home > mjuzik > The Empyrean

kontakt | search |

JOHN FRUSCIANTE: The Empyrean (Record Collection, 2009)

Frusciante, jedna četvrtina Peppersa, makar po doprinosu koji daje svom matičnom bendu dati mu samo udio četvrtog člana bi bilo uvredljivo.
Njegovo sviranje, bila to tri tona u slijedu, jednostavno prebiranje žica ili pak neki funky strumming, više je nego prepoznatljiv trademark bez kojih peppersi danas ne bi bili to što jesu, a isto je tako teško zamisliti kako bi zvučali bez njega.

On je trenutno jedan od najboljih gitarista na svijetu, to je nepobitna činjenica. Njegova energija koju ulaže u sviranje nadilazi granice običnih akorada, ritmova i ljestvica.
Teško je točno definirati njegov način pristupa gitari. Vjerojatno je u tome barem dio tog što ga čini toliko originalnim, briljantnim i dosljednim.

Mnogo prije nego se pridružio svom današnjeg bendu, od mladosti je svirao gitaru po 10 sati dnevno, a počeo snimati autorske stvari od 16. godine pokušavajući stvoriti svoj stil tražeči motivaciju u pločama svog najvećeg gitarskog idola, Hendrixa.

Frusciante se pokazao kao vrlo kompleksna i čudna ličnost, želio je biti zamijećen, ali mu je s iste strane smetala slava, počeo je gubiti svoje mjesto u bendu, a i u životu. Tako je osobne probleme pokušavao riješiti heroinom i kokainom.
Negdje u tom periodu je izdao svoj prvijenac "Niandra Lades and Usually Just a T-Shirt", dvostruki album, vrlo mučan i sirov, podvojenih mišljenja fanova i publike.
Uslijedio je i slične atmosfere "Smile from the Streets You Hold" opet prepun surovih pjesama u kojima se dalo isčitati Frusciantevo stanje, neprekidna i već zabrinjavajuće ozbiljna borba s ovisnosću za koju je djelovalo kao da će izgubiti.

Negdje u to vrijeme dolazi do preokreta u njegovom životu, što će imati najveći utjecaj na sve što će raditi, kao osoba i kao glazbenik, u životu nadalje - uz pomoć Kideisa i Flea odlazi na rehabilitaciju, uspješno je završava i mijenja život iz korijena.

Vraća se u pepperse i ubrzo izdaje treći vrlo hvaljen i priznat album "To Record Only Water for Ten Days", a tri godine kasnije, nakon upoznavanja s Josh Klinghofferom odlučuje se na uspješan pothvat izdavanja 5 samostalnih, stilski različitih, albuma u jednoj godini koji će ga definirati ne samo kao izvrsnog gitarista nego i vrsnog tekstopisca, vizionara i odličnog glazbenika koji je prepun fantastičnih ideja i ne boji se eksperimentirati sa njima.

Nakon još jednog albuma "Curtains" 2005. i mnogo kolaboracija koje uključuju Ataxiu, The Mars Voltu, Vincent Galla uzima pauzu od solo karijere sve do 2008. kada najavljuje da radi već neko vrijeme na projektu "The Empyrean".

Tim kratkim povijesnim natuknicama dolazimo do samog empyreana, Frusciantevog dugo isčekivanog albuma, na kojem je radio preko dvije godine, za kojeg sam smatra da je njegov najbolji uradak.

Kao i uvijek, nije pogriješio. "The Empyrean" je ne samo njegovo najcjelovitiije i najkompletnije izdanje do sada, nego i veliko postignuće u usporedbi s izdanjima ostalih glazbenika na koja nailazimo u posljednje vrijeme.

Ovo je vrhunac njegovog stvaralaštva do sada, sve što je naučio poigravajući se s elementima elektronike (A Sphere in the Heart of Silence), klasične akustičnosti i piana (Curtains), beatovima, ritam mašinama i dionicama (To Record Only Water for Ten Days) te indie/new age riffovima (The Will To Death) ovdje su stopljeni u jedno, u jednu konceptualnu ideju.
Na jedan način gdje se ti elementi međusobno ne poništavaju, gdje jedan ne dolazi do izražaja više od drugog na način da je sve jedan pretenciozan miks već funkcionalan sklop jedne uravnotežene harmonije.

Za razliku od ostalih albuma koji su na neki način odisali onim fantastično osmišljenim višeslojnim minimalističkim pristupom ovdje je na više razina ne suprotno, ali vrlo drukčije i različitije nego do sada.
Svaka pjesma je orkestrirana, sastavljena od stvarno mnogo malih dijelova gdje uvijek postoji rizik da sve ispadne nabacano, ali Frusciante je uspio da to zvuči sve samo ne tako.

Počevši od uvodne instrumentalne "Before the Beginninig" koja počinje nježnim gitarskim tonovima, gradi se s najobičnijim ritmom na bubnjevima i od trenutka kada ulazi distorizirana solo gitara u maniri Steve Vai-a pjesma se polako i lagano kreće, kao da plovi u jednom Frusciantevom gitarističkom svemiru.
Iznenađujući odabir obrade Tim Buckleyeve "Song to the Siren" dobiva svoje objašnjenje jer se jednostavno prelije i nastavlja spomenutu uvodnu u prilično sličnom mekom i opuštajućem univerzumu.
U toj pjesmi možda najviše dolazi do izražaja Fruscianteov fantastičan vokal, odlično variranje između dubljeg i višeg tonaliteta, način na koji kontrolira te prelaske pokazuje koliko mu glas na svakom albumu sve više i više dobiva na kvaliteti i originalnosti.
"One More of Me" je pjesma koja se ne smije nikako zaboraviti spomenuti kao još jedan očigledan primjer kako John voli svoj glas bez straha mijenjati u smjerovima koje prije još nije istražio, u ovom slučaju u najdubljoj oktavi koju je mogao otpjevati.

Ostalih 7 pjesama (ne računajući zadnje dvije bonus pjesme s japanskog izdanja, "Today" i "Ah Yom") su svaka priča za sebe, metaforički i doslovno, jer već sam spomenuo da je album jedna konceptualna priča o čovjeku koji nakon jednog većeg pada u životu pronalazi samog sebe kroz vlastitu spiritualnosti i razumijevanje. John je to na svoj način objasnio na blogu.

Stvarno, kada čitate riječi koje idu uz pojedinu pjesmu album dobiva još toliko više na značaju, i najviše od svega na smislenosti i poruci.
Jer, baš kao i čovjek, koji razmišlja o samom sebi, tako i pjesme koje govore o toj određenoj, ali opet univerzalnoj jedinki se mijenjaju i prelaze iz ugodnog u tužno, iz melankoličnosti u sreću, iz crnog u nadu, odličan primjer toga, uz ostale, je pjesma "Dark/Light", čije i samo ime govori o tome, prva joj je polovica proganjajuća i pomalo jezovitog ozračja, a tada se preokrene u uzvišenu melodiju punu pozitivne energije.

Svaka pjesma je takva, jedna više druga manje, ali u svakoj se može osjetiti promjena atmosfere, ogromna progresivnost kroz ritmove, vokal i tekstove.

Svakako jedan od velikih pluseva albuma je već spomenuta orkestriranost i stavljanja gitare u dio cjeline ostalih instrumenata, a ne da se sve podređuje samo njoj.

Klavir, piano (Heaven, Central, Song to the Siren) violine, violončela i velik broj ostalih žičanih instrumenta (One More of Me, After the Ending), više solo gitara u svakoj pjesmi (posebice u Enough of Me i Central gdje gostuje Johnny Marr), synthevi, askutične gitare, ritam-mašine, organ, upečatljivi backing vokali.
Sve to i još mnogo više je samo malen dio sitnih detalja koji čine ovaj kolaž "The Empyrean" toliko jakim i kompleksnim djelom.
Samo ime albuma znači najviše mjesto u raju, i naravno da to nije slučajno uzeto kao ime albuma jer savršeno označava i dočarava sam koncept albuma, kako tekstualno, tako i melodijom.

Empyrean je najljepše glazbeno iznenađenje već na početku 2009.g., a bez sumnje će i na kraju godine retrospektivno biti pri samom vrhu.

Ako je i postojao netko tko je do sada imao ikakve sumnje u kreativnost ovog fascinantnog čovjeka i jednog od najmarljivjih osoba u svijetu glazbe danas, ovim albumom je dokazao da se može mjeriti sa najvećima.
Album koji će rijetko koga ostaviti ravnodušnim.
[

"the empyrean" cover

ocjena albuma [1-10]: 10

vidman // 23/01/2009


PS: Cover albuma je za svaku pohvalu, na prvi pogled djeluje kao još jedna avangardna slika koje su danas na skoro svakom uglu, ali pri malo boljem pogledu slika je puna detalja koju pričaju pjesme i sam naslov albuma.
Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack

MATEJ KRAJNC: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack (2020)

| 24/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: S&M2

METALLICA: S&M2 (2020)

| 22/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Støries Øf Undeniable Abhørrence

Abhorrent Cabaret: Støries Øf Undeniable Abhørrence (2020)

| 22/09/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Empyrean
  • Niandra Lades and Usually Just a T-Shirt (1994)
  • Smile from the Streets You Hold (1997)
  • Estrus EP (1997)
  • To Record Only Water for Ten Days (2001)
  • Going Inside EP (2001)
  • From the Sounds Inside (2001 - Internet Release Only)
  • Shadows Collide with People (2004)
  • The Will To Death (2004)
  • DC EP (2004)
  • Inside of Emptiness (2004)
  • A Sphere in the Heart of Silence (2004)
  • Curtains (2005)
  • The Empyrean (2009)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*