižare, ali i ono sitno što sam čuo s vanjske strane, dalo je naslutiti da će mi se Gustafi opet vratiti. Ili ja njima, kako vam draže. Tu večer sam s Edijem i ekipom iz Spone zaglavio na vinu, pivi i šljivi. Dobar početak. Zatim je uslijedio još bolji nastavak, Siniša Bizović iz diskografske kuće Spona, koja je jedan od izdavača novog albuma Gustafa, Maneštra (koprodukcija Artistra/Spona) pozvao me na istarsku promociju albuma. Na toj promociji je baš terapija.net bila jedini prisutni glazbeni portal i to je nešto na što sam iznimno ponasan i što s razlogom i tu naglašavam. Naravno, bilo me malo i strah, jer pamtim neke koncerte Gustafa iz devedesetih gdje je bend dobro ružio prije, za vrijeme i nakon koncerta. A sad sam još bio na njihovom terenu, gdje su me neki upozorovali da se nije dobro bosti s rogatim, jer ako se zarundamo prežestoko, teško da ćemo bezbolno doživjeti povratak u Zagreb. Promocija je održana u restoranu Viking u Limskom kanalu, koji slovi kao jedan od deset najboljih istarskih restorana. Već sam put do Istre bio je i više nego ugodan, društvo u autu također; Siniša Bizović kao kapetan plovidbe, moja malenkost, kolega Hrvoje Horvat te ljepša mu polovica Sanja. Imali smo privilegiju već tad poslušati friško odštampani album Maneštra, koji mi je još jednom potvrdio sve ono što sam čuo u Rockmarku. Pri dolasku u Limski kanal, tek je uslijedila fešta i za uši i za nepce. Kako kaže jedan lala; "red slanine, pa red šunke, pa red slanine. Ikebana, prava ikebana". Probati istarske sireve Sandija Orbanića, pršut i suhomesnate specijalitete Mladena Dujmovića, koji zbilja imaju nešto posebno, doživljaj je za svakog, te sam se morao kontrolirati da si ne pojedem prste. Da ne govorim o školjkama na sto načina, crnom rižotu koji preporučam svima koje put nanese u Viking, koji nigdje u Zagrebu nema ni približnu kvalitetu Vikinga, a bilo je i hobotnica, lignji i morskih pasa. Sve smo začinili vrhunskim Matošević buteljiranim vinima. Edi je bio vrhunski domaćin, pa nam je uz klopu prezentirao i spotove s novog albuma, od kojih će jedan svoju premijeru doživjeti tek u prvom mjesecu iduće godine. Naravno da bez svirke kao glavnog dijela ove večeri nije moglo, pa smo dobili porciju pjesama s novog albuma, koja je u kratkoj pauzi presječena s porcijom prave istarske maneštre (sad govorim o klopi, ne albumu). Tada je krenulo puno žešće. Edi, koji inače ima tri benda; 1) Gustafi, 2) Edi Maružin i banditi (manje mnogoljudna verzija Gustafa) i 3) Veterinari (stari Gustafi), pustio je psa s lanca pa su se sva tri benda izmjenjivala i miješala na pozornici. Možda su me osobno najviše impresionirali Veterinari, koji iako imaju godina i utakmicama u nogama, imaju jedan poseban štih. Stari majstori to i ostaju, a najveći kuler, kao iz nekih onih vremena, bio je Vlado Maružin, gitarist predivnog ton, kojem na licu nikad, pa tako ni večeras, nisam mogao iščitati emocije dok je na pozornici. Van pozornice Vlado je iznimno pametna i zanimljiva osoba, s kojom sam podijelio nešto matematičkih blebetanja (čovjek je profesor matematike) i puno gitarističkih formula. Mogu se pohvaliti da sam upoznao i Edija Cukerića, jednog od naših vodećih glazbenih producenata, koji mi se pohvalio da čita Terapiju. On je opuštena i smirena osoba koja bez problema izvuče svu napetost iz vas i mogu razumjeti zašto je toliko cijenjen i tražen. Od njega sam dobio na poklon i kalendar + cd (uskoro recenzija) nekih novi(ji)h istarskih bendova, a tema tog cd-a je obljetnica NOB-e. Cukeriću, ako čitaš, zahvaljujem i pozdravljam! Večer u Vikingu finila je između ponoći i jedne ure, glava nam više nije bila toliko na ramenima, pa nismo bili sigurni hoćemo li na nastavak fešte u Maružine, u bitku u kojoj ćemo poginuti do kraja ili ćemo na spavanje, a baš igrom slučaja kocka je bačena na ovo drugo. Subota prijepodne dočekala nas je s kavom na terasi (hvala kolegi Horvatu na kuhanju iste!) i lošim vijestima iz Pariza, koje su nas momentalno pribrale. Popili smo još jedno piće negdje oko centra Pule, te dogovorili da se nađemo s Edijem u Vodnjanu, gdje se nastavilo ugodno druženje. Edi Maružin se još jednom pokazao kao jako drag sugovornik s izuzetno snažnim glazbenom stavom. Odveo nas je i na Sajam maslinovog ulja, gdje smo popili još koju čašu vina, te nam objasnio zašto su istarska ulja toliko cijenjena u svijetu. Kad smo izašli sa sajma, lagani mrak ukazao nam je da je vrijeme da se gre za Zagreb. Večer(a) u Vikingu i drugi dan druženja u Vodnjanu definitivno su napunili moje baterije. Iako je prvi dan bio rezerviran za svirku koja je još jednom pokazala koliko su Gustafi moćni, druženje drugog dana bilo je jednako deluxe. Sve to ne bi bilo moguće bez Siniše Bizovića kojem zahvaljujem što mi je priuštio ovaj road trip, ekipi iz auta Hrvoju i Sanji, Ediju na domaćinstvu kakvo se samo poželjeti može, te Vladi i Danijeli na jednako takvom smještaju gdje nam ni ptičjeg mlijeka nije falilo. I albumu Maneštra koji mi je vratio Gustafe na glavni kolosjek!

jura // 08/12/2015