Jedan od velikih privilegija je razgovarati sa svakim glazbenikom koji je ostavio značajan trag na regionalnoj glazbenoj sceni. Naravno, jedan od najvećih s nama zapadne strane je Zoran Predin. Uz njega smo učili slovenački puno više nego kroz čitanke u školi. Dovoljno dobro da bi mogli šarmirati prijateljice iz Slovenije tijekom ljetnih praznika na našoj obali. Kad sam čuo da se oživljava ime Lačni Franz, moja radoznalost se još više pojačala. A Zoran se tijekom našeg razgovora vođenog u Tvornici kulture prisjetio nekih starih vremena, a također smo popričali i o budućim planovima. Prvo što sam očekivao kad sam čuo da okupljaš opet Lačni Franz je stara garda glazbenika. Međutim, ti si se okrenuo mlađim glazbenicima. Još usput jedno pitanje, pa da dvije stvari spojimo, imam dojam da su ovi klinci dali jednu novu snagu i energiju. Koliko je njihova zasluga, a koliko tvoja za ovaj novi zvuk koji je puno moderniji?
To je ovako, odluka koja je zapravo donesena nekim činjenicama. Prva činjenica je da stara postava nije aktivna, nitko od njih nije ostao profesionalno u muzici. Neki čak i više nemaju instrumente, ne sviraju, zaposleni su. Porodični ljudi koji imaju svojih obaveza. Tako da što se njih tiče, u medicinskom smislu, bilo bi nemoguće postići nivo mladenačke energije koja je potrebna da se program iz osamdesetih odsvira kako treba. Mene održava u formi način života. Znači, ja jesam muzičar i živim od toga, a glas me služi, hvala Bogu. Tako da je bilo da čim sam donio takvu odluku da pozovem četiri mlade snage u band. Još samo je bilo da nađem te četiri mlade, i imao sam veliku sreću i našao sam odlične dečke koji su svojim sviranjem dali taj novi zvuk koji je neophodan. Jer, nije nostalgija svrha tog okupljanja, već da se krene napred. Znači, snimamo novi album, snimamo nove pjesme. Ali brand Lačni Franz nosi sa sobom i istorijski, hm, taj pečat, image i to je nekakav nivo koji moramo održavati. Ja mislim da nam je to uspjelo.

Reunioni su u zadnjih par godina kod nas doživjeli veliki procvat. Ali nije sve tako bajno, a dobar primjer toga je Bijelo dugme.
Znaš što je, nekakva kriza u produkciji postoji i nema više iskrene glazbe. Jer su velike kompanije posljednjih dvadeset godina umjetno izrađivale bendove i zvijezde koje su ugasili posle jednog ili dva hita. Publika traži iskrenost i pravu stvaralačku energiju. A takvi bendovi i autori u posljednje vrijeme nisu bili u fokusu, pa publika vrlo rado posećuje koncerte gdje može čuti stare pjesme.
Mislim da je u našem primjeru manje nostalgija, a više pozitivna radoznalost.

Kad si počinjao solo karijeru, nakon što se Lačni Franz već zatomio, jesi li očekivao da ćeš opet oživjeti ime grupe?
Tada ne. Ali, zarečenog kruha se baš najviše pojede, zar ne! Neki tekstovi koje sam pisao prije trideset godina danas su, kada se ponovo dešavaju velike promjene u svijetu, vrlo aktuelni. I nikad nisam mislio da ćemo se ponovo suočavati sa problemom gladnih ljudi, da je to nešto što je ostalo iza nas. I refren pjeme Zanzibar iz osamdesetih pjeva o tome kako valja rezervirati žlicu u ljudskoj kuhinji. Taj tekst nažalost ponovo stoji. Puno je takvih momenata zbog kojih sam onda odlučio oživjeti stari brand i s Lačnim Franzom krenuti u novu pustolovinu.

Gdje si našao ovaj novi Lačni Franz?
To mi je pomogao gitarista s kojim sam sarađivao, Jure Golobič, koji je bio bliže toj mlađoj generaciji. On mi je rekao, ova četvorica će ti odsvirati bilo šta poželiš. I to se obistinilo.



Ajmo dotaknuti promociju. U Beogradu je već bila, Zagreb malo kasni. Rijeka je također tu, dan prije Zagreba. Što očekivati na koncertima?
Sve najveće hitove Lačnog Franza i nekoliko iznenadjenja. Mi smo napravili program koji je zapravo iz tri dijela napravljen. Jedna trećina su stare pjesme koje smo ostavili baš takve kakve su bile i sviraju se u istom aranžmanu. Ništa se nije mijenjalo. Druga trećina su stare pjesme koje su dobile novi zvuk i treća trećina su iznenađenja. To su neke sasvim nove stvari, neke stvari koje pašu i koje su komunikacijski ključevi sa publikom. Kosa boje srebra, Što bi mi bez nas, O mladom studentu, U mojim očima. I kad se to izmiješa i napravi taj neki scenario, pokazalo se u klubovima u kojima smo svirali da to stoji, da ima dobru dramaturgiju i to ćemo sada predstaviti i u Rijeci i Zagrebu i naravno kasnije i u drugim gradovima.
Krenuli smo od svirke u malim klubovima i Tvornica će biti zasada naš najveći koncert. Dobro, u međuvremenu bili smo na jednom velikom koncertu za studente u Ljubljani, gdje smo na pola sata samo testirali šta i kako ispred deset tisuća studenata.

Kako je prošlo?
Vrlo dobro. I tada se tamo pokazalo, da publika apsolutno kada čuje svoju omiljenu pjesmu, uopće je više ne zanima tko svira bubanj, već kako ga svira. To je to.

Za razliku od Buldožera, ti si otpočetka pjevao na slovenskom, nisi htio podilaziti nikom. Sada s odmakom gledano, da si još onda propjevao na srpsko-hrvatskom, bi li popularnost grupe u počecima bila veća? Posebno u manjim mjestima, jer ipak je glavnina publike tad bila u trokutu Zagreb-Sarajevo-Beograd.
Vjerojatno bi. Ali bi vjerojatno gubili na autentičnosti, na nekim drugim stvarima. Ali da ćemo radit prevode u smislu lyric videa i najširoj publici objašnjavati o čemu pjevamo. Mislim da će publika i naučiti nekoliko slovenačkih riječi, jer su neke pjesme koje znaju, "Ne mi dihat za ovratnik", "Nek ti poljub nariše ustnice", "Praslovan", "Čakaj me" i tako dalje, pokazale da je to apsolutno moguće. I istorija se ponavlja, zašto ne bi sad neku novu generaciju ponovno očarali nekim novim riječima, strofama i refrenima.

Prijateljevao si dosta svojevremenom s Arsenom i s Borom. Čak si s Arsenom snimio album Svjedoci/Priče. Tu je na pjesmi "Domovina" uz vas dvojicu gostovao i Bora. Zanima me veza između vas kantautora, velikih pjesnika.
To su kako da kažem, to su bila neka drugačija vremena. Bez nekog interneta, bez svih nekih portala. Razmjena pozitivne energije bila je moguća samo u živom susretu. Bili smo srodne duše, radili smo iste stvari, svaki na svoj način. Arsen je i dan danas moj mentor, čovjek koga izuzetno cijenim i volim. Postali smo i osobni prijatelji, što veoma poštujem i osjećam se baš počašćen tim. S Borom nisam imao puno kontakata, pratio sam njegovu karijeru. Dogodile su mu se neke tužne stvari. Nadam se da je sad u redu i samo je pitanje vremena kad i gdje ću ga ponovo sresti.

Na samom početku Lačnog Franza, bio si jedan od rijetkih glazbenika koji je već bio roditelj. Radio si puno poslova da prehraniš obitelj. Koliko se sjećam; bio si čuvar, radio u dućanu ploča.
Da, da. Radio sam deset raznoraznih poslova, da bih onda kao učitelj engleskog i slovenačkog jezika napravio grupu Lačni Franz i od tada radim samo to. Tada ste izbacili prvi album Ikebana, koji je snimljen za samo trideset šest sati!
Tako je, tačna informacija. To je trideset šest sati studija, od ulaska u studio do pospremanja instrumenata. Četrdeset minuta muzike snimljenih, smiksanih, masteriranih. To je stvarno bio svjetski rekord. I čuje se. Ta erupcija pozitivne energije i to je bilo potrebno samo snimiti. Baš zbog tih stvari, recimo, ponovo ću snimiti prvu pjesmu s tog albuma, "Bog nima telefona". I sada je izvodimo na koncertu, to je sad uz nove instrumente i novi zvuk, novo lice jedne odlične stare pjesme. To je isto jedan od razloga zašto sam oživeo Lačni Franz.

Grupa je u tom trenutku bila dosta u centru zanimanja. Čak i prije izlaska debut albuma, pobrali ste nekoliko nagrada u Subotici na festivalu. Isto tako vas je Džuboks ovjekovječio s nekoliko nagrada, tebe kao tekstopisca, Rimele je bio među najboljim gitaristima, a kao grupa ste podjelili drugo mjesto s Čorbom. Koliko te taj nagli uzlet, praktički na početku karijere, iznenadio?
Mi tada o uspjehu apsolutno nismo razmišljali. Bilo nam je drago, ali to nije bio neki modus koji bi nas pokretao. Mi smo bili glavom u oblacima, htjeli smo što više nastupati i upoznavati ljude, putovati i družiti se.

O lovi niste u tim trenucima razmišljali?
Apsolutno ne. To je, ne znam, došlo pred kraj karijere. Lova na početku nije bila važna. Kasnije kad smo kao već porodični ljudi morali nekako opravdati svoje turneje, onda je bilo potrebno donijeti nešto doma.

Kako je bilo živjeti od glazbe, u odnosu na današnje vrijeme?
Danas je puno teže. Mislim da se smanjio taj urbani prostor u regiji za skoro sedamdeset posto. Teško je, radimo sve da preživimo i idemo dalje.

Nakon Ikebane očekivao se još veći bum s Adijo pamet. Međutim, promocija je izostala zbog vojske.
Da, zbog JNA. Zapravo veći uspjeh je naš treći album, Ne mi dihat za ovratnik. Donio je i komercijalni uspjeh. Tu su bili tiraži, četrdeset, šezdeset tisuća albuma.

Što je Zoran Predin slušao od glazbe, reci mi?
Hah, slušao sam sve živo. Sve po redu, sve kolege koje sam sreo. Od domaćih Film, Idole, Orgazam, naravno Buldožer, Leb i sol, Ekatarinu Veliku. Od stranih, egzotični bendovi kao Van der Graaf Generator. I naravno Led Zeppelin, Doorsi, bilo je puno toga. Snimili ste i live album. Ajmo malo o toj zafrkanciji, imena Top Ziza.
Bili smo sami sebi predgrupa, stavili smo perike i bili smo kao hipi metal bend Top Ziza (top sisa). Parafraza ZZ Top. Napravili smo jednu muziku koja je bila odsvirana s harmonikom i to je početak turbo folka uopšte u ovim krajevima, a pokazalo se vrlo komercijalno uspešnom. Bilo je to sarkastično. Kada smo sami sebi bili predgrupa, publika je zahtijevala još od predgrupe. Malo nas je to i naljutilo jer nisu svi skužili taj sarkazam i ironiju. Zamalo nas je ta ironija i pojela. Ima puno bendova koji su se htjeli zafrkavati iz nekog žanra, onda preuzeli taj žanr i nastavili njime.

Zvuk grupe je sukcesivno kroz godine postajao komercijalniji.
Pa da. To je povezano s time da se počelo i živjeti od muzike. I svi su tražili da se stvar okrene malo više k tržištu. Kada si insider, vrlo je teško presuditi, nemaš taj objektivni pogled. Danas možemo o tome razgovarati sa nekom vremenskom distancom, možemo biti pametni. Tada je vrlo teško iznutra, kad imaš nekakvu dvoranu s tri tisuće ljudi na koncertima, ponovno krenuti u neku alternativu i svirati u malim prostorima. To je nekakav razvoj koji dovodi do toga da smo se u jednom trenutku ispraznili, došli do kraja. Mene su zanimali drugi žanrovi, tada smo posle devet albuma sve i zaključili s poslednjim, Zadnja večerja, simbolični naslov. Ja sam već osjetio da se približava kraj i tako je i bilo.

Ono što tebe krasi je da si gostovao na jako puno albuma. Ne pamtim da je itko i blizu tebe.
Svaki poziv je za mene kompliment i pokušavao sam se uživjeti u bend koji me poziva da budem gost. Mislim da sam više-manje uspio u tome, da se nisam osramotio i ako je to njima barem malo pomoglo, meni je vrlo drago.

Jesi ti htio s kime surađivati?
Bio sam blizu. Sa Bregovićem smo našli zajednički jezik, jer sam mu preveo jednu pjesmu na slovenački. To je bila ona "Milicija trenira strogoću" i avionom su me vozili iz Maribora u Sarajevo kako bih Alena Islamovića naučio pjevati slovenački.

Ajoj.
To je bilo vrlo zabavno. Suradnja sa Goranom i Bijelim Dugmetom je bila u ono vrijeme sigurno izazov. Danas s Damirom Kukuruzovićem radimo gipsy swing program i to me toliko ispunilo, da apsolutno sad nemam nikakve želje bilo šta drugo raditi, već imamo krasnih planova i jedva čekam krajem prvog mjeseca da to radimo. Spremamo jedan program za Švajcarsku i Njemačku. To znači da će biti veselo.

Koliko si u jazzu, koliko doma slušaš jazz?
Pa da. To su raspoloženja, ovisi o raspoloženju i u autu kad se vozim. Slušam sve od jazza. I gipsy swing standarde. Sad mi je žao da sam zakasnio na Billa Frisella. Njegov album Nashville mi je vrlo drag, baš danas ga imam u autu. Jan Garbarek i taj ECM production, Gary Burton, Keith Jarrett. I suradnja sa Boškom Petrovićem je meni donijela vrlo, vrlo pozitivnog. Žao mi je što je prebrzo otišao.

S Matijom si snimio album baš takvog ECM ugođaja, gdje on svira dosta Jarrettovski.
Mi smo sad negdje na pola puta s turnejom, još nismo završili i vjerojatno ćemo raditi ponovo nešto slično.

Jesi li razmišljao sa svojim pjesmama ići tim skandinavskim, ECM ugođajem?
Možda da.

Nešto malo si i glumio.
Da, ali to nije za mene. Sad bih pristao da glumim nekog tipa koji ne govori ništa, samo gleda. I umre na kraju filma i dvorana plače. To bi me jedino ubjedilo da uzmem takvu ulogu. Radio sam dosta muzike za film i kazalište.

Kako se snalaziš u tome?
Dobro. Jednostavno, moraš imati tu neku žilicu, da se uživiš u atmosferu predstave ili filma. To su veliki izazovi. Sada je to tehnički vrlo jednostavno, ali uzima puno vremena. Nisam sada već godinama radio ništa, ali vidio sam par kazališnih predstava koje su me ponovo narajcale. Tako da bih sada ponovo uzeo nešto, ako me netko pozove.

Zato puno pišeš. Nekoliko je knjiga iza tebe.
Da, veliki uspjeh je doživjela Druga žena u haremu, prevedena je na hrvatski, makedonski. Sad me svi pitaju o čemu će govoriti slijedeća knjiga, ali ne znam.

Koliko ti treba vremena za napisati takav jedan roman?
Godinu dana.

Za kraj, obzirom da voliš košarku, usporedi košarku i glazbu ovih prostora. Nekad i danas.
Ja sam izjavio da je glazba novog vala i jugo košarka jedine dvije stvari koje se nisu kompromitirale u onim tužnim godinama. To stoji. Košarka danas više nije na toj razini, ali ipak tako mali prostor ima toliko dobrih košarkaša. Ne znam šta će utjecaj NBA košarke napraviti europskoj košarci. Neke dobre i neke loše stvari. Fizička spremnost je neki osnovni uslov za modernu košarku i tu negdje talentirani košarkaši bez mišića jednostavno nisu više tražena roba. Ne znam u kojem smjeru će to ići.

jura // 16/12/2014