Miljenici Sonic Youth niti u svojem trećem pokušaju nisu uspjeli pronaći odgovarajuće riješenje za izlaz iz kreativne površnosti.

Mada se na myspace stranici pojavljuje podatak da dolaze iz Detroita (Michigan, USA), ovaj trojac pristiže iz Brooklyna (New York), a sa DMC iz vežu utjecaji klasične ostavštine The Stooges i detroitske garažne rock scene. Osnovani su 2004. i neprekidno rade u istoj formaciji Michael Troutman (bas), Allison Busch (bubnjevi) i Derek Stanton (vokal, gitara), a umjesto prezimena vole koristiti nazivnik Awesome. Četvrti, nezvanični član Lord Zurp je čovjek u sjeni koji je zadužen za njihov zvuk, putuje s njima na turnejama kao roadie i brine se za duhovne kreacije, šta god to da značilo. Već na samom startu imali su sreću da su zapeli za uho Thurston Moorea (Sonic Youth) čiji ugovor za njegov label Ecstatic Peace nisu mogli odbiti. Stoga ih Sonic Youth redovito vode sa sobom na turneje između kojih je najznačanjija ona iz 2008. kada su zajedno u paketu nastupali i sa ponovno okupljenim Dinosaur Jr. prilikom promocije povratničkog albuma "Beyond". Debi album "Awesome Color" (2006) pokupio je solidne kritike, a pjesma "Hat energy" se pronašla i u filmu "Znam tko me ubio" (2007) sa Lindsay Lohan u glavnoj ulozi. Drugi album "Electric Aborigines" (2008) malčice je pomaknuo njihov garažni zvuk u psihodeliju s kojeg je realiziran prvi video spot za skladbu "Eyes of light". U principu, stil ovog trojca je klasični retro s obilatim elementima The Stooges i najčešća zamjerka im ide na račun uglavnom tromijih tempova koji ne frcaju eksplozivnošću već taktove dovode na granicu sludge-rocka, kao i žarkim imitacijama Derek Stantona koji se svim silama vokalno trudi oponašati Thurston Moorea.

Nakon dva solidna albuma kojima se 'progledalo kroz prste' umnogome zahvaljujući Mooreovoj podršci, smatralo se da Awesome Colour može sazrijeti i pretvoriti se u nešto konkretnije, no ni treći album ne pokazuje niti najmanje namjere za nekim jasnijim promjenama. U globalu, sve im je ostalo isto kao i na prethodna dva albuma - čisti melodični drive bas, uglavnom klasičan 1/1 rock ritam, gitarski jasni i čisti riffovi sa solažama i prožvakani vokal kojem manjka ekspresije mada se trudi mijenjati način interpretacije koji osim jasnih konotacija sa Mooreom ima elemenata Mascisa (Dinosaur Jr.), Mark Arma (Mudhoney) i mlađahnog Iggy Popa, ali daleko je to od nekakvog ludila, bijesa i jačeg uzbuđenja. S posvemašnim manirizmom u rangu boljih gažerskih bandova koji su nakon godina sviranja obrada iste prearanžirali i pretvorili ih u vlastite skladbe, "Massa Hypnos" se kreće kroz svojih kratkih, ali sasvim dovoljnih 36 minuta pokušavajući uvjeriti same sebe da se iz opjevane pjesmarice još uvijek može izvući nešto intrigantno. Hm... Uvodna "Transparent" donekle donosi nekakva uzbuđenja, ali samo za onaj krug slušatelja koji nije čuo "Highway star" Deep Purple. Pjesma je praktički isti aranžman pretočen u indie-rock s drugačijim tekstom, no u njoj prije svega manjka brzine i eksplozivnosti. "Flying" je mekani indie-rock sa klasičnom melodičnom new-wave gitarom, a da je odsvirana na amplificiranu akustičnu gitaru, komotno bi se mogla pripisati bandovima kojima su glavni uzori The Smiths i R.E.M. Ovakve jednostavne pjesmuljke sviraju i naši demo bandovi... Jedan od rijetkih intrigantnijih momenata albuma pristiže iz skoro 7 minuta dugačke "Oaxaca" gdje band pronalazi djeličak vlastite kreativnosti s brundajućim basom, 3/4 ritmom i daškom psihodelije u koju su nadosnimljene još dvije različite, paralelno ukrštene gitarske solo improvizacije koje čine osnovni kostur pjesme, no njihova kompozitorska nefleksibilnost je ipak očita; u pomanjkanju adekvatnog riješenja, pjesma završava dugačkim fade-outom. Ovako bi Stanton mogao improvizirati do besvijesti, no praktički ništa konkretno ne bi rekao, kao što niti nije. A i da pjesma traje 3-4 minute svela bi se na isto... "White cloud" je jedina skladba brzog tempa u punk stilu, ali vokal Stantona je mekan i spram ove pjesme djeluje kao da su u njoj ugostili country pjevača kome se živo fućka za r'n'r, a ponajmanje za punk. Klasična Awesome Color tema "Vision" ne donosi ništa osobito osim finih gitarskih linija, brojnih izleta u solaže i nekoliko 'ciktavije' otpjevanih dionica, ali sve se svode na dječje razdvajanje po slogovima u strahu od falšanja. Naposljetku, tu je i lagana "Zombie" koja je očita posuđenica Alice Coopera i kao takva je sasvim nepotrebna, što se može reći i za dvije posljednje teme, dosadnjikavu "Slaughterhouse" i minimalističko gitarsko naklapanje "Iou" (sa zgodnim pozadinskim synth eksperimentima) koje ne bježe od daleko kreativnijih ostvarenja Dinosaur Jr. i Sonic Youth.

U šest godina karijere sa tri albuma od banda se očekuje da fermentira i pokaže svoje prave vrijednosti, no po svemu sudeći Awesome Color su prije u fazi kiseljenja i prijeti im da se pretvore u kvasinu koja kao takva može trajati decenijama. Teško je za vjerovati da će se pomaknuti dalje od statusa premršavog kreativnog banda koji samo služi kao predgrupa za zagrijavanje uoči nastupa Sonic Youth.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 15/08/2010