Rođendanski press povodom 29 godina karijere benda iz Jakarte kaže: Prije 29 godina ovog mjeseca, u kolovozu 1995., Kekal je započeo svoj put kao jednokratni projektni bend ne razmišljajući da bi mogao trajati više od 2 godine. Početni cilj je bio izdati demo kasetu, samo radi zabave, bez ikakvih dugoročnih planova. No nedugo zatim, 1996. godine, sve je neočekivano ispalo sasvim drugačije. Kekal je nenamjerno evocirao neki "buzz" na metal sceni jugoistočne Azije (ne moram elaborirati zašto) na način koji nam nije ostavio drugog izbora nego da nastavimo dalje, stvarajući više glazbe. Kako su se intervjui bendova stalno pojavljivali u mailovima fanzina diljem svijeta, još se sjećam da su nas tada u starim intervjuima uvijek pitali o planovima za budućnost ili nešto slično. Uvijek smo govorili "ne znamo", jer nikada nismo imali nikakve planove osim nastaviti raditi vlastiti kreativni rad svojim tempom. Nikada nismo imali fiksne rasporede za bendove ili sastanke, i vrlo rijetko smo svirali uživo jer nismo mogli redovito vježbati zbog drugih prioriteta i obaveza (posao, studij, itd.). Mala trivijalnost iz prošlosti: nas 4 koji smo snimili naš debi album - Harry (originalni vokal), Leo, Levi i ja uspjeli smo se naći zajedno samo tri puta godišnje 1997.! Jedan kad smo imali bendovsko fotografiranje, a druga dva u studiju tijekom snimanja vokalnih pjesama! Nas četvero se nismo više ni sastali da proslavimo nakon izlaska albuma. Nema zabave za opuštanje ili tako nešto. Štos je bio da Kekal može biti i jako glasan i vrlo tih u isto vrijeme. Uglavnom, Kekal nije bio normalan u usporedbi s onim što su bile "etablirane norme" za bend iz devedesetih, puno prije nego što su se pojavili društveni mediji i YouTube. Više su nas smatrali glazbenom avanturom nego potpuno funkcionalnim bendom. Iako je sredinom 2000-ih bend imao svoje kratko razdoblje u kojem je "dotakao" crtu koja dijeli mainstream i underground, Kekal nikada nije bio dovoljno popularan da postane zapažen u mainstream glazbenoj areni, pa čak ni u svojoj domovini Indoneziji. Uglavnom ostaje ispod površine da tako kažem. Zbog neuspjeha u održavanju svoje baze obožavatelja (zbog glazbenih istraživanja koja su otišla "predaleko"), ljudi bi mogli vidjeti bend kao nedostatak predanosti i ambicije da postane "veći", drugim riječima "samoubojstvo karijere". Naši partneri u diskografskim kućama i metal glazbenom tisku doista su vidjeli Kekala na taj način, posebno u kasnim 2000-ima. Ali nekako je uspio preživjeti s 13 cjelovečernjih albuma u diskografiji, od kojih su polovicu izdale i izdavačke kuće u Europi i/ili Sjevernoj Americi. Sada, 2024., Kekal je proveo dulje vrijeme kao bend bez članova nego godina sa službenim članovima. Kao što većina vas već zna, 2009. godine preostala 3 člana odlučila su napustiti bend, ali i nastaviti kao neobavezujući dobrovoljni suradnici, radeći za Kekala umjesto kao Kekal. Što se tiče sviranja uživo, posljednji nastup imali smo 2005. godine.



Unatoč neobičnosti i prilično opskurnom putu kojim je Kekal krenuo, ako ste me ikada pitali u kojoj je mjeri Kekal utjecao na mene, rekao bih da mi je Kekal značajno pomogao da otkrijem sebe i postanem ono što sam sada kao osoba. Bez ikakve sumnje, jako sam zahvalan na tome. Kekal mi omogućuje, pa čak i potiče da tekstove pišem iskreno iz srca, a ne radi trika ili pukog istraživanja tema, već se držim podalje od njih. Kroz pisanje iskrenih tekstova, tekstovi bi najčešće izlazili iz dubina moje podsvijesti. Zbog Kekalova neobičnog pristupa pisanju pjesama zbog okolnosti benda od samog početka, tekstove sam uglavnom pisao sam, a ponekad i usred noći uz minimalno osvjetljenje. Ovaj mi pristup zapravo pomaže da kanaliziram ono što je u meni, ponekad bez prethodnog razumijevanja, jer bi iskreno izražavanje zaobišlo filtriranje ega-uma i obrambeni mehanizam. Vrlo sam siguran da sam tijekom proteklih 25+ godina pisanja tekstova za Kekala pisao teme koje mi zapravo ništa ne znače, čak i ako recimo da bi bend prodao mnogo albuma i bio "uspješan" u smislu broja obožavatelja i prodaje ploča, neću moći rasti kao osoba i propustio bih mnoge važne lekcije na vlastitom duhovnom putu. Samo uz naizgled čudno putovanje kroz pisanje glazbe i tekstova za Kekal, imam hrabrosti ući unutra i suočiti se sa svojim unutarnjim demonima kako bih se izliječio. Nakon što sam iskusio svoje putovanje buđenja koje je započelo 2016., shvaćam da je važno i čak potrebno ući unutra. Nema druge alternative. Ući unutra je jedini način da odemo, jer inače idemo van. Idući bez sredstava idemo prema odredištu, kao da provodimo godine, pa čak i život za životom kružeći okolo. Zato, gledajući unatrag od sada, razumijem da je Kekal oduvijek namjeravao biti ovakav: tek toliko da postoji i postane neograničena platforma za umjetničke izraze, i s taman dovoljnim brojem slušatelja i podržavatelja da održi i uravnoteži protok energije u zdravom smjeru.





Kao kratki pregled Kekalova glazbenog putovanja, želio bih podijeliti 3 pjesme koje mogu djelovati kao kaleidoskopske snimke predstavljajući putovanje benda točno 12 godina između svake od njih: 1998., 2010. i 2022. Jedna je lirska video pjesme "The Ascending Collective" s Kekalova 13. albuma "Envisaged" (2022.), druga je pjesma s debi albuma "Beyond The Glimpse of Dreams" (1998.) pod nazivom "The Day The Hatred Dies", a posljednja je spot pjesme "Tabula Rasa" s albuma "8" iz 2010. godine. Pogledajte priložene YouTube sličice videozapisa...

promo girl // 04/08/2024