home > njuz > FILMSKE MUTACIJE: FESTIVAL-SIMPOZIJ NEVIDLJIVOG FILMA - Zagreb, 9 > 14/07/2007

kontakt | search |

FILMSKE MUTACIJE: FESTIVAL-SIMPOZIJ NEVIDLJIVOG FILMA - Zagreb, 9 > 14/07/2007

Međunarodni projekt na temu filmskih/filmofilskih mutacija, promjenjive karte svjetskog filma/filmofilstva programatskim je pismom pokrenuo ugledni američki filmski esejist i kritičar Jonathan Rosenbaum razmatrajući fenomen "smrti filma" s petero filmologa: Alexanderom Horwathom (Beč), Nicole Brenez (Pariz), Kentom Jonesom (New York), Adrianom Martinom (Melbourne) i Raymondom Bellourom (Pariz). Njihovi epistolarni eseji te pisma filmologa iz drugih zemalja koja su uslijedila, objavljeni su u knjizi Filmske mutacije: Promjenjivo lice svjetskog filmofilstva (koju su uredili Jonathan Rosenbaum i Adrian Martin 2003. godine).

Filmske mutacije: Festival-simpozij nevidljivog filma priključit će se istraživanju tog kulturnog fenomena s motrišta ukidanja kinotečnog programa početkom 1990-ih i zatvaranja kino-dvorana u Zagrebu i manjim gradovima, povezujući filmološke oglede navedenih autora s filmovima koji su ih nadahnuli. Od 9. do 14. srpnja u kinu Tuškanac Jonathan Rosenbaum, Raymond Bellour, Alexander Horwath, Nicole Brenez, Adrian Martin i Kent Jones predstavit će svoje filmološke programe te vratiti na "veliko platno" filmove Jima Jarmuscha, Abbasa Kiarostamija, Philippea Garrela, Raoula Ruiza,

Chrisa Markera, Kena Jacobsa, Philippea Grandrieuxa, Oshime Nagise, Erica Khooa, Yervanta Gianikiana i Angele Ricci Lucchi, Darezhana Omirbaeva, Petera Weissa, Raymunda Gleyzera, Holgera Meinsa, Waëla Noureddinea, Jang Sun-Wooa i mnoge druge.

Osim u kinu Tuškanac, predavači i neki od redatelja čiji će se filmovi prikazati, gostovat će na Akademiji dramske umjetnosti, Akademiji likovne umjetnosti i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u Novinarskom domu održat će se simpozij na temu smrti i/ili mutacija filma, razgovor o kretanjima i 'arheologiji moguće budućnosti' filmskog medija te suvremenog svjetskog i domaćeg filma.

PROGRAM

Predavanja uglednih filmologa Jonathana Rosenbauma, Raymonda Belloura, Alexandera Horwatha, Nicole Brenez, Adriana Martina i Kenta Jonesa te razgovor s filmskim autorima u kinu Tuškanac, na Odsjeku novih medija pri Akademiji likovne umjetnosti te na Filozofskom fakultetu, uz slobodan ulaz.

PREDAVAČI:

1. JONATHAN ROSENBAUM, američki filmski kritičar i esejist, jedan od najutjecajnijih filmskih kritičara, inspirator suvremene, autorske i teorijske misli o filmu. Njegova esejistika je nadahnuta koherentnim estetičkim, političkim i teorijskim stajalištem, pod dubokim utjecajem francuskog novog vala, politike autora i autorske kritike, a najvažniji tekstovi objavljeni su u knjigama: Midnight Movies (s J. Hoberman, 1987.), Greed (BFI, 1991.), Moving Places (1995.), Placing Movies (1995.), Movies as Politics (1997.), Dead Man (BFI, 2000.), Movie Wars (2000.), Abbas Kiarostami (s Mehrnaz Saeed-Vafa, 2003.), Pantheon Movies Picks: Recanonizing Cinema (2003.), Movie Mutation: The Changing Face of World Cinephilia (s Adrianom Martinom, 2003.), Essential Cinema: On the Necessity of Film Canons (2004.).

Glavni je kritičar Chicago Readera, a njegovi tekstovi redovito izlaze u mnogim američkim i međunarodnim filmskim i drugim publikacijama. Važnost njegova djelovanja na poticanju prikazivanja i kritičke rasprave o američkom nezavisnom filmu te predstavljanju stranog filma u američkim kinima neusporediva je u američkoj filmskoj publicistici.

2. ALEXANDER HORWATH, filmski kritičar i kustos, direktor Österreichisches Filmmuseuma od 2002. i bivši direktor Viennala (1992.-1997.), objavio je veliki broj tekstova o filmu i vizualnoj umjetnosti (za Falter, Standard, Die Zeit, Meteor) te je autor i su-urednik knjiga: Der Siebente Kontinent. Michael Haneke und seine Filme (1991.), Cool - Pop. Politik. Hollywood 1960.-1968. (1994.), Avantgardefilm Österreich. 1950 bis heute (1995.), Dietmar Brehm. Party (2002.), Last Great American Picture Show: New Hollywood 1967.-1976. (1995.), Peter Tscherkassky (s Michaelom Loebensteinom, 2005.). Urednik filmskog programa na izložbi Documenta 12 u Kasselu ove godine.

3. RAYMOND BELLOUR je direktor Centre Nationale de la Recherche Scientifique de Paris te osnivač Centre Parisien d'Etudes Critiques, gdje i predaje. Sa Sergeom Daneyom pokrenuo je filmski časopis Trafic 1991. godine, urednik je Gallimardove edicije kompletnog djela Henrija Michauxa, a neke od njegovih brojnih publikacija su: Alexandre Astruc (1963.), Le Livre des autres (1971.), L'Analyse de film (1980.), L'Entre-Images: photo, cinéma, vidéo (1990.) i L'Entre-Images 2: mots, images (1999.).

4. NICOLE BRENEZ predaje na odsjeku filmskih studija na University of Paris-1. Njezine brojne publikacije uključuju: Shadows de John Cassavetes (1995.) i De la figure en général et du corps en particulier. L'invention figurative au cinéma (1998.) i Abel Ferrara (University of Illinois Press, 2006.). Pokrenula je i organizirala brojne filmska događanja i retrospektive, osobito 'Jeune, dure et pure, une historie du cinéma d'avantgarde en France', a od 1996. je urednica eksperimentalnih i avangardnih programa Cinémathèque Française.

5. ADRIAN MARTIN, filmski kritičar časopisa The Age (Melbourne), jedan je od urednika Internet časopisa Rouge i autor knjiga Phantasms (Penguin, 1994.), Once Upon a Time in America (BFI, 1998.), The Mad Max Movies (Currency, 2000.), Terrence Malick (BFI, 2002.), Movie Mutation: The Changing Face of World Cinephilia (s Jonathanom Rosenbaumom, 2003.)

6. KENT JONES, njujorški filmski kritičar, jedan od najuglednijih američkih esejista i kustosa filma mlađe generacije (časopisi Cahiers du cinéma, Film Comment, Trafic), arhivist za Cappa Productions Martina Scorsesea, kustos brojnih filmskih programa New York's Film Society Lincoln Centra, Walter Reade Theatera i jedan od izbornika New York Film Festivala. Pod njegovim uredništvom Film Comment je postao časopis međunarodnog usmjerenja. Autor je knjige L'Argent (BFI, 1999.) o filmu Novac Roberta Bressona, a u pripremi je njegovo iscrpno istraživanje filmskog opusa Darezhana Omirbaeva.

IZBOR IZ PROGRAMA:

JIM JARMUSCH: DEAD MAN (MRTAV ČOVJEK)

SAD/Njemačka, 1996, 120', 35mm, c/b

Redatelj, scenarist: Jim Jarmusch

Direktor fotografije: Robby Müller

Montažer: Jay Rabinowitz

Umjetnički direktor: Ted Berner

Glazba: Neil Young

Producent: Demetra J. MacBride

Produkcijske kuće: 12-Gauge Productions, Pandora Film, FFA Berlin Filmboard, Berlin-Brandenburg, Filmstiftung NRW

Uloge: Johnny Depp, Gary Farmer, Crispin Glover, Gibby Haines, George Duckworth, John Hurt, Robert Mitchum, Gabriel Byrne, Iggy Pop, Billy Bob Thornton, Jared Harris, Alfred Molina.

''Preporučljivo je ne putovati s mrtvacem'', epigraf Henrija Michauxa, otvara ovaj ''vizionarski, uznemirujući western'' (kako ga je označio Jonathan Rosenbaum, autor studije-knjige o filmu), naznačujući putovanje, inače čest motiv Jima Jarmuscha, kao glavnu temu filma. Ipak, riječ je o tipično jarmuschovski 'pomaknutoj' razradi motiva. U odnosu na dominantni bjelački pogled za koji linearno strukturirano putovanje reprezentira život sam, ova filmska meditacija o putovanju u smrt kao nedjeljivoj postaji ili etapi ciklički ustrojenog života predstavlja temu iz alternativne, 'tuđe' perpektive - Indijanca, američkog urođenika, ali paradoksalno i za američku povijest paradigmatsko - prvog od svih 'Drugih'. U središtu je filma toplo i komično prijateljstvo dvaju otpadnika (Indijanca Nobodyja i bijelca Williama Blakea), koji su rođeni kao usamljenici i posve dezorijentirani u odnosu na svoje kulture. Daleko od toga da se posve razumiju, no Nobody će izvodeći bjegunca Blakea iz zapadnoameričke divljine zapravo pripremati ovog smrtno ranjenog, dakle, već ''mrtvog čovjeka'' za trenutak ''prolaska kroz ogledalo''- prema indijanskim vjerovanjima povratka kroz vodu u svijet duhova.

Amerika iz vizure stranca ili outsidera uz istraživački minuciozno i kritičko portretiranje povijesno i kulturalno odijeljenih i suprotstavljenih kultura, odlike su koje poznajemo i iz starijih Jarmuschevih filmova. Dead Man međutim donosi znatno sumornije viđenje Amerike, ne zaustavljajući se na ironizaciji američke opsjednutosti popularnom kulturom, već podrivajući mitološke temelje na kojima je sazdano moderno američko društvo. Metaforičko putovanje kroz život koje uključuje i smrt, samo je jedan od brojnih značenjskih slojeva filma. Pored antropoloških i metafizičkih preokupacija Dead Man naime zastupa i izričito političke, antiameričke stavove. Kroz portret Nobodyja, indijanskog 'Vergilija' koji poznaje i recitira stihove pjesnika W.Blakea (za kojeg W.Blake iz filma indikativno nikada nije ni čuo čime se reprezentira kao tipično američka tabula rasa bez identiteta), Jarmusch konstruira otrežnjujući kontrast genocidom istrebljene urođeničke kulture i primitivnih, nasilnih, izopaćenih bijelih lovaca na glave. No pored referentne meditativne, vizionarske, socijalno osviještene i politički revolucionarne figure engleskog romantičara i mistika Williama Blakea, ključno kontrakulturnu strategiju ponudio je sam žanr westerna, kojim je uspostavljen američki mit, odnosno, tradicionalna reprezentacija američke povijesti. Jarmusch primjenjujuje žanrovsku ikonografiju westerna kako bi pseudomitološki uspostavljene istine prokazao kao ideološke konstrukte: zbivanje locira u period uspostave 'civilizacije' na sjevernoameričkom Zapadu, ističući u prvi plan situaciju koju klasični westerni izvrću: masovne pokolje zatečenih, urođeničkih indijanskih naroda. Putovanje s Istoka na Zapad u potrazi za prosperitetnijim životom prerasta u ''mrtvačku odiseju'' (Rosenbaum), metafizičko putovanje u smrt. Nasuprot visokoestetiziranoj, komercijalnoj eksploataciji nasilja u američkom filmu od S.Peckinpaha i A.Penna do Tarantina i Wooa, Jarmuschove scene nasilja, iako ništa manje nasilne, krajnje su neherojski predočene, izazivajući samo postiđenost i nelagodu. Daleko od postmodernističkih hommagea žanru, Dead Man predstavlja politički motiviranu metažanrovsku subverziju i kao takav je najuspjelije ostvarenje tzv. acid westerna.

Formalno-stilska obilježja kojima gradi blakeovski apokaliptičnu poetsku viziju industrijalizirane i kolonizatorske Amerike su: oslabljena fabula na račun karaktera, fragmentarno ustrojeno izlaganje (po uzoru na eliptičnu strukturu klasičnog japanskog filma Mizoguchija i Kurosawe) i s njim povezani spori, hipnotički ritam ostvaren čestom upotrebom zatamnjenja i odtamnjenja kao oblika vizualne interpunkcije, ekspresivna crno-bijela fotografija kakvu su rabili svi rani westerni, minimalistična i sugestivna glazba, strukturna zrcalna udvajanja ili rimovanja scena koja učvršćuju opći dojam veće bliskosti filma glazbenoj ili pjesničkoj formi u odnosu na proznu ili dramsku, ali i pružaju mogućnost dvostrukog očišta za isti predmet promatranja.

Inspiriran radikalnom i kontemplativnom Blakeovom poezijom, Jarmusch je kritičkom adaptacijom westerna kao ''univerzalne forme u okviru koje je moguće promatrati sadašnjost'' (Sam Peckinpah) stvorio zasigurno jedan od najznačajnijih filmova 90ih godina.

PORTRET AUTORA:

Jim Jarmusch (Akron, Ohio, 1953), redatelji i cameo-glumac, studirao je književnost, a nakon studijskog boravka u Parizu i neprestanih odlazaka u Cinematheque Francaise, i film na NYU, pod mentorstvom Nicolas Raya. Njegov prvi cjelovečernji film Stranger than paradise iz 1984., lansirao je trend tzv. indie filmova (koji je potom našao sljedbenike u Halu Hartleyu, Richardu Linklateru i Toddu Haynesu), niskobuđetnih i okrenutih stilizaciji pod utjecajem njujorškog undergrounda (''beat cinema'' 50-ih) i europskog art filma 60-ih. Temeljem totalne kreativne samostalnosti u procesu produkcije i postprodukcije, Jarmusch je postao paradigmatskom figurom američkog nezavisnog filma, posebice 80ih godina. Rosenbaum ga novodi kao jedinog redatelja koji posjeduje negative svih svojih filmova, neovisno o distributerskim ugovorima. Već debitantski Jarmuschev film, nagrađen Zlatnom palmom na Cannesu 1984, posjeduje sva obilježja njegovog distinktivnog filmskog pisma: bressonovski i ozuovski inspiriran stilski minimalizam, fragmentarnu strukturu simultano izlaganih vinjeta (najčešće u road-movie formi), dedramatizaciju radnje, usredotočenost na atmosferu i (bizarne) karaktere koje, kao i njegov uzor John Cassavetes, scenarijski gradi prema glumcima predviđenima za uloge, spori tempo dugih kadrova punktuiranih zatamnjenjima, uz minimalne pomake kamere, teksturno naglašenu crno-bijelu fotografiju, humorne dijaloge. Tematsko-motivski sklopovi uključuju interes za društvene marginalce (outsidere ili ''driftere'') i 'spektakularnost' svakidašnjice, 'razmjene pogleda' među različitim kulturama, pop-kulturne ikone, putovanja. Spomenuta obilježja razvija u filmovima: Down By Law (1986), Mystery Train (1989), Night On Earth (1992), Ghost Dog: The Way of the Samurai (1999), Broken Flowers (2005).

CHRIS MARKER: LEVEL FIVE

Francuska, 1996., 106', video Betacam SP gonflee en 35-mm, boja

Režija, scenarij, montaža: Chris Marker

Kamera: Gérard de Battista, Yves Angelo

Glazba: Michael Krasna

Produkcija: Films de l'Astrophore, Argos Films

Chris Marker, redatelj - nomad, putnik i građanin svijeta, u svojim posljednjim radovima već u poodmaklim godinama, putovanja kroz prostor sve češće zamijenjuje putovanjima kroz vrijeme, odnosno, pamćenje - osobno i kolektivno. Opsesija interpenetrirajućim konceptima pamćenja, povijesti i identiteta trajno obilježava Markerov opus, a najizrazitije je tematizirana u antologijskom filmu Bez sunca, s kojim Level 5 tvori neobičan diptih. Tipično 'markerijanska' pitanja - kakva je funkcija i rad sjećanja? ako se s pomoću ars memorie osigurava postojanje kulture, kako otkloniti protumehanizme pamćenja: amneziju i zaborav? - aktualizirana su ovdje filmskim 'sjećanjem' na Okinawu: nevjerojatnim spojem historijske dokumentacije iz lokalnog memorijalnog muzeja, obavještajnog found footagea i svjedočanstava žrtava s fiktivnom naracijom i kompjutorskim igrama. Vodič kroz ''migrenu vremena'' je ženski lik Laure, koja kroz niz video-ispovijesti preminulom ljubavniku ispituje uvjete savršenog pamćenja, nailazeći međutim samo na zaborav- osobni i kolektivni. Laura ispoljava rastuću frustraciju nemogućnošću dovršenja video igre koju je započeo njen voljeni čovjek, igru strategije koja će donijeti pobjedu u odlučujućoj bitki ll svjetskog rata: bitki na Okinawi. Ali u tom pokušaju reaproprijacije i preispisivanja povijesti dalekosežnim retrospektivnim pogledom kojeg će omogućiti vritualna informacijska mreža OWL u spoju s Markerovom montažom (Laura se direktno obraća redatelju), uviđa da je bez totalnog, fizičkog postojanja u prošlosti nemoguće potpuno rekonstruirati bitku, kao ni dozvati voljenu osobu savršenim sjećanjem. ''Nothing ever reached level 5. One must die to reach level 5.''

Marker se višestruko intertekstualno povezuje s Alainom Resnaisom, ponajviše s filmom Hiroshima, ljubavi moja (Laura svoju 'Level 5' istragu imenuje ''Okinawa, mon amour''), u kojem protagonistica jednako nastoji uspostaviti odnos s traumatičnim iskustvima - svjetske povijesti i vlastite prošlosti. Video-igra aludira na kombinatoričku igru iz filma Prošle godine u Marienbadu, a kompleksnost dijalektike prošlosti i sadašnjosti evocira motive i drugih Resnaisovih filmova: Rat je završen, Muriel, Volim te, volim te.

Film je ujedno izraz fascinacije online kulturom i novim tehnologijama.

PORTRET AUTORA:

Chris Marker (Neuilly-sur-Seine, 1921), pjesnik, romanopisac, fotograf, filmski redatelj, video i multimedijski umjetnik. Neumorni globetrotter s kamerom u ruci. Marker je zajedno s Alain Renaisom, Agnes Vardom i Georgeom Franjuom zaslužan za veliki procvat dokumentarnog filmskog roda u francuskoj kinematografiji 50ih godina. Ove redatelje tzv. lijeve obale (rive gauche) francuskog novog vala pored izrazito lijevog političkog usmjerenja i jakog socijalno-kritičnog angažmana obilježava i snažnije izražena tendencija formalnoj inventivnosti, odnosno, neoavangardistički interes za eksperimentalno filmsko stvaralaštvo. Markerovi dokumentarni filmski eseji, nastali su u francuskoj tradiciji camera-stylo, afirmirajući zamisao filma kao jezične, diskurzivne tvorevine. Postupci koji kontinuirano obilježavaju njegovo djelovanje na stjecištu kinematografije i literature su: pomak od standardiziranih dijegetičkih strategija inkorporiranjem nenarativnih elemenata (poetskih, opisnih, raspravljačkih), digresivnost, fragmentarnost, narativno višeglasje, skokovita i asocijativna montaža, nerazlučivo prepletanje fikcije i dokumenta, relativizacija dokumentarne istine, upotreba fotografije, animacije i novomedijskih tehnologija, umetanje pronađene filmske građe, snažno izražena stilska osobnost. Temeljne su referentne točke Markerovog polustoljetnog opusa putovanje, pamćenje, sjećanje, vrijeme, povijest, uz neprekidni revolucionarni i praktično kritički odnos prema društveno-političkoj svakidašnjici.

RETROSPEKTIVA KENA JACOBSA

Kent Jacobs (New York, 1933) već 40 godina djeluje kao avangardni i eksperimentalni filmski stvaraoc. Jacobsovi radovi, pored onih Stana Brakhagea, Jonasa Mekasa i Petera Kubelke, i danas predstavljaju najprovokativnija i najinovativnija ostvarenja na području filmskog eksperimenta. Iako je obrazovan kao slikar pod mentorstvom Hansa Hoffmannna, Jacobs se opredjeljuje za film, postavši jednom od kultnih ličnosti underground filmske scene s Manhattana. Od konca 50ih istražuje mehaniku pokretnih slika i prirodu gledateljskog iskustva. U filmu Tom, Tom, the Piper's Son (1971) Jacobs radi na pronađenoj građi s početka XX stoljeća: temeljito premontiranjem film gubi svoju narativnu strukturu, a gledatelj je natjeran da ga sagleda na posve nov način. Ovim je ostvarenjem inaugurirao koncept 'neodređenog filma' (indeterminate cinema), koji gledatelja potiče da konstituira vlastito estetsko iskustvo umjesto da pasivno preuzima prethodno zgotovljeno, organizirano iskustvo. Film mora potaknuti gledateljevu političnost, kritički upravljen pogled na svijet koji je njime predstavljen: ''The role of an artist is to show other possibilities, which helps to bring a little sanity to the world that is imposed on us.'' U kontekstu Jakobsovih oštrih istupa protiv američke politike, jasni su ciljevi aktivne reflekcije iskustva filma i realnog svijeta koju autor zagovara.

I još malo o Festivalu...

Predavanja i filmske projekcije u kinu Tuškanac, na Akademiji dramske umjetnosti, Akademiji likovne umjetnosti i Filozofskom fakultetu te simpozij u Novinarskom domu.

Organizatori: Bijeli val, Hrvatski filmski savez, Community Art

Producent festivala-simpozija: Nikola Devčić

Umjetnička direktorica: Tanja Vrvilo

Stručna suradnica: Dora Baras

Urednici filmološkog programa: Tanja Vrvilo, Jonathan Rosenbaum, Alexander Horwath, Raymond Bellour, Nicole Brenez, Adrian Martin, Kent Jones

Opširnije o programu na službenom sajtu www.filmskemutacije.com.

promo guy // 05/07/2007

Share    

> njuz [last wanz]

cover:

"Slijepi duh" u akustičnoj izvedbi bjelovarskog kantautora Fyu

| 27/03/2024 | promo guy |

>> opširnije


cover: Riječki Jonathan objavili dugoočekivani album

Riječki Jonathan objavili dugoočekivani album "Everyone Else Is OK"

| 27/03/2024 | promo guy |

>> opširnije


cover:

"Supercluster" novi singl i video THOT

| 25/03/2024 | terapija |

>> opširnije


cover:

"Broken Beauties" improvizirani dark-jazz dueta LIL

| 24/03/2024 | mr x. |

>> opširnije


cover:

"Kad imamo mirne glave" novi album TIDAL PULL

| 22/03/2024 | promo guy |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*