Iza ovog oneman-banda stoji Fabiano Pimenta iz Belo Horizontea (Minas Gerais, Brazil), koji je u određenim krugovima znan i pod imenom Yoda. Budući da su podaci o ovome autoru vrlo šturi, evo samo nekoliko natuknica koje stoje kao objašnjenje uz njegovu glazbu. Kaže se da njegova glazba može na dulje razdoblje uzrokovati psihofizičke poremećaje, ometati komunikaciju, stvoriti gubitak pažnje i produktivnosti, uzrokovati smetnje prilikom sna, zamor, privremenu gluhoću, pa i trajni gubitak sluha, te čak psihotično i antisocijalno ponašanje. Ako ne budete oprezni, slušanjem njegove glazbe mogu vam eksplodirati bubnjići!

Hm..., vrlo pretjerani navodi u odnosu na ovaj album koji sadrži 7 instrumentalnih skladbi koje su svakako neobične i vrlo zanimljive, ali teško je povjerovati da su i tako pogubne osim ako se zaista ne pretjera sa jačinom zvuka prilikom reprodukcije. Šta bi se tek trebalo reći za cijelu gomilu brutalne death/black metal, industrial i noise glazbe?

Ovo je prije svega ambijentalno industrial-noise djelo koje u svojem sadržaju podjednako ima elemenata svih triju žanrova s primjesama utjecaja širokog spektra od Non i Toshimaru Nakamure do Merzbow i Lustmord. Uvodna "Mass rapid transport" je plesni dio albuma sa minimalističkim repeticijama nekoliko zvučnih linija vrlo visokih frekvencija i obrednim mračnim ritmom u kojem se pojavljuje i kraftwerkovski vokodirani vokal, a svojim ekspresijama podsjetiti će na duh Front 242 albuma "Up Evil". Ostatak materijala uglavnom je mračne i duboke psihodelične atmosfere s gustim slojevima visokih plutajućih frekvencija u prilično sporim harmonijama satkanim od naslaga syntha, eksperimenata i minimalističkih elektronskih samplova ("Bad feelings", "Today's in not worth the pain", "Yes, we have samba", "O Buraco e Mals em Balxo (((another chaos)))"). Svakako najinteresantiji rad prikazan je u ambijentalnoj "The sadness of soul" sa vodećim lajt-motivom kapanja vode i prigušenom melodijom trube nalik na Luc Van Lieshouta (Tuxedomoon) gdje se kroz najdulju temu autor razgalio s nekoliko različitih paralelno povezanih ritmičkih formacija (uglavnom elektronski samplirani ritmovi) koji svoju kulminaciju dosežu pred sam kraj odličnim duhačkim samplovima koji nalikuju na oldschool scratch. Kompozicije sadrže svoju glavu, trup i rep, imaju stanovitih gradacijskih formacija u kojima se jasno pružaju eksperimentalni vidici i teritoriji u kojima se autor snalazi spretno poput domorodca u džungli. Na nekoliko prvih slušanja album se doima vrlo intrigantno, međutim detaljnom analizom može se utvrditi da osim ponekih melodijskih i harmonijskih kreativnih dosega, kao i vrsnim izborom različitih zvukova koji oplemenjuju spektar, djelo ustvari sadrži samo igrariju nazvanu copy/paste u jednom od bezbroj kompjuterskih programa za komponiranje glazbe. No, ne treba ga samo tako olako odbaciti jer i sam autor za sebe tvrdi da je ovo prije svega primitivna glazba, što je još i najtočnija definicija njegovog stvarateljskog opusa bez obzira na završni čisti kibernetički broj "The treble pain of my soul".

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 08/07/2009