home > mjuzik > Bitte Orca

kontakt | search |

DIRTY PROJECTORS: Bitte Orca (Domino/Dancing Bear, 2009)

Ne mogu reći da sam poklonik ovakve razvodnjene i gnjecave muzičice koja se naziva nekakav indie-rock, koji s rockom nema niti ajnc' posto s navodnikom 'experimental' kao što navode na websiteu, ali za divno čudo, nakon nekoliko preslušavanja stvari su se posložile na svoje mjesto.

Dirty Projectors su prvobitno bili solo projekt Dave Longstrehta iz Brooklyna koji je 2002. objavio lo-fi solo album "The Graceful Fallen Mango", nakratko se praćkao na Western Vynil objavivši drugi album "The Glad Fact" (2003), a onda je okupio band koji je neprestano mijenjao članove. Ima cijela kobasica ljudi koji su prodefilirali kroz band (njih jedno 15-ak), a danas ekipu čine Amber Coffman (vokal, gitara), Angel Deradoorian (vokal, klavijature, sampler, bas), Brian Mcomber (bubnjevi), Nat Baldwin (bas), Haley Dekle (vokal) i, naravno Dave Longstreth. Zanimljiva stavka iz biografije je da su treći album "The Getty Address" posvetili Don Henleyu, bubnjaru svima znanih The Eagels, EP "New Attitude" (2006) su čačkali nešto sa glasovitim Ali Farka Toure, a 2007. su na albumu "Rise Above" prćkali oko Black Flag. Nisam ništa od toga čuo, a i da budem iskren, baš me niti nije zanimalo previše jer je ova muzičica očigledno zakucala na kriva vrata. Uostalom, dobio sam preporuku da i ne moram napisati recenziju ako mi se ne dopadne... Po ovom albumu baš i nemam preveliko mišljenje o nekad glasovitom Domino Records, ali...

Međutim, daleko od toga da je "Bitte Orca" (spoj njemačkog 'lijepo molim' i orke, kita ubojice), nekakav loš album. Ništa od toga. Glazba je uokvirena u uglavnom prepoznatljive gnjecave minimalističke ritmičke 'clap-hands' pop formate (najprepoznatljiviji element je u skladbi "No intention" pred samim završetkom albuma) negdje u razini razvodnjenog indie brit-popa s naglašenom bubnjarskom jednostavnom potkom 1/1, ali vokali su za svaku pohvalu. Mješoviti muško-ženski glasovi čine osnovu ove prilično banalne glazbe koja se trudi biti što zapetljanija (posebno u "The bride"), te premda i nije važno o čemu govore tekstovi, imaju strahoviti šlih prilično sofisticirane vox-extended tehnike. Muški vokal je posve patetičan, ciktavo gnjecajući s podrhtavanjima, no prateći glasovi ponekad u cijelom sklopu zazvuče kao najbolji afrički world-music izvođači (primjerice u pjesmi "Remade horizon"), neke pjesme djeluju kao relevantni nastavak vrlo uspješnog afro-pop banda Vampire Weekend, u nekima revaloziraju dobro znanu osebujnu stilistiku s natruhama Steely Dan, a u početnim kompozicijama "Cannibal resource" i "Temecula sunrise" djeluju kao pop nalik na dobro poznatu raskošnu lo-fi raštelanost Pavement. Nemaju nikakvih nabrušenih ili distorziranih gitarističkih elemenata (tek tu i tamo, ali to je gotovo zanemarivo u cijelom kontekstu), vrlo su prijatni, šašavo otkačeni, u vokalima čak i bolji od 'nikad ih ne možeš uhvatiti' The B-52's, ali od rocka ili eksperimenta niti traga niti glasa. U principu, njihov eksperiment se sastoji u stilskim fuzijama popa s world musicom i još nekolicine indie stilova gdje prednjači naglašeni raštelani gitarski lo-fi. Najbolji trenutak albuma je umjereno plesna "Stillness is the move" u gnjecavom contemporary r'n'b/hip-hop stilu sa vodećim senzualnim ženskim vokalom, te "Two doves" u akustičnom pop raspoloženju sa pratećim gudačima (violina, viola i violončelo) koje je aranžirao Jordan Dykstra. Kada se uđe dublje u album, dolazi se do vrlo fine kombinacije electro-popa i akustične ekspresije kroz pjesmu "Useful chamber" koju muški vokal adaptira prvo na način patetičnog Aaron Nevillea, a onda zabrazdi u žešći punk-crust/metal, da bi na kraju ponovno dotaknuo baršunasti soul-pop. Aranažman pjesme je također vrlo čudan, ali vrlo prijatan, te donosi raštelani refren naziva albuma 'bitte orca'.

Vrlo šašav i otkačen album koji ne sjedne 'od prve'. Mogući hitovi? Ne znam. Patetika je uvijek bila mač s dvije oštrice - Simon & Garfunkel su zna se što jesu, Sylvian je u početnoj fazi sa bandom Japan čak uvršten među 100 najgorih bandova svih vremena (mada se ja ne bih složio), a nešto vrlo slično rade Coco Rosie, MGMT i Vampire Weekend u sasvim drugim parametrima. Neobično. U svakom slučaju "Bite Orca" je vrlo zapetljan indie-pop koji mi se na prvo slušanje uopće nije svidio. Baš me zanima što bi pokojni John Peel rekao na ovo. Možda bi ih i vrtio, te im poklonio jedan svoj BBC session, a možda i ne bi.

Dirty Projectors su zbilja čudna, lucidna, ponekad blesava i šašava pop glazba koja pokušava biti ozbiljna na ovom albumu izmješavši cijeli niz stilova. Ali ima 'šmeka'.

Dirty Projectors - Stillness Is The Move

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 19/10/2009


PS: "Stillness is the Move" promo-cd ide u Veliku Goricu Mariu Stipanoviću.
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Povijest bolesti EP

DEBELI PRECJEDNIK: Povijest bolesti EP (2014)

| 30/10/2014 | fichonm |

>> opširnije


cover: SEASPLASH 2014

Razni izvođači: SEASPLASH 2014 (2014)

| 30/10/2014 | mario m. |

>> opširnije


cover: Hozier

HOZIER: Hozier (2014)

| 30/10/2014 | pedja |

>> opširnije


cover: Ko smo mi

MASKE: Ko smo mi (2014)

| 30/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: .5: The Gray Chapter

SLIPKNOT: .5: The Gray Chapter (2014)

| 29/10/2014 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Bitte Orca
  • 2002 The Graceful Fallen Mango
  • 2003 The Glad Fact
  • 2003 Morning Better Last!
  • 2004 Slaves' Graves and Ballads
  • 2005 The Getty Address
  • 2007 Rise Above
  • 2009 Bitte Orca

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*