16. (bonus): Elvis Costello & The Imposters - Look Now
Iz redova "starije garde" ove su se godine najviše istaknuli Elvis Costello i njegovi Impostersi koji su u listopadu objavili album
Look now, Elvisov najbolji i najzanimljiviji album još od 2004. i odličnog
Delivery Mana. Pokazavši da i na pragu četvrtog desetljeća karijere ima snage i mašte za inovacije i eksperimentiranje unutar svog, prepoznatljivog zvuka, Elvisu
Look Now može poslužiti kao svojevrsni
swan song. Ipak, nije teško dobiti osjećaj da mu je ostao još pokoji trik u rukavu.
15. Spiritualized - And Nothing Hurt
And Nothing Hurt je možda i prvi Spiritualizedov album koji se ne vodi onom
"if it ain't broke, don't fix it" taktikom, odnosno logikom. Shodno tome, album nosi znatno opušteniji i sanjiviji zvuk od većine prethodnih izdanja, a izostale su čak i trademark klavijature. No, ploča zaobilazi zamke u koje upadaju brojni mlađi bendovi i izvođači, u slučajevima u kojima prepuste da ista sanjivost i opuštenost "pojede" songwriting i odvede album u smjeru kategorije lakog slušanja.
And Nothing Hurt je složen, pametan i napravljen s očitim ciljem koji na kraju i postiže. Nije na razini
Ladies and Gentlemen (...), pa ni
Let it Come Down, ali fanovi i neki novi, potencijalni slušatelji, moći će uživati u novom zvuku benda.
14: Kurt Vile - Bottle it In
Jednog od najsimpatičnijih kantautora današnjice i dalje muče iste more. Nažalost, umjesto da ih je odlučio riješiti, novim ih je albumom tek dodatno zakomplicirao. Iako je generalni songwriting dosta bolji nego na prošlom samostalnom albumu
b'lieve i'm going down, većina pjesama vapi za skraćivanjem i "rezanjem sala". Tako album od 13 pjesama (12 + kratki bonus track) traje, za žanr, maratonskih 80 minuta, a njegov potencijalno najbolji album pada pod teretom činjenice da tri četvrtine pjesama traju minimalno minutu predugo. Ipak,
One trick ponies i
Rolling with the flow imaju šanse postati značajniji hitovi među fanovima, dok mi je fantastična Loading zones čvrsto među najboljim pjesmama godine.
13: The Voidz - Virtue
Parafrazirat ću nepoznatog korisnika Reddita: "Julian Casablancas u 2018. radi ono što Jack White misli da radi u 2018.."
12: Interpol - Marauder
Banks i društvo pronašli su način da iznjedre suptilnije, ali vrlo dobre numere, no kriminalno loša produkcija zakopala je i uništila njihov najkonstantniji materijal još od 2005. godine. Banksovi vječno podcijenjeni tekstovi i dalje ostaju nezamijećeni.
11: Daughters - You Won't Get What You Want
Mračan, hladan i shizofren. Album koji nije za svačije uši, ali u kompletu pruža jedinstveno, anksiozno i pomalo dezorijentirajuće iskustvo slušanja.
10. Anna Calvi - Hunter
Engleska je kantautorica objavila svoj treći studijski album nakon čak pet godina čekanja. Iskreno, nemam previše riječi kojima bih opisao ovaj album. Mogu napisati tek da mu naslov pristaje u svakom smislu riječi. Nijedna sekunda nije potraćena, nijedna riječ nije uzaludna ili na krivom mjestu. U svakom trenutku i kutku ovog albuma, Anna ima potpunu kontrolu nad vlastitim glazbenim izričajem te u takvoj situaciji, neovisno radi li se o antemičnijim numerama poput prekrasne
Hunter, intimne
Away ili agresivnije
Indies or paradise, uvijek ispunjava ulogu koju si je namijenila naslovom albuma.
9. Ezra Furman - Transangelic Exodus
Konceptualni album zasnovan na premisi paralelne stvarnosti u kojoj postoje anđeli, odnosno, ljudi koji postaju takvima tako što im izrastaju krila. Takvu pojavu neki od onih "smrtnika" smatraju štetnom, nepoželjnom, potencijalno zaraznom. Zato u strahu od nepoznatog istu pokušavaju zakonom zabraniti, uvodeći restrikcije prema kojima anđeli takva krila moraju odstraniti operacijom. Nešto zvoni? Zvuči poznato? Nebitno. Topla preporuka.
8. Car Seat Headrest - Twin Fantasy (remake)
Kad je Will Toledo krajem prošle godine najavio potpunu preradu Twin Fantasyja, mnogi su fanovi ostali zabrinuti za svoj obožavani
lo-fi bandcamp klasik. Srećom, u veljači se pokazalo da je Toledo albumu pružio pažljiv i detaljan studijski tretman i time mu donio bogatiji zvuk, bez gubitka značajnije količine intime i emocije koja je originalno izdanje učinila toliko autentičnim i privlačnim slušateljima. Prikladno, budući je originalni
Twin Fantasy ujedno bio glavni razlog Toledovog potpisivanja za legendarnu diskografsku kuću Matador records. Ovime je Car Seat Headrest napravio puni krug. I to kakav.
7. Iceage - Beyondless
Mladi danski post-punkeri na svom su četvrtom studijskom izdanju nastavili putem čišćenja i uglancavanja svog zvuka, čineći ga tako pitkijim i pristupačnijim široj publici. Srećom, takvi "procesi" koji su na album donijeli puhačke dionice i duet sa Sky Ferreirom (
Pain Killer), nisu nadišli svoj cilj pa album nisu ostavili sterilnim i bezličnim, već mu dali važan pop senzibilitet koji za bend otvara mnoštvo vrata i potencijalnih puteva u kojima u budućnosti mogu odvesti svoj zvuk.
6. Cloud Nothings - Last Building Burning
Last Building Burning mi se gotovo prišuljao i polako ušao među najbolje albume ove godine. Nakon osobno ne baš zadovoljavajućeg
Here and Nowhere Else i nikakvog
Life Without Sound, Cloud Nothingsi su se vratili mračniji i agresivniji no ikad. Kao i Vileov
Bottle it In, album na trenutke pati od nepotrebnog razvlačenja pojedinih pjesama, npr. na
Dissolution koja traje gotovo jedanaest minuta, od kojih se otprilike devet ne događa ama baš ništa vrijedno pažnje. Neovisno o tome,
Leave him now, Offer an End, In Shame, So Right so Clean i Another way of life su često na repeatu, a dodatni razlog za veselje je činjenica da ćemo bend uskoro imati prilike slušati uživo u Zagrebu.
5. Parquet Courts - Wide Awake!
Ako se usudimo razjariti punk puriste i reći da je žanr i pripadajući mu roster festivala, diskografskih kuća i mjesta koje puštaju i proizvode samo punk glazbu u posljednjih dvadesetak godina postao ljuta suprotnost originalnoj ideji i "svrsi" žanra, možemo reći da je punk postao dosadan. Predvidiv, repetivan, često neinspiriran i prije svega izrazito ukalupljen i ograničen. Poslije razdoblja alt-punk renesanse
Hüsker Düa i
Fugazija s kraja osamdesetih i kasnijih folk-punk anarho-misionara u obliku odličnih
Against Me!, punk je u drugoj polovici ostao ostao ispuhan. Iako takvo stanje ne podrazumijeva nepostojanje dobrih bendova i izvođača, činjenica je da su domaću i stranu scenu preplavili redom previše-nalik bendovi često upitne lirske kvalitete i traljavih, cringe-induceing tekstova koji riječi "originalno" ili "uzbudljivo" ne bi prepoznali ni da ih udare po nosu. Srećom, situacija se počela mijenjati u zadnjih nekoliko godina probijanjem nove generacije bendova koji svoj zvuk temelje na punku, ali ga i obogaćuju svime od slojeva art-rocka i post-punka do manijakalnog pljuvanja nekontrolirane doze otrovne, socijalno osviještene slam poezije. Od Parquet Courtsa, preko Sleaford Modsa, do Iceagea i Shamea, služe se onom
London Calling "punk je ako ima smisla i stava" logikom koja s godinama, kao da je postala damnatio memoriae žrtva hrpetine beskrajno nezanimljivih bendića. Digresiram. Poslušajte album, fakat je dobar.
4. Courtney Barnett - Tell Me How You Really Feel
Nakon genijalnog
Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit i uglavnom uspješne kolaboracije s Kurtom Vileom, mlada Australka Courtney Barnett, 2018. je obilježila novim albumom
Tell Me How You Really Feel. Stilski srodan prethodniku, sastoji se od deset indie-rock / power-pop bombončića s predominantnim temama osobnosti, samopomoći i općenite otvorenosti pri izražavanju osjećaja. Izvanredno pametna/dovitljiva (eng.
clever), Courtney je gore navedenim albumom iz 2015. postala pravo osvježenje na indie sceni, a
Tell Me How You Really Feel takav će osjećaj samo utvrditi.
p.s. ovo je peti album koji je izdao Matador na ovoj listi.
3. Shame - Songs of Praise
Pored nekad nesnosne, politički motivirane vike i galame koja se ovog desetljeća stvorila u javnom prostoru pa počela sve češće, očito ili suptilno, ulaziti u glazbene i općenito umjetničke vode, kvaliteta i autentičnost često su padale u drugi plan. I dok
Pussy Riot, na čiji bi koncert (eventualno) išao samo pod prijetnjom vatrenim oružjem, dvije večeri za redom puni Kino Tuškanac, a Janelle Monae iz kojekakvih razloga za najlošiji album karijere dobiva hvalospjeve i prima nagrade, čini se kao da su boja kože, rasa i seksualnost ostvarile svojevrsni monopol nad aspektima života, odnosno, životnim problemima koje mainstream tiskovine i portali smatraju relevantnim. Naravno, ne poričem prava i opravdanost skupina i pojedinaca da svoje probleme pokažu važnim i aktualnim, ali se osobno teško otimam dojmu da se na gnjev bijele, muške mladeži sve češće gleda kao na nešto neosnovano, nepotrebno i u krajnjoj liniji nepoželjno. Zato ovaj album smatram važnim. Uz čvrstu punk-rock i post-punk podlogu s natruhama indie zvuka, mladi Britanci beskompromisno pjevaju o svakodnevnim brigama svakog pojedinca, neovisno o njegovim pripadnostima i karakteristikama. Ljubav, obrazovanje, posao, društvo te razočaranje i sukob s istim. Najvažnije od svega, kad čujete Charlieja kako se dere iz petnih žila ili vidite kako sve to izgleda na pozornici - nemoguće im je ne povjerovati.
2. Deafheaven - Ordinary Corrupt Human Love
Blackgaze pioniri Deafheaven vratili su se s
Ordinary Corrupt Human Love. Nakon zapanjujuće originalnog Sunbathera i nešto mračnijeg, thrashom inspiriranog albuma
New Bermuda, bend je otišao korak dalje u smjeru miješanja stilova od kojih se inače sastoji njihov zvuk te iznjedrio najraznolikiji projekt do sad. Indie-rock, post-rock, shoegaze, black metal - sve spojeno u promišljenom albumu koji zvuči i teče savršeno. Više usporenih, melodičnijih pjesama i segmenata vođenih jangly gitarama i pianom daju vremena za odmor od žestokih "white-metal" dionica, ali i novu razinu dinamike koju bend nije prije dosegnuo. You without end,
Honeycomb i
Night People su mi među najdražim pjesmama godine, no bojim se da će Deafheaven, ukoliko želi u potpunosti ispuniti svoj potencijal, uskoro morati odlučiti želi se na trenutke u potpuno odreći svojih black-metal korijena. Naime, pjesma Worthless Animal najbolji je primjer situacije u kojoj Georgeovi scream vokali jednostavno ne pristaju lakšoj i melodičnijoj instrumentalnoj podlozi. Dijelovi
Worthless animala, ali i nekih drugih numera na albumu zahtijevaju takvu prilagodbu. Hoće li ju Deafheaven prihvatiti, njihova je stvar. Takva bi vokalna alternacija mogla polučiti razne zanimljive promjene u budućem materijalu, ali čak i ako nje ne bude - ja sam i više nego zadovoljan.
1. Idles - Joy as an Act of Resistance
"The only band that matters". Tako su nekad opisivali legendarni
The Clash. Koliko god (ne)legitimnih nasljednika te titule (ne)bilo kroz zadnjih 40 godina, osobno ni u kojem trenutku nisam imao potrebu ijedan bend okruniti tom parolom. Nisam, sve dok prošle godine nisam čuo
Brutalism, prvi LP bristolske punk četvorke Idles. Najnabijeniji i najopasniji punk album u zadnjih dvadesetak godina činio se kao da želi pucati po šavovima, a dečki ga, i sami nesigurni u to trebaju li, krajnjim snagama sprečavaju u detonaciji. Osobne i emotivnije teme bile su nešto rezerviranije iznošene, a glavnina bijesa koja kao da se lijepi za uši slušatelja bila je usmjerena u pravcu svakog tko u Joeovim očima nanosi nepravdu. Četrdeset i jedna minuta i pedeset i pet sekundi čistog adrenalina zamotanog pjevane, urlane, vrištane ili kroz zube protiskivane tekstove o bivanju i ranjivosti u ljudskoj koži, bilo je dovoljno da mi album postane najdražim u 2017., uz zvučno ali ne i tematski dijametralno suprotni
Sleep Well Beast. Takav su instrumental pod kojim je Brutalism kipio pustili s lanca na novom albumu, kombinirajući ga s novopronađenom iskrenošću i iskreno dirljivom ogoljenošću kojom su Idlesi opjevali teme muževnosti, imigracije, nesuđenog očinstva i propitkivanja vlastite vrijednosti. Raznolikiji, razrađeniji i avanturističniji nego prvijenac, novi album pokazuje pet pojedinaca pod reflektorom. Ipak, oni se tog bliskog pogleda ne srame niti od njega pokušavaju pobjeći, već pozivaju slušatelja da priđe bliže i jasno pogleda kroz njihovu vanjštinu. Brutalno iskren i gotovo nevjerojatno srčan, album se prelijeva emocijom i pogađa sve točke koje su mu Idlesi namijenili, a onda i još više od toga. U manjku boljih riječi,
Joy as an Act of Resistance je monumentalan trijumf, a Idles u ovom trenutku stvarno
"the only band that matters".
spominjem:
- Boygenius - za najbolji EP
- Rezerve - za najbolji domaći album
Najbolje pjesme 2018:
1. Shame - One Rizla
2. Deafheaven - Honeycomb
3. Kurt Vile - Loading Zones
4. Idles - Great
5. Phosphorecent - New Birth in New England
6. Courtney Barnett - Nameless Faceless
7. Anna Calvi - Hunter
8. Idles - Colossus
9. Parquet Courts - Total Football
10. Big Red Machine - I won't run from it
11. Shame - Concrete
12. Cloud Nothings - So Right so Clean
13. Idles - Danny Nedelko
14. Interpol - Surveillance
15. Tony Molina - Nothing I can say
ivan blažinović // 16/12/2018