Nekad sam kao klinac nakon smrti Bonze (John Bonham) i raspada Led Zeppelin 1981. u fazi new-wavea i post-punka tražio idealan zamjenski aktivan bend pronašavši Blue Oyster Cult. Njihovih ploča nije bilo u Jugoslaviji, ali sam imao poznanike i diskofile koji su mi snimali ponešto od njih. Taj bend, nadam se da znate, ako ništa drugo, barem se negdje, ponekad na nekom pametnijem radiju zna zavrtjeti hitom "Don't fear the reapper". Usput, klavijaturist Allen Lainer je neko vrijeme sredinom 70-tih bio momak od Patty Smith, zar ste zaboravili? Treba se s vremena na vrijeme prisjetiti i nekih krucijalno bitnih činjenica.
Što Luxus Lord imaju zajedničko s Zeppelinima, Blue Oyster Cult i generacijom sljedbenika posljednjeg iskonskog rock vala - grungea, Nirvane, Soundgarden, Pearl Jam, Alice In Chains i ostalima? Mnogo toga, počevši od zvuka i stila, do naizgled, danas naoko i nevažnih detalja koje otkriva ovaj interview napravljen neposredno nakon odličnog koncerta u Vintage Industrial Baru 18.III 2015. kada su svirali zajedno sa Sleepyheads i Elvis In Chains. Moji sugovornici su bili bubnjar Plajo (Danijel Plasajec) i matični stup Dale (Dalibor Farčić - vokal, gitara, tekstovi). Želja mi je bila napraviti i cjelovit video materijal kao dokument pod jarko ozarenim svijetlom ispred samog ulaza pored jednog barskog stolića za kojime ionako nikad nitko ne stoji, ali su nas redari na ulazu stacionirali u kutak atrija kluba gdje svjetlo nije dovoljno adekvatno. Cijeli video zapis ovog razgovora postoji, samo je vrlo mračan, tehnički rečeno. Ubuduće bih trebao imati nekog da mi 'drži svijeću' kad se snima video... Inače, sam koncert je bio odličan i prva pomisao kad sam gledao Luxus Lord bila mi je Seatttle 1991. A kad smo se čisto fizički upoznali i rukovali, i Plajo i Dale su me pitali za mišljenje. Rekao sam im - Seattle 1991. I gdje su bili hrvatski bendovi te godine koji su samo prangijali hardcore, thrash i slušali Panteru? Bili su oduševljeni prvim komentarom i nakon njega je sve teklo ko' po loju. Odmah smo se našli, momci su sve shvatili otprve i nije bilo ama baš nikakvih komplikacija. Moram spomenuti da se Dale voli vješto ograđivati od dubine sadržaja, kompetentan je sugovornik, vrlo inteligentan i da daje kratke i jezgrovite odgovore, dok je Plajo daleko temperamentnija osoba. Stekao sam utisak da Plaju pitam nešto za turbo-folk, da bi odmah mogao uskočiti i na taj kolosjek sasvim drugačijeg svjetonazora.

Samo da podsjetim, Luxus Lord su upravo ovih dana objavili zvanični debi album "Inkartani/ Jutro nije bajka", dvostruki cd za Sponu s 20 pjesama u fahu grunge-stonera na hrvatskom jeziku i po mome skromnom mišljenju pretendiraju za najbolji hrvatski alternativni rock album godine. S mnogo raznih utjecaja, nafilanih riffova, moćnih ritmova i puno međuigri, te često sofisticiranim tekstovima, ponekad pomalo i čudnim, mogu oboriti slušatelja nadahnutom rockerskom poetikom koja ne poznaje patetiku i isfurane rock šablone. Dakle, smjestili smo se za jedan stolić i počeli spiku, baš onu, ne poznajemo se, ali sad ćemo se upoznati. Vidio sam im kao u stripu oblaćiće iznad glava 'joj, samo da nam ne postavlja neka kretenska pitanja', ha-ha-ha... I još nešto. Kako smo sjedili na samom izlazu iz kluba, bezbroj puta su nam u interview upadali fanovi čestitajući Daletu i Plaji na odličnom koncertu, a jednom je uletio i sam drugi gitarist benda Matija Ratko jer je nekome iz Elvis In Chains crklo gitarsko pojačalo. Dale je samo odvratio 'ma nema frke, uzmi moje, samo spojiš kabel'. Nevjerojatno jednostavan i nekompleksan čovjek. Tko ga ne bi volio?

Kao prvo, da razjasnimo ovu čudnovatu priču. Prvo ste točno prije godinu dana objavili dvostruki album na bandcamp.com stranici, a evo, tek sada je zaživio i kao fizičko izdanje. Nije li to, pomalo i "Nož u leđa" bendu?

DALE: Mislim da je to stvar, više unutarnja. Mi smo imali te pjesme i postale su nam nešto ka' teret, morali smo ih izbaciti iz sebe, znači bilo je 20 pjesama, presjek naših 8 godina rada, radili smo ih predano, jako i dobro, s entuzijazmom i trebali smo ih završiti, doći do kraja. I napraviti taj zaokret...

PLAJO (ubacuje se): A zašto cd? Jel' mogu ja odgovorit' na to pitanje?... Kao što si ti sam rekao da zvučimo kao da smo ispali iz 91', skužili smo da su prošle neke godine i da je naša ekipa koja sluša našu muziku ipak jedna starija ekipa i ne sluša to više na internetu. Tu i tamo neki klinac čuje neki spot, ali, svi nas pitaju - a cd? Imate li cd? Ja govorim svima - pa imaš na bandcampu. A on ima 35 godina i kaže - bandcamp, šta je to bandcamp? Pa kažem, upiši u google i ..., ma znaš šta. Razmišljali smo šta ćemo, oćemo ploču, cd, pa ajmo' napraviti jedan album od ta dva, pa onda je Dale reko', imamo dva albuma, pa idemo objaviti dupli album. Zapravo, objavili smo ga bez straha. Mogli bi reći da je to 'nož u leđa', znaš ono, bandcamp je za jednu ekipu, a cd je za drugu ekipu.

DALE: Možda ti cdovi i ti neki formati više nisu ko' nekad, al' nama se sviđa da imamo taj fizički, opipljiv format u rukama.

E, sad ovak', krenimo po redu. Nastali ste još 2005. u Zagrebu s ciljem da pjevate tekstove na hrvatskom jeziku, no prethodila vam je duboka prošlost. Dale, volio bih da mi ti kažeš o tim svojim počecima, životu na Korčuli. Gdje si točno živio, što si slušao, čime si se bavio?

DALE: Tjaaa, ta Korčula je otok, jedna posebna sredina za sebe. Kao što je izolirana dijelom godine, a drugim jako napućena, puno je turista, utjecaja, od glazbenih instrumenata tako da se inspiracija neprestano dobijala, a meni je Zagreb nekako, ono, stalno sam išao gore-dole (od Korčule do Zagreba), velika je razdaljina, ali isplatilo se. Ja sam tu došao, upisao fakultet, našao se prijateljem, imali smo bend Good Day To Die, dosta smo svirali, imali smo 3 studijska albuma, turneje, ma to je duga priča... Bilo je intenzivno, ali u međuvremenu smo osnovali Luxus Lord jer smo htjeli napraviti nešto na hrvatskom jer tu živimo, govorimo, mislimo na hrvatskom, pa nismo Englezi. Ustvari jedno vrijeme smo se pravili Englezi, ali kad smo počeli stvarati na hrvatskom, tu se rodilo i prijateljstvo i radili smo dosta, no stali smo iz nekih određenih razloga, začas prođu 2-3 godine, netko ide vamo, netko tamo, no kad smo se ponovno našli i zasvirali, bilo je ko' da smo jučer bili zajedno. Ma bilo je tu svega, frendova koji su svirali u tisuću bendova, ali ja se fokusiram na jedno. Ne mogu biti u 3-4 projekta
Kako ti je uopće bilo kad si stigao u Zagreb, ono da uspiješ okupiti bend jer je redovita praksa da takvi, nazovimo studentski bendovi traju onoliko koliko i fax? I poslije se rasture. Ja ih znam na gomile, barem za pet-šest prikolica...

DALE: To jest sigurno tako, ali ja se ovdje nikada nisam osjećao samo kao student, imao sam puno prijatelja Zagrepčana jer sam tu rođen i još 90-ih sam izlazio u Jabuku i intenzivnije sam živio i s istim entuzijazmom sam pravio glazbu s 13-14 godina isto kao i sad. Obično je to ljudima neko vrijeme fora imati bend, pa malo izlaziti van i svirati naokolo, no meni je to životna preokupacija. Ja ne znam čime bih se bavio da ne stvaram muziku.

Stvaranje pjesama. Koje su najstarije stvari na albumu? Polako... Baš me zanima.

DALE i PLAJO (naizmjence): Ovako, nastarije su "Bogomoljka", "Blues", tj. "Jutro nije bajka", "Inkartani", "Ona"... Dakle to su najstarije, onda, koje su još... "I na kraju"...

Od kad otprilike datiraju?

DALE: Tako, 2005/6/7... (Plajo ga pogleda, hm?) Je, kako nije?

PLAJO: Ne, 2003/4/5, tad smo ih već svirali mada se ne slažemo oko vremena, ali 2005. su te stvari već bile. Gledaj, mi se nikad nismo raspali kao bend jer se Dale morao vratiti neko vrijeme na Korčulu, ja sam morao završiti faks, zaposliti se. U biti, 2004/5 smo svirali neke koncerte i te stvari smo već imali. U ljeto 2005. smo zapravo i najviše svirali - u Praćki, Rijeci, pa s Mikrofonijom, bili smo veći bend onda nego danas (smijeh). Svi su znali naša imena, he-he-he...

DALE: E, sad sam se sjetio... "Zašto je teško", to je naša prva pjesma.

PLAJO: Bravo, da, to nam je prva pjesma, u biti tak' smo i krenuli, on je imao riff koji mu nije pasao u Good Day To Die, pa je reko', ajmo napraviti tu pjesmu, dodati još malo riffova i snimiti je. Bila je to naša prva snimljena stvar koja se može pronaći...

DALE: I "Suze" su bile jedna od prvih pjesama, snimali smo je 2-3 puta, bili smo užasne picajzle i to nas je izmaltretiralo. Išli smo u jedan, pa drugi, pa treći studio, pa smo htjeli da to bude na trakama, da to bude ovako i onako, a vrijeme ide...

PLAJO: A mi smo bili još uvijek u devedesetprvoj (ha-ha-ha)...

Ok, evo, album je sada i zvanično vani. Rekli smo, dvostruki je, odvojen na dva cd-a, svaki se zove drugačije. Prvi nosi ime "Inkartani" i u njega upravo uvodi naslovna pjesma. Što znači 'inkartani'. Meni taj pojam nije poznat...

DALE: Eh, tu je krivi naglasak. I ja sam to tako počeo govoriti. Pravilno je 'inkârtani', a znači zažbukani, sazidani u jednu cjelinu, tako smo se mi osjećali. Te pjesme su nam stvarale raspoloženje (stisne šakama) 'svi zajedno'. To znači to (lupa šakom par puta po zidu).

Iskreno da vam velim, taj prvi cd mi je premekan, izuzev te pjesme, sve su ostale gotovo emotivne teme s mnogo patetike, mada je mjuza prava bomba od elegičnih nota i baladičnih stvari, a i nekih kompleksnijih aranžmana kao da su stacionirane negdje u epohu "Rusty cage" Soundgarden križanog s bluesom i Hendrixom, recimo "Zašto je teško" i "Bogomoljka" koja opet ima i neke elemente "Spoonman". U "Ona" spominje se i lezbijska ljubav... Jel' to nastalo nakon nekog iskustva ili je samo fikcija?

DALE (lagani smijeh): "Ona" je zapravo...

PLAJO: Odlično pitanje!

DALE: Da, odlično pitanje, tekst je vrlo jednostavan 'ona voli samo mene i a još neke druge žene', mislim to je...

PLAJO (ubacuje se): Misliš na gitaru, ne?

DALE: Da, govori se o tome da je ljubav, pogotovo u tom mlađem razdoblju u kome smo se nalazili, nije jednosmjerna, ne mislim tu sad na homoseksualne relacije, mi smo živjeli život sex'n'drugs & 'r'n'r, a koliko je čega bilo, to sad nek' ostane tajna (ha-ha-ha). Nečega više, nečega manje... Ali ta stvar nije usmjerena baš na lezbijsku ljubav, nego je usmjerena na ljubav između muškarca i žene.
Na tom prvom cd-u je i mnogo rockerske poetike, osim izgubljene ljubavi, spominješ i 'sinoć sam izgubio razum i ubio sam malu pticu' ("Nož u leđa"), onda 'znam da nisam posljednji kojeg češ prožvakati' ("Bogomoljka"), te uključuješ vokalni zbor stihovima 'zamisli da ih nikad nije bilo, kako bi tvoje srce tada snilo' ("Suze"), a na početku, zanimljivo, pjesme "I na kraju" koristiš čiste rockerske efekte - upaljač, paljenje cigarete, točenje pijače u čašu i onaj lagodni 'ahhhhh'. Ali odvraćaš - 'jebi se' i 'svaka runda žešća je'... Ajd mi približi taj tvoj svjetonazor. Čini mi se jako, jako zanimljiv...

DALE: Pazi, tu je široka lepeza svih osjećaja. Mi kad kao bend izađemo, razgovaramo i tu nema stajanja. Mnogo toga govori o jednom izlasku koji se pretvori u alkoholizirani pakao, u grubo rečeno. Pjesma "Suze" je namjenjena braniteljima, ljudima koji su se borili za Hrvatsku, pa ima ljubavne tematike, nemamo baš nekih političkih pjesama, kod nas ti je sve čista emocija koja izlazi i kroz tekstove. Nije to politika ili nekakva propaganda. U to se ne želimo upuštati. Kad pogledaš i prije su bendovi svirali na skupovima, ali nisu imali te političke tekstove, imali su ljubavnu tematiku. A danas trebaš imati političke tekstove. Moj svjetonazor je presjek svega i svačega, no ne i politike...

U tvojim tekstovima se osjeća mnogo gorčine, srdžbe, ljutnje, razočarenja i negativnih, mračnih emocija, sjebanih ljubavnih doživljaja. Ima li danas uopće ljubavi u ovome svijetu?

DALE (klima glavom): Mislim da ima. Naše pjesme možda djeluju mračno, ali ne bih rekao da je to toliko mračno. To je kao svjetlo na kraju tunela. Moraš biti u nekoj borbi, ta muzika je sve neka borba. Moraš se za ljubav boriti, ne može sve da bude svijetlo ili tama. Moraš biti u tami da bi se borio za svjetlo, a kad si na svjetlu onda tražiš tamu, tako da je poanta u borbi. A ako je nešto gorčina, mislim da nije, moraš pronaći najbolje, poantu. Nisu formirani samo jedni osjećaji, kao što sam rekao, lepeza je to. Kad radimo i sviramo, moramo biti iskreni, nema druge.

Drugi cd "Jutro nije bajka" je tempirana grunge-stoner bombetina koju otvara razarača "Hamlin". Što je 'hamlin'?

DALE: Ha, Hamlin je jedno biće iz stripa Dilan Dog, ima svoj dućan i on je zapravo prolaz između paralelnih svijetova tako da on ponekad poremeti stvarnost u kojoj se mi nalazimo, a to se često i svima nama dogodi da krenemo u nešto drugo. I kad dođemo u takvu situaciju, tražimo prolaz natrag i uletimo u nešto treće. To je otprilike fokus odgovora...

Imate sjajnog bubnjara. Plajo, ti si jedno vrijeme svirao u Dosh Lee. Kada točno?

PLAJO: Uh (zamišljeno)... Prije jedno 5 godina, možda manje, uglavno poslije prvog albuma. Ja sam bio zamjenski bubnjar, Dosh Lee su mi dobri prijatelji, s njima sam svirao neke koncerte, puno probi. Ja zapravo nikad nisam izašao iz benda, ja sam stalno zamjenski, oni imaju dva bubnjara koji rade koliko tko stigne, tako da dandanas možemo reći da sam još uvijek u Dosh Lee.

Od ovih 20 pjesama za prvi video ste izabrali "Hram otrova". Nije li to prekompleksna i preteška stvar za singl?

PLAJO: Baš zato smo je i izabrali.

DALE: Eh, sad je to već druga tema... Mi smo je izabrali na prijedlog prijatelja i nekih ljudi koji puno više razumiju nego mi jer nismo objektivni u tome. Mi smo subjektivni prema svojim pjesmama.

PLAJO: Mi bi napravili spotove za svaku pjesmu...

DALE: Svidjela se ljudima, radili smo je sa Nives Zemun u produkciji i ispala je stvarno...

PLAJO: Himnična je i pamtljiva...

DALE: Možda je preteška, ali nama je nekako super, draga nam je za svirati, protočna je...

PLAJO: Devedesetprva i zato to prolazi...

Ok, još ste snimili i video za "Jutro nije bajka", pjesmu koja iznosi čak skoro pa 9 minuta. Nije li to neka namjerna digresija na rock-pop šablonu? Slušatelj bi shvatio da svirate post-rock, post-metal ili kraut-rock, te neki progressive i slično, pa i elektonsku glazbu, no u ovakvoj sferi relativno kraćih kompozicija kakve imate do maksimalno 5 minuta niste li prehrabro otišli u eksperiment obrasca koji ne dozvoljava autorima da se u radio eteru zadržavaju više od 3 minute? Mislim, svaka čast na kršenju načela... I Bregović je s Dugmetom bio vrlo hrabar u tom pogledu tokom 70-ih...

PLAJO: Pa je. To je namjerno napravljeno tako. Ako gledatelj malo bolje pogleda taj spot, vidjeti će da namjerno nije zamišljen kao tipičan spot u kome je isfurano, vidi sad, ženska je u autu i sad su blaaa... Vide se greške u spotu, zapravo je to snimak sa probe, gdje smo rekli 'oćemo snimiti spot za "Blues" (tako je inače zovemo) i razmišljali smo šta ćemo s tom pjesmom napraviti. Rekli smo, ajmo biti ludi i okrenuti leđa diskografiji, ajmo to tako reć' i medijima, te ajmo napraviti spot koji će malo tko pogledati! (lagani smijeh). Ali onaj tko će pogledati, pogledati će ga s guštom. Čuli smo od naših prijatelja 'to je grozno', 'to nije spot'. 'maknite to', 'zašto to traje 8 i pol minuta?'. Zapravo, ti ljudi ne razumiju što se tu dešava. Taj spot mora trajati 8 i pol minuta, ne smije ga svatko pogledati jer je u biti, nekoliko pjesama u jednoj koji imaju isti moment, a Dale svojim tekstom prepričava jedan period svojeg života zašto je krenuo u glazbu, kako je krenuo u glazbu i šta je osjetio kad je počeo svirati. Svi smo mi počeli svirati od zajebancije i u jednom trenutku, čekaj malo, osjećam nešto više. Dakle, spot je snimljen s našim prijateljem Dinkom Čvorićem Dincem (o-ho-ho, bend Šta Ima?), on je snimatelj, režiser, kamerman, sve... i namjerno je napravljeno kao da je one-take spot, zapravo je, ajmo reći - underground-art spot. Nema nijedan 'dislike' ilitiga 'palac dolje'.

DALE: Onaj tko ga pogleda do kraja dati će palac, a onaj tko ga ne pogleda do kraja neće ništa jer niti ne može doći do kraja (ha-ha-ha).

PLAJO: Ljudi u spotovima traže filmove, traže efekte, a ta stvar ne smije imati efekte.

"Zaron" počinje kao indie-rock, podsjeća me na kombinaciju Interpol i Arcade Fire, točnije, na onu staru Roxy Music-Bowie-Japan-Joy Division školu, čak imate i saksofon (Jakša Kriletić - Jordes), skroz netipično za kompletan grungerski stil albuma. Treba li se očekivati od vas da odete u tom pravcu?

PLAJO: To nas često pitaju...

DALE: Ima par pjesama u kojima smo takoreć' nesvjesno zalutali. Volimo napraviti nešto u nekom smjeru koji nije očekivan, tako da sa tim saksofonom se nešto pita, a Jordes je sam izabrao tu stvar, on pegla danonoćno već 20 godina od Jinxa vamo-tamo, svašta. Mi smo ustvari mislili saksofon u jednu drugu pjesmu, no on je rekao, slušajte tu stvar. Slušali smo cijelu noć album između zvučnika i on je rekao, ne, to ide tu, tu vam baš fali i super je to ispalo.

Mada tokom albuma nemate niti jednu socio-političku ili društvenu temu, ipak se ovlaš dodirujete slične tematike u "Moderni primat" - 'da li si sada sretan majmune, imaš sve, a ne možeš ništa'.

DALE: Možda su ljudi mislili da je to samo za političare, ali to je općenito za sve koji su crpitelji nekih drugih ljudi, bilo političari, menađeri, nekakvih korporativnih firma i slično. Svi oni trebaju neke druge ljude da se izraze. Mi smo sretni što se možemo izraziti kroz muziku, a mnogo ljudi se ne može kroz ništa izraziti i takvi su vrlo opasni ljudi kad dođu na određene pozicije, iscrpu izvlačenjem, radu sranja koja se odnose na cijelo društvo u svim segmentima. Ja sam ih nazvao modernim primatima zapravo jer su na vrlo niskoj razini, a živu u modernom društvu i dobu koje ih još dodatno potiče da se tako ponašaju...

Imate i malo Zeppelinovskog akustičnog folk-rocka u uvodniku "Godine" s puno jasnijim lirskim konotacijama, ja bih rekao alter-metal utjecaja Tool kao da se obraćate onoj izgubljenoj generaciji PTSP-iovaca koji su tako jadno izmanipulirani...

DALE: Može se reći da i mi imamo PTSP od r'n'r-a, pa i neki poremećaj ličnosti u svemu tome, baš i zbog različitosti pjesama. To je nostalgična pjesma koja govori o ljudima i prijateljima koje bi voljeli ponovno naći i vidjeti, te na nekom proplanku, nekoj vikendici, u šumi napraviti neku dobru feštu. Nadisati se zraka s njima i krenuti u nekakvu avanturu, tako da je to prozračna pjesma puna dinamike. I govori o glazbi i nekim stvarima koje smo pogriješili i mi i oni i te godine trebamo zaboraviti i krenut' naprijed...

Može li Luxus Lord kod nas biti prepoznat kao hrvatski Soundgarden ili Led Zeppelin?

PLAJO: Uh-oh, uopće ne razmišljamo o tome...

DALE: Mislim da ne može zato što su, barem za sad s ovime što smo napravili u onoj poziciji da nitko nikad nije prepoznat za vrijeme života. Ali mi nećemo stati u ovome što radimo. Raditi ćemo to do kraja što osjećamo, sviraćemo r'n'r, sviraćemo električne gitare, sviraćemo akustične gitare, od toga sigurno nikad nećemo odustat'. Da nas netko vidi i prepozna, to je nama hvale vrijedno i drago nam je da nas netko usporedi dio vamo, dio tamo... To što ste vi rekli, to su super bendovi, mi ih slušamo, vrlo točno je definirano da smo koketirali s nekim bendovima, nekim više, nekim manje, al' je to sve negdje u glavi...
I onda nas po tko zna koji put prekidaju fanovi i neke lijepe djevojke. Ljube se s Plajom uz dobacivanja 'skini majicu, skini kapu', htjeli bi razgovarati s njima, ali, avaj, radi se intervju... 'Jel' to za intervju?'

Naposljetku, zadnja stvar "Na otoku" je tvoj pravi zavičajni mediteranski šlih koji odudara od ostatka materijala i može navesti da ste negdje u fahu Daleke obale i Gibbonija, a ja to ne bih volio...

(smijeh)
PLAJO: Mene podsjeća na Bijelo dugme kad je bilo najbolji bend na svijetu!

DALE: Ma to je super kad radiš promo stvar i ne znaš, kad ima puno toga gdi bi te stavili. To je jedan moj mali doprinos i super mi je to višeglasno klapsko pjevanje makar je stvar u sredini i dosta teška, imam dosta riffova, ali nećemo sigurno ići u tom smjeru... Ma ne znam, ovo je stvarno jedan presjek, ovih 20 pjesama, to je presjek, sav naš život smo stavili u ta dva cd-a, a gdi ćemo se usmjeriti, to ne znam. Mislim da se nikad više neće nešto ovako dogoditi kao što je ovaj dupli cd na ovaj način, ali će sigurno biti zanimljivo i odlično...

Jesmo li nešto zaboravili spomenuti, slobodno recite što god želite... E, da, omot koji nalikuje na stari radio-kazetofon...

DALE: Da, omot je radio Sven...

I onda opet prekid, uletava još neki fan komentiravši zvuk riječima - gitara je bila 'riža, riža', a Plajo odvraća:

Evo za kraj bih rekao da je koncert bio super, al' su gitare bila 'riža-riža'. Ha-ha-ha!

I vrijeme nam je curilo, propustili smo dobar dio koncerta Elvis In Chains, razgovarali smo barem pola sata, dečkima je sfalilo i pive (svaki je imao samo jednu pivu), te me poslije zvali na cugu, ali nisam pristao iz jednostavnog razloga - ujutro sam morao ići na posao., a već je bila kasna ura. Još odgledati i poslušati Elvis In Chains. Dale i Plajo su bili sugovornici kakve samo poželjeti možete. Super likovi, možda buduće zvijezde, kažem otprve, ono učiteljski. Imaju sve što treba za odskočnu dasku.

horvi // 25/03/2015