Pamtim da sam prije razgovora s Rambom mnogim prijateljima to i najavio. Najčešće su odgovori bili da mi neće biti lako s njim jer je natprosječno inteligentan i iznimno pametan. Ali za vrijeme našeg razgovora, Rambo je uz svoju inteligenciju, pokazao da je kao osoba čista desetka. Poput Bo Derek u kultnom filmu. Razgovor smo vodili nakon njegovog prošlogodišnjeg koncerta u Saxu, između dva i tri ujutro, te ga potpisujem kao moj najraniji, odnosno najkasniji, kako vam draže, intervju. U Zagrebu u zadnje vrijeme najčešće sviraš u Saxu. Zašto Sax, koji je ipak jedan manji prostor?
Matematika je jasna. Što su veći prostori, dijametralno rastu i rashodi. Zapravo, ekonomski kad gledaš, ovdje je najbolja zarada po glavi stanovnika, po glavi slušatelja. Nema rashoda, za reklame, bilborde, razglase, dimne efekte, stiliste, p.r., marketing, svu estradnu pirotehniku koja služi da bi neko djelovao kao velika zvijezda. Naravno, ima tu još jedan važan element, ja volim da sviram često, volim da razvijam bend, repertoar, izraz, ideje naviru, pa želim to što mi duva po glavi stalno provjeravati pred publikom. U Beogradu, Zagrebu i Sarajevu sviram, kad se sve sabere, dvanaest klubskih svirki godišnje. To je prosječno jednom mjesečno. Uvijek je svuda puno, traži se karta više, baš zato što su prostori mali. Mogao bih u svakom od tih gradova da sviram veliki koncert, jednom u dvije - tri godine, djelovalo bi da sam mnogo veća zvijezda, a zapravo bih i kao autor i kao muzičar tada bio u hibernaciji. Sjedao bi kući i čekao trenutak kad mogu da dovedem krtičnu masu u zamišljenu halu. Istina, glava bi mi na bilbordima bila veća, na ulici bi me puk gledao sa većim strahopoštovanjem, davao bih više autograma, pojavljivao bi se u prime terminima na TV, ali nisam baš toliki sociopata da žrtvujem ono što najviše volim da radim, da sviram. I to samo da bih glumio zvijezdu.

Nekako te uvijek prije zamišljam u prostorima tipa Kset ili Tvornica.
I Kset i Tvornica su super prostori. Ali ne za ovakvu moju strategiju, da sviram 3 puta godišnje u Zagrebu u nekom klubu. Kset je za studente, omladinu, tamo bi im karta iz Saxa bila skupa. Opet, Tvornica je za ovu strategiju sviranja 3 puta godišnje prevelika. Naravno, tu i tamo ću se pojaviti i na nekim festivalima. Uvijek je uzbudljivo ukrstiti gitare sa velikim bendovima na velikim binama, pred nekoliko hiljada ljudi. Ali ne po cijenu toga da sebi zabijem klip u točkove i onda ne sviram godinu dana u malom klubu.



Zanimljivo, zadnji studijski album Hipišizik metafizik izašao je 2008. godine.
Dobro, ima ovaj iz 2011., Dom sindikata.

Live, da. Ali govorim o studijskom albumu. Jer ono što sam primjetio, mnogi muzičari s ovih prostora imaju sve veći vremenski razmak između studijskih albuma. Razlog tom je manjak inspiracije ili jednostavno možete tako funkcionirati?
Nije manjak inspiracije nego prosto odgovornost prema onom što si napravio do sada, znaš. Nećeš da izbacuješ pošto poto neke komade za koje procenjuješ da nisu dovoljno dobri. Vremenom raste iskustvo, a samim tim i kriterijumi. Mada, ja sam bio baš od hipišizika na ovamo u nekakvoj sveopštoj ličnoj krizi, pa može da se kaže slobodno da ideje nisu navirale tako obilno kao što je to slučaj zadnjih godinu dana. To je očigledno bio neki period inkubacije. Studijska ploča je opet tu.

Jesi s vremenom i sve kritičniji prema sebi?
Da, pa to je i glavni problem. Ti kad si mlad možeš da izbacuješ jedan album sedmično jer nemaš kriterijuma.

Kako danas gledaš unazad na svoj angažman oko Eurovizije. Jel' tu igrala lova ili je bila primarna dobra zajebancija?
Što se para tiče, tu sam bio na kraju na nuli. Svo ono vrijeme koje je trajala medijska gungula oko Evrovizije, nisam svirao, nit me ko zvao. A nit sam bio u stanju, obuzet radom na pjesmi Euro NEuro. Pa je lova koju sam dobio za tih 7 - 8 mjeseci iscurila. Druga stvar, na trenutak sam pomislio da me ekipa koja to fura u Crnoj Gori cijeni i poštuje. Da im je postalo jasno da sam kreativan i pametan dovoljno da im malo rebrendiram image. Neke stvari su se promjenile nakon mog"debakla" u Bakuu. Nikad mi se više niko od njih nije javio, niti odgovorio na meil i poziv, nezadovoljni "plasmanom". Vrhunski prikazi u svetskoj štampi, koja inače prezire Evroviziju, moj nastup je zapeo za oko. Izgleda da ovima mojima to nije značio ništa. Ja se u toj čitavoj stvari osjećam kao apsolutni pobjednik. Napravio sam odličnu pjesmu, koja zapravo nema nikakve veze s Evrovizijom. Staviću je sada na ovaj novi cd, koji bi trebao da bude gotov do moje sledeće svirke u Saxu. Kao uspomenu na moj donkihtovski pohod.

Ima zanimljiv intervju s Eurovizije, gdje te belgijski voditelj uspoređuje sa Zappom.



Spomenuti ću Zappu iz konteksta Buldožera, koji su negirali njegov utjecaj.
Na mene je više utjecao Buldožer nego Zappa, pošto sam ja Buldožer slušao u formativnim godinama, a Zappu nisam. Ja sam Zappu tek kasnije upoznao. Prvo što sam pomislio je da liči na Buldožer. Marko Brecelj je zaista na mene uticao mnogo. Više nego Zappa.

Koji su bili još glazbeni utjecaji na početku glazbene karijere?
Ja nisam nikad kupovao ploče niti se zanimao za to. Slušao sam ono što je moj stariji brat Andrija slušao, a on je svirao i klavijature. Znači, ja sam kući slušao Emerson, Lake & Palmer, slušao sam Billyja Cobhama, album Spectrum. Onda je brat otkrio Stevieja Wondera, to smo isto slušali. Pa Jeffa Becka, Carlosa Santanu i tako dalje. Hendrixa recimo nije. Ja sam Hendrixa, Stevieja Ray Vaughana i te neke blues gitariste tek pod stare dane otkrio. Wesa Montgomeryja tek prije pet šest godina, Joea Passa sad. To su neki uticaji. Na samom početku, sjećam se, kad je bio čuveni zemljotres, 1979. u Crnoj Gori, imao sam 16 godina, digao sam šator u bašti. Kuća je bila netaknuta, ali… Mogao sam na miru da boravim u šatoru, slušam tranzistor i onanišem do mile volje. Tad sam prvi put čuo "Sex machine" od Jamesa Browna i "Sex & drugs & rock & roll" od Iana Duryja. U obije se spominje sex, ali zapravo je muzika bila ta koja me je drmala.

Domaća glazba, Novi val?
Ne, Novi val mi je bio besmislen. Ništa mi tu nije bilo bitno. Osim grupe Šarlo akrobata, to je bilo nešto što me stvarno taklo. I kasnije Disciplina kičme. Ali recimo, meni je Smak bio dobar kao klincu. Točak mi je bio kao gitarist veliki uticaj, uz njega i Bočeka sam ja učio da sviram. Prva dva albuma od Leb i sol su mi bila dobra. Onda je bio taj bend Jugoslovenska pop selekcija, sjećam se komada "Majko zemljo", pa grupa Time i njihov Život u čizmama s visokom petom. Tako da evo, to je neki muzički ambijent koji sam tad izabrao da bude moj.

A prva ploča grupe Time?
Ja ni ne znam da postoji neka njihova ploča prije Život u čizmama s visokom petom. Moraću da preslušam.

Večeras dok sam gledao koncert, prva pomisao mi je bila da zvučite kao Šarlo akrobata.
Pa istina, da. Kad smo se sreli ja i Igor i Miroslav i kad smo imali prvu probu na kojoj ništa nismo svirali, nego ajde, uključili smo se i drndali. Smijali smo se posle svirke jedno pola sata. Jebote, vidi ovo, k'o Šarlo akrobata, ista vrste neke interakcije. Da, pa to je kad su muzičari sličnog senzibiliteta i kad su slično zanatski opredeljeni. Onda to tako ide. Naravno, od momenta kad smo počeli da radimo ovaj intervju, sada opet radimo kao kvartet, opet sam se stilski pomakao, pa se može reći da je i to bila faza.

Prije samostalne karijere si svirao s Divljim anđelima.
Zapravo nikad nisam uspio s njima da nastupim. Mene su oni izbaciliiz benda prije prvog koncerta. Tek sam stigao u Beograd na studije, njihov čovjek me sačekao na aerodromu, da mi prebaci gitaru i pojačalo u njihov plac za vježbanje. Naravno, to mi je naplatio. Pet puta više nego da sam uzeo taksi. Ali ja nisam imao pojma, mislio sam da je to normalno. Iako sam se malo čudio, kako mi je prvog dana otišlo pola novca predviđenog za mjesec dana studentskog života. Koliko je točan podatak da se tebi nije svidio njihov šminkeraj?
Tad sam prvi put vidio da muškarac fenira kosu i nosi kaubojske čizme. Do tad sam to vidio samo na filmu. Kažem, bio sam klinac, student koji ništa ne zna, nikoga ne pozna. Na nagovor mog prijatelja, baš na teški nagovor. Znaš ono, probaj, možda se upoznaš tu s nekim, ovo, ono. Ja sam poslije naprimer pete probe došao tamo da se hvalim… Meni je brat poklonio ritam mašinu i bass line. To sam nešto doma programirao i vrlo ozaren time to donio na probu njima da pokažem. I kolege su bile oduševljene, a taj šef benda je rek'o meni; evo, pokušaću da rekostruišem razgovor:

On: "Burazeru jel' ti misliš nešto sam da radiš ili si ti član ovog kolektiva?"
Ja: "Ja sviram s vama, ali imam i neke svoje ideje."
On: "Ako misliš bilo što sam da radiš van našeg benda, onda ne možeš da budeš naš član."
Ja: "Onda mi je žao, ja ne želim da prestanem da radim na svojim idejama."
On: "Dakle, ne sviđa ti se naše društvo, misliš da ćeš napraviti solo karijeru? E pa slušaj dobro šta ću da ti kažem, ima da pohabaš 100 pari gvozdenih cipela hodajući po Beogradskoj kaldrmi, dok ne shvatiš koliko para kome treba da daš, da bi mogao da uspiješ"

I dan danas sam mu zahvalan što me izbacio iz benda. Naravno, nikakve cipele nisam habao, jer čim sam napravio prve demo snimke, Habić, kao producent u PGP u ječuo materijali izdejstvovao da snimim i izdam ploču. Ostalo više manje znate.

Izbjegavaš svirati radove s prvih par albuma. Jesi umoran od tih pjesama?
Nisam umoran. Nisam ih nikad ni svirao. To je uglavnom programirana muzika, onda nije ni zabavna za sviranje. Koncept je toliko tvrd i jak da bi to ustvari najbolje bilo raditi na playback. Kao jedan koncept, rani radovi, playback, kreten koji pjeva turbo folk. Nikad ne reci nikad, možda ću napraviti jednom takvu vrstu nekog performansa. Zvuči zabavno.

Kao što rade izvođači vani, odu na turneju gdje sviraju pjesme samo s prva dva albuma.
Why not, nisam nikad bježao svjesno od toga, nego prosto mi je zanimljivije da sviram ovako. Ipak, moj način poslovanja je sličniji jazz autorima nego rok. Rokeri ne smiju da mijenjaju ništa, da im se publika ne razočara, a jazzeri stalno nude novo, jer im se publika ne plaši od novog.

Na svojim prvim albumima dosta si spominjao domaće izvođače; Laibach, Zelenog zuba...
To je isto na neki način uticalo. Laibach, iako nije bio my cup of tea, bio je neki respect prema tome. Dopala mi se ta estetska zaokruženost. S druge strane, Disciplina kičme je bila tad i sad je izvanredna. Čovjek ako je pošten mora priznat da je to sjajno. Laibach je prestao da me zanima, ali Disciplina mi je jednako zanimljiva. Debut ploča O tugo jesenja, imala je dvije verzije covera?
Da. Ovu crno bijelu je napravio Saša Marković, Mikrob. Undurground umjetnik koji je tada baš nekako i počinjao. Tada smo se družili i imali "tajnu organizaciju KPGS". Skraćenica od Kurac, pička, govno, sisa. Nekakav recidiv dadaizma, rekao bih. On je napravio taj alternativni omot. Napravio ga je, ja mislim u tiražu sto komada, nisam siguran.

To je danas veliki raritet. Skupljaš ploče?
Ne, ja nemam ništa. Stariji brat skuplja, on ima kući sve te ploče. Meni to, vjerovali ili ne, zaista ništa ne znači. Mene uvek zanima ono što će tek biti.

Bora ti je gostovao u pjesmi "Amerika i Engleska" s albuma Hoćemo gusle.
"Kataklizma komunizma", kako se pjesma originalno zove, to mi PGP nije htio objaviti, jer u stvari je komunizam još bio sasvim aktuelan u glavama birokrata. Radi se o 1989.-oj godini. SFRJ još postoji. Bora se nametnuo kao neko koga ne smiju da cenzurišu, previše je bio popularan i bilo je sasvim kul da ga zovem da gostuje, da savladam prijeteću cenzuru. Sada sam opet počeo da izvodim tu pjesmu, samo sam promjenio refren u " Kataklizma Kapitalizma", pa je pjesma opet vizionarska, a samim tim i podložna cenzuri.

Bora kao glazbenik? Posebno prve ploče s Čorbom.
Meni je komad "Rokenrol za kućni savet" izvanredan. Recimo, jedan njegov stih iz pjesme "Neke su žene pratile vojnike" ga čini velikim pjesnikom. A to je: "A sebe bih na poklon dao bilo kome, jer niko od vas ne zna moje brodolome." To je veliki stih koji ga stavlja za momenat u liniju sa Tinom Ujevićem.

Kakav si što se tiče pjesništva i kantautora? Na primjer Arsen, Balašević...
Arsen je izvanredan kompozitor, U registraturi je genijalan komad. Slušao sam puno njegovih filmskih muzika, to je sve odlično. Njegove ljubavne pjesme nisu patetične, što je majstorija. Balašević je odličan društveni kritičar, nešto što Arsen ni ne pokušava. Balašević nije kompozitor, njemu je riječ glavno oružje. Naravno, šarmantno je što ni ne pokušava da se pretjerano bavi kompozicijom. Dobro je kad čovjek zna svoju mjeru. U svakom slučaju, izražavam poštovanje prema oba autora.

Kako sad gledaš na situaciju iz devedest druge, kad si prekinuo nastup Bebi Dol? Trebalo je imati petlje za tako nešto.
Ne bih sad skromno govorio o svojoj pameti, ja ne mislim za sebe da sam glup. Ali mislim da sam autističan. U večini slučaja pokazujem nekakav autizam. I mislim da je moj egocentrizam, da ja sada budem uz kurac tu svima plus autizam. Također, nedovoljna zrelost da se sagleda morbidnost čitave situacije, kao i moja bespomoćnost, rezultirala tim da sam ja sebi dao za slobodu da tu sad ja nešto izlećem u prvi plan. Egocentrična budala sa mesijanskim sindromom.

Tim potezom zaradio si zabranu emitiranja na državnoj televiziji.
To je bilo dobro, to je meni bila usluga. Biti popularan u nepopularno vrijeme uvijek sažvaće umjetnika i posle tog ne vrijedi pišljiva boba. Tako su me sačuvali, a ja sam se pozicionirao kao unerground umjetnik, vrlo omiljen kod klubske publike. Apsurdno je da kolege koje su se slikale na tv u nisu imale posla, a ja sam punio klubove.

Koja je priča oko albuma Mikroorganizmi? S tobom je album radio Goran Vejvoda.
Goran je pametan, kulturan, obrazovan. Iz fine kuće. Njemu je tata bio ambasador u Francuskoj, stara diplomatska familija. Ja sam dao neki intervju u Vremenu, pitali su me: "Šta bi htio da ti se dogodi?" Rekoh: "Ja bih htio da neko od poznatih umjetnika i vlasnika studija u inostranstvu pročita ovaj studio i zove me jedno dvadeset dana, da negde u inostranstvu provetrim glavu i napravim neku avangardnu ploču koja nema veze s tržištem." I on me zvao telefonom i rekao: "Evo, ja sam pročitao tvoj intervju, dođi do mene da radimo ploču." Ta ploča naravno nije imala nikakve komercijalne efekte, ali meni je izvanredno draga i bilo bi ustvari jako zanimljivo kad bih sjeo opet s njim i napravio još jednu ploču. Sad bi bio red da ja njemu pružim gostoprimstvo u mom studiju i da dođe da opet uradimo nešto tako epohalno.

Koliko je New Primitives pokret utjecao na tebe? Na početku tvoje karijere bilo je dosta usporedbi s Elvisom i Pušenjem.
Ja nisam znao za Monty Python, ja sam prvo video Top listu nadrealista, pa tek kasnije shvatio da je to inspirisano Monty Pythonom. Meni je to bilo izvanredno, ja sam to sa uživanjem gledao. I Zabranjeno pušenje, onaj "Pišonja i Žuga" i "Neću da budem švabo". Bilo mi je neobično, ali mi je bilo jako drago da prepoznam neku inteligenciju kod muzičara. Uglavnom su bili patetični i samodovoljni, a oni su se pojavili sa svežinom, bistrinom i duhom. Sigurno je da su uticali, nema tu dileme.

Mislim da su i Pušenje i Elvis jako slični tebi u pogledu te neke ozbiljne zajebancije.
Stvarno nemam ništa protiv. Sa simpatijom sam uvijek gledao na njihov rad.



Bruce Lee? Spominješ ga u pjesmama, čak ti krasi i naslovnicu albuma.
Bruce Lee je bio kao i Billy Cobham. Ikona mladih. Njhovi posteri su bili svima po sobama. Ja nisam kačio postere kao klinac, sa distancom sam gledao na kung fu filmove, iako sam uživao u njima, kao i u pornićima. Znao sam da je primitivno, al mi je bilo slatko. Bruce Lee na naslovnici albuma je isto kao i Marilyn Monroe na slici od Warhola. Opšte mjesto izvađeno iz konteksta.

Strip Alan Ford je također usporediv s humorom tvojih pjesama?
Alan Ford je bio super. I mislim da je pola posla tu napravio Nenad Brixy, prevodioc. Praktično, taj kulturni prostor SFRJ koji je bio zajednički, mislim da su obilježile tri stvari. Prvi je ateizam, kao izvandredna doktrina koja ljude čini pametnijim i poštenijim nego kad država propagira svoju religiju. Broj dva, odsluženje vojnog roka koje je bilo potpuno ludačko. Jel, da ti sad negde iz Bleda ideš negde u Gnjilane dole i obrnuto. Iako je bilo gadno za same protagoniste, za nekog klinca koji sad negde ide tamo i nešto, to je zapravo duboko određivalo taj kulturni prostor, na neki način. I treća stvar je bio Alan Ford. To se tri stvari na čijem valu ja sad lako komuniciram s mojom generacijom. Moju generaciju i dalje krasi ateizam, i dalje može da se vidi jedinstven kulturni prostor, gdje se transteritorijalnoslužio vojni rok ii naravnočitao Alan Ford.

Kroz neke tekstove o tebi primjetio sam da pratiš zbivanja na glazbenoj sceni regije. Često spominješ Elvisa Stanića, s Tamarom Obrovac si snimio duet. Tko ti je još iz Hrvatske zanimljiv?
Bio je svojevremeno neki bend, The Bastardz. Zanimljivi su mi Dječaci, ona pjesma Dalmacijo nešto, vamo, tamo. Ja sam sad u organizacionom odboru festivala Jazz u Herceg Novom. Bio nam je Matija Dedić i Kruno Levačić, dogodine će nadam se Tamara Obrovac, zavisi od budgeta. S Elvisom sam služio armiju u Puli, pa sa velikim zadovoljstvom pratim njegov rad.

Jesi pasionirani sakupljač gitara?
Nisam, nemam puno gitara. Moje kolege imaju po trideset komada, ja imam samo one gitare koje upotrebljavam, ukupno njih pet. Ne volim da imam gitare za ukras. Evo, poslednju gitaru sam našao na smeću, melodija mengeš, klasičnu, puknutu. Iz 1956. Dao sam je na popravku. Jako mi je draga jer je uzeta sa smeća, a ja sam joj udahnuo novi život.

Čuješ li u mlađim bendovima utjecaj svoje glazbe?
Čujem, ali u dosta slučaja je utjecaj relativno pljosnat, nije dovoljno višedimenzionalan. TBF, čini mi se i Who see, kao mlađi, pravilno su reagovali na moj jak uticaj. Imaju svoj stil i poetiku, imaju šta da kažu. Oni još mlađi su više izloženi njihovom uticaju nego mom.

Bio si prorok oko stvari kao turbo folk i plastičnih operacije. Kao takav pionir, misliš li da će tvoj kult tek nakon smrti do kraja narasti?
Pazi, Balkan je nekrofilska sredina. Za razliku od kulturnih sredina gdje se ljudi cijene i kad su stari. Mi imamo, pošto smo primitivni, strah od starosti. Stare ljude izbjegavamo i držimo na margini, baš zbog tog primitivizma. Meni je jasno da je to put. Prvo si strašno popularan. Onda krenu da te užasno preziru. A kad rikneš, tada krenu hvalospjevi i nekakva posthumna valorizacija. Onda, nakon te posthumne euforije padaš u zaborav. Zato se Balkan stalno i valja u govnima, ignoriše umove koji nisu u trenutnoj žiži pretparačkih medija. Naročito ignoriše one koji nisu savremenici. Koliko se tvoja vizija turbo folka podudara s primitivizmom u koji se on pretvorio?
Turbo folk je fenomen koji nastaje kad primitivacovlada tehnologijom. Atavistička glad za primitivnim sadržajima stalno postoji i primitivizam je među ljudima uvijek bio. Samo je pitanje koliko će mediji da ga forsiraju. Mi smo u međuvremenu imali privatizaciju medija i samim tim vlasnici medija su počeli da puštaju ono što je po njihovom ukusu. Malo tko od tih vlasnika medija ima više od srednje škole. Ja jesam bio vrlo sarkastičan kad sam radio prvu ploču, mislio sam da radim karikaturu neke pojave, koja je kasnije u realnosti postala karikaturalnija nego što sam ja to mogao da zamislim.

I radio si.
Da, jesam. Ali stvarnost je postala jača od te karikature. Ja sad reizdajem te prve albume, pa smo ih nešto malo remasterovali. Ima ona pjesma "Vanzemaljac". Ti to sad kad slušaš, to zvuči kao najnormalniji komercijalni hit za diskoteke. Ta pjesma u ovom ambijentu nema snagu anticipacije i sarkazma, nego je u ovom degradiranom ambijentu i degradiranom ukusu nešto što se sasvim uklapa.Nekadašnja subverzivna avantgarda postala je main stream.

Bio si prvi glazbenik iz Srbije i Crne Gore što je gostovao i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ne znam kakva je situacija bila sa Slovenijom?
Jesam i u Sloveniji isto. U Sloveniji sam svirao devedeset druge. Godinu dana prije Partibrejkersa, još kad ni novine nisu smjele to da objave. Pretpostavio sam da će mediji to da prećute, nije se nikom isplatilo da se o tom govori, kako sad odjednom neko ide tamo na neki Mars koji je užasan i neprijateljski nastrojen?! Nije se uklapalo u propagandu. A i ja nisam nikad mislio ružno o tim sredinama, nije propaganda uspjela da me uhvati i nisam nikad uhvatio sebe u mržnji tih sredina pa me nije bilo ni strah. Jer mržnja i strah su dvije strane iste medalje. Ti uzmeš nekog i mrziš, mrziš, mrziš pa onda kad trebaš da dođeš u tu sredinu, onda te strah.

Što pamtiš s tih koncerata. Prvi koncert u Hrvatskoj bio je u Puli, ako se ne varam.
Tu su glavni bili KUD Idijoti. Oni su bili u organizaciji, domaćini i tako dalje. Postavili su tamo fotografije sedam sekretara SKOJ-a. Ja nisam mogao da sagledam da je to za Pulu normalno, već sam mislio da tu stvar vezuju za mene. Pa sam im rekao: "Čekajte, ne gurajte me toliko. Dovoljno je što sam ovdje, nemojte još da mi kačite to sve." I meni Sale Veruda kaže: "Rambo, koji ti je kurac, ovo je Pula." Kažem mu: "Ali ja to ne znam." Žao mi je što sam se tad uplašio toga, ali prosto nisam ni ja Superman. Još mi je u glavi odzvanjao izraz " Srbokomunističke horde", kako su mediji u Hrvatskoj nazivali sve što dolazi iz Boegrada, a ja sam upravo iz Beograda i došao. Sedam sekretara SKOJ-a sam shvatio kao čisto zabijanje publici prsta u oko, nisam shvatio da je Pula nešto sasvim specifično, mjesto u kom se o komunistima ne misli tako loše kao u drugim sredinama. Nadam se da ću svirati opet u Puli. I volio bih da slike tih sedam sekretra SKOJ-a sada budu tu na bini sa mnom. Probijanje tog leda je bio zapravo veliki mentalni napor i podvig.

Koliko je to što si kroz cijelo vrijeme karijere bio svoj i nisi se dao zajebavati, odvuklo od neke šire popularnosti, te ti ipak ograničilo publiku?
Ni Rahmanjinov nema široku publiku. Savremeni svijet propada jer mjeri sve količinom. Kod nas u Herceg Novom se kaže: "što je gluplji seljak, bolja je krtola". Što ti je izraz gluplji, to te više ljudi razumije, jer su glupi u većini. Sa djelimičnim uspijehom sam nekoliko puta odglumio glupana, napravio pjesmu koju su svi voljeli. Tad shvatiš da nije jednostavno komunicirati sa tim trećim krugom ljudi koji te odjednom prepoznaju na ulici i postaješ im jako bitan. To je prilično naporno.

Jel' teško živjeti od svirki danas, kako se boriš s financijama?
Ja volim da sviram. Meni to nije teško zato što volim to da radim. Teško je živjet kad radiš nešto što ne voliš. Onda je teško. Kad se saberu ideje za reklame, consulting u oblasti održivog razvoja, lobiranje i p.r. koje povremeno radim za akcije koje mi se čine korisnim i naprednim, pa moj studio u kome snimaju samo kolege koje sviraju jazz i klasiku, zatim časovi jedrenja koje u septembru dajem u Herceg Novom, nekako se izborim da moja familija i ja živimo normalno. Naravno, ja sam patološki skroman tip, oblačim se u second hand šopovima, nemam nikakvih prohtjeva, mrzim luksuz, tako da onda ne moram mnogo ni da jurim za parama.

Što možeš reći o novoj ploči?
Uh, raznorodna je, puno različitih ideja, mnogo informcija na jednom mjestu. Ljubitelji mog rada će uživati, za ostale ne znam. Ali još joj nisam dao naziv. Radni naziv je Vrh Dna.

Ljudska glupost te fascinira i dan danas.
Poznati svemir ima granicu, našli su mu kraj, našli su mu granice. A ovome nisu.

jura // 08/01/2015