Prije manje od dva mjeseca ste izdali novi album "ARP 339". To je vaš drugi album, koji se od prvog iz godine 2013 razlikuje po tome što je prvi izašao iz vašeg primarnog rada na hibridnom koncertno-intermedijskom performansu Frozen Images (2009), a ovaj drugi je napravljen i napisan bez prijašnjeg performativnog researcha. Kakve su reference i utjecaji na taj drugi, posljednji album?

Mislim da su muzičke reference ovdje u glavnom neki bazični funk i breaks groove, ono nešto istaknuto sinkopirano i u nekoj repeticiji - možda su ovdje glavna imena Lunatic Calm, The Prodigy i early Chemical Brothers, a u isto vrijeme i robotic-funk Kraftwerka, a i tamnije elektro-acid i techno stvari. Pored toga snažan je utjecaj i takozvane IDM scene (Squarepusher, Chris Clark), click-glitch'n'cuts gibanja koji je bio aktualan u početku 2000, i suvremeni elektronski haos u žanrovima post-dubstep i druge bass muzike. A specifično za taj album mislim da je tu i neki zvučni osjećaj koji nose neki albumi od Tangerine Dream (recimo Stratosfear). U procesu smo čitali o afrofuturizmu i SF knjige kao što su Gibsonov "Neuromancer" i "The Dispossessed" Ursule K. Le Guin. Snažan utjecaj su imali i M.C. Escherove slike i Douglas Hofstadter (Gödel, Escher, Bach: an Eternal Golden Braid). Vaša glazba je izuzetno plesna. Na neki način je kompleksna, a u isto vrijeme stalno potiče na minglanje. Ima svojstveni groove, kojeg presijecaju instrumentalni breakdowni i vokali. Na što cilja vaša muzika: na tjelesa na plesnom podiju ili mentalno-koncentrirano kućno preslušavanje?

Prvo na tjelesa na plesnom podijumu, definitivno! Ali jasno je, da uz to zahtjevamo i slušanje, neki senzibilitet za ritam i melodiju, za iznimke od pravila, polarnosti, bass-linije i druge suptilne elemente. Zanima nas cjelovito iskustvo: tijelo, emotivnost i analitičko mišljenje, znači transformacija tjelesne pažnje, koja nikada ne izgubi podrške racija i emocija - u koliko su te stvari u čovjeku uopće odvojene. U procesu produkcije i kompozicije, veliki dio odluka što slijediti dolazi iz "gut feeling", znači iz neke tjelesne reakcije, nekog osjećaja u utrobi. Možda iz toga dolazi taj gruv.

Wanda i Nova deViator su pseudonimi. Čemu potreba za alter egom na sceni i odakle dolazi Wanda i Nova?

Pseudonimi su na neki način "user-friendly interface" za slušatelje i plesače. U totalno potrošačkom jeziku to je etiketa, trademark, koji garantira neku dopremu, možda i kvalitetu. Ako slušatelj dođe na gig od deViatora, zna, da će dobiti plesnu elektroniku, a ne noise i drone eksperimente, koje radi Luka Prinčič. U isto vrijeme Wanda neće plesati suvremenu koreografiju, a Maja Delak neće svirati i pjevati na koncertu elektronskog funka. Iako, istina je, da postoji i određena nejasnost na granicama.
Nova deViator izlazi iz dugogodišnjeg sviranja breakbeat ploča i produkcije kao DJ Nova tamo od 1998 dalje, a Wanda je nastala kao jedan od likova u našem prvom performans-duetu "Une façon d'aimer" (2009), gdje pjeva naš prvi elektro-punk komad "You Don't Own Me" i referira se na lik iz priče "Venera u krznu" Sacher-Masoch-a.

Kad biste napravili line up za koncert u Zagrebu, prije koje svjetske ili europske zvijezde biste nastupali tj, nakon koga?

The Knife / Fever Ray, Peaches, Anders Trentemøller, Holy Fuck, Chris Clark…

Autor teksta Matija Ferlin

terapija // 14/03/2015