Ne bih sa sigurnošću mogao reći da li je razlog što me ovaj album ostavio ravnodušnim mojih 40 i kusur godina s kojima sve rijeđe posjećujem diskoteke u kojima sam se radeći kao DJ natancao punih dvadesetak godina ili prikazani minimalistički techno/electro zvuk ovog rada, ali nekako mi se čini da je ovo glazbica za tinejdžersku populaciju do nekih 17-18 godina.

Boys Noize je one-man band Alexander Ridha, njemačkog DJ-a i producenta koji je rođen 1982. u Hamburgu. Između šeste i četrnaeste godine života naukovao je svirku piana i bubnjeva, sa šesnaest pokreće vlastiti studio, a sa 21 godinom seli se u Berlin gdje počinje rad pod imenom Boys Noize. U početku se bavio remiksevima nanizavši ih 30-tak komada između ostalog za Kid Alexa ("My conversation", 2005), Kaiser Chiefs ("Everyday I love you less and less", 2005), Michael Jacksona ("Beat it", 2006), Bloc Party ("Banquet", 2006), Depeche Mode ("Personal Jesus", 2006), Marilyn Manson ("Putting holes in happiness", 2007), Snoop Dogga ("Sensual seduction", 2008) i Royksopp ("Happy up here", 2009). Uz vrlo uspješan rad kao producent i remikser, prvo objavljuje EP pod umjetničkim imenom 909d1sco, a potom u jesen 2007. objavljuje debi album "Oi Oi Oi" sa najavnim techno-dance singlovima "Don't believe the hype" i "& down", no album nije doživio očekivani uspjeh poput njegovih remikseva, te ga reizdaje godinu dana kasnije na kanadskoj etiketi Last Gang Records/ Turbo Recordings Inc. u remiksiranoj varijanti. Čitav album Ridha je snimao i miksao u studiju Home u Berlinu izuzev dvije starije snimke "Oh!" i "Shine shine" koje su nastale u njegovom studiju Pilatuspool u Hamburgu. U stilskom pogledu Ridha preferira minimalističke obrasce koristeći standardan, uglavnom dance-house ritam s naglaskom na bas pedalu i elektronske činele-vodilice, a zna zasvirati i elektronske bubnjeve, te se obilato koristi synthesiserom na kojem je u principu izgradio čitav kostur melodija i bas dionica uz sitnu pripomoć klavijaturista Rubi van der Chaua i tri producenta Feista, Gonzalesa i Renauld Letanga. Međutim, skladbe su otužno ogoljene sa bazičnom minimalističkom melodijom koju kroz kompoziciju vrti unedogled s jedinom prednošću što je u svakoj kompoziciji izabrao posve drugačije boje syntha. Povremeno se koristi vlastitim vokalom uz dva gosta Andi Meid i Terry-Ann Frencken, no vokali su kao i sama glazba samplirani i ponavljaju jedan te isti banalni stih. Iz gomile prilično nemaštovitih minimaliziranih instrumentalnih dance kompozicija izdvajaju se solidni tech-house brojevi "Arcade robot" i spomenuti "Shine shine" (sa melodijama gudača) i "Don't believe the hype" koji pomalo podsjećaju na miks Daft Punk i Arman Van Heldena, te izlet u electro-body "Vergiftet" s industrial-dance primjesama dok je ostatak materijala puko prebiranje jednih te istih melodijskih manevara koji su uglavnom samplirani do iznemoglosti i prilagođeni za dance podije po sistemu pleši po ritmu, pusti mozak na pašu i o ničemu ne razmišljaj. Album je predugačak (70 minuta) i vjerojatno je to jedan od razloga što se nakon 30-tak minuta počinje pretvarati u elektronsku tech-house dosadu bez prevelikog artističkog pokrića. Za razliku od originala, ovaj remiksirani album sadrži još dvije solidne bonus skladbe "My moon my man (Boys Noize remix)" i "3 bass".

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 26/02/2009