Band Jason 'Gong' Jonesa, nekadašnjeg frontmena Drowning Pool, objavio je nakon velikog iščekivanja debi album koji jasno pokazuje vitalne odlike suvremenog hard-rocka 21. stoljeća.

Prisjetimo se, Gong Jones je napustio Drowning Pool nakon albuma "Desensitizen" kada je band bio na vrhuncu svjetske slave, te je njegov iznenadni odlazak ozbiljno uzdrmao temelje ekipe koja se bez njega našla praktički u slijepoj ulici. Rekao je da su nesuglasice u bandu došle do klimaksa i da jednostavno želi nastaviti rad bez trzavica gdje će moći nesmetano raditi vlastitu glazbu. Sa starim prijateljima iz Orlanda (Florida, USA) - Dean Andrewsom (bubnjevi) i Kenny Harrelsonom (bas), 2005. je otvorio novo poglavlje u karijeri osnovavši AM Conspiracy sa željom da glazbu podigne na stepenicu više. Sa pridruženim članovima, gitaristima Drew Burkeom i Rob DeHavenom prvo je 2007. realiziran EP "Out Of The Shallow End" na kome se između ostalih nalaze dvije skladbe "Absence" i "Far" koje su uvrštene i na debi album, a potom je za soundtrack "WWE SmackDown vs. Raw 2008" komponirana još jedna pjesma, "Welt" koju je producirao Chris Đuričić, basist November Doom. Ove tri kompozicije su pokazale da AM Conspiracy i dalje imaju tenziju poput Drowning Pool ka tromijim ritmovima, nabrušenim hard-rock riffovima na granicama metala i grungea, no da istovremeno teže i ka istraživačkim nagonima za spajanjem atmosferične glazbe sa mračnim tekstualnim sferama uz prepoznatljiv Gongov senzibilno opor vokal. Koncem 2009. potpisan je ugovor sa novom nezavisnom etiketom Burnhill Union Records iz Chicaga, te je početkom 2010. objavljen debi album kojeg im je gotovo godinu dana peglao, producirao i dotjeravao Đuričić.

Kao pilot singl objavljena je nova verzija "Welt", te vrlo emotivna "Pictures" u kombinaciji hard-rocka i nu-metala, a maestro od miksa je bio nitko drugi do Randy Staub koji je znan po radu sa Metallicom, Alice In Chains i Nickelback. Sam album iznosi 54 minute, obiluje pumpajućim gitarama (ima i akustike), tromim ritmovima, mnoštvom upečatljivih Gongovih melodičnih vokala koji sežu od brutalnih izgaranja do veoma čistih i emotivnih dionica, te sadrži 13 različitih kompozicija u kojima se osjećaju duhovi prošlosti od hard-rocka, psihodelije, grungea, gothic-metala... sve do novijih natruha indie-rocka i lakšeg nu-metala. Formati kompozicija su klasični, nema gotovo nikakvih odstupanja od zacrtanih shema uvod-kitica-refren-solo, no mnogo pažnje su posvetili dinamici i razrađivanju gitarskih odnosa Burkea i DeHavena koji se ravnomjernim tempom izmjenjuju u žešćim i lakšim sekvencama koje sežu i do letargičnih psihodeličnih ambijenata, pa čak i sitnih eksperimenata. Sve skladbe mahom počinju kao balade sa melodičnim gitarskim pasažima koji se razvijaju zavisno o tenzijama, a jedini izuzeci su uvodna "Revolution", zatim "Myself" sa gnjevnim grooveom, odranije znana "Welt" i završna "Learn to learn" koja podsjeća na Panteru iz vremena "Vulgar Display Of Power". Neke pjesme asociraju na primjerice The Cult, poput gotic hard-rocka "Down", pa na Led Zeppelin kroz akustični uvodni dio skladbe "Away", zatim na Stone Temple Pilots u već spomenutoj "Myself" ili na Tool u manirističkoj "Absence", dok su neke gotovo nepotrebne, primjerice "Right on time" koja priziva grungerski duh Alice In Chains. Poklonici Drowning Pool i novovjekovnog hard-rocka mogu biti zadovoljni ovim materijalom, no oni koji priznaju AC/DC i sukladnu ekipu kao jedini pravi i osnovni temelj glasnog rocka, ovdje sasvim sigurno neće pronaći robu za svoj gušt jer je razlika između stila rođenog u 70-ima i hard-rocka 21. stoljeća poprilično velika. AM Conspiracy nemaju mačoidne tekstove već grubo sročeni leksik mračnih emocija često orijentiranih ka socio-političkim temama iz individualne prizme, gitarski riffovi su grungersko rastegnuti, a mnoštvo interludija između njih oivičeni su sa melodičnim minijaturama koje svoje temeljne odrednice imaju u indie-rocku. Osim toga, očita je razlika i u vokalima Gong Jonesa spram cijele klasične hard-rock suite; on više duguje Eddie Wedderu, Mike Pattonu i Layne Staleyu, kao i nu-metal vokalistima nego li Bon Scottu, Steven Tayloru ili Axl Roseu, a naposljetku i ono što je manje važno, čitav image banda posve odudara od dugokosih bajkera u kaubojkama...

Tromo, moćno, mračno i raznoliko suvremeno hard-rock djelo.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/08/2010