Iskreno rečeno, nisam imao pojma tko su Hesus Attor dok mi Pedja nije utrapio CD. Iskreno rečeno, očekivao sam još jedno sjebano sporo đubre tipa Melvins. Iskreno rečeno, ponavljam se, serendam bezveze, ali sam pritom ugodno iznenađen. Hesus Attor i jest sjebana buka, doduše ne, tmurna i grungerska kao Melvinsi već metalna i opaljena kao System Of A Down. Koji se naslušao Captaina Beffhearta, berberskih narodnih pjesama a možda tu i tamo pojeo pokoji kilogram mesa previše. Zove se to jednim imenom dadaistički mathcore, premda zvuči daleko zabavnije od tog naziva.

Kod bendova koji imaju dovoljno muda i kreativnosti da se ovako besramno poigravaju s najkonzervativnijim muzičkim pravcem, rečenim metalom, postoji velika šansa da se igranje pretvori u dosadu i grč. Ali Hesusima se to ne događa, iako početak obećava još jednu apokaliptičnu noćnu moru. Već uvodni taktovi slijedeće stvari pokazuju da se radi nekonvencionalnom uratku. Od "Catharacack" bi čovjek očekivao da će naći svoju putanju na pravcu između mljevenja tipa Refused, dječjeg zbornog pjevanja i solaža koje podsjećaju na orijentalno šargijanje, i postati hit za svekoliku nu-metal klinčadiju, ali bogu hvala, nikad to ne postane. "Guatemala Dreaming" će započeti kao pristojna new age pjesmica sa sitnisajzerom, ali već slijedeće sekunde postat će simpatično trganje između klasične heavy metal simfonije i prljavog grinda. A na početku "Chasm" pomislite da vam je netko greškom snimio prateći band Josipe Lisac na gaži u Opatiji, pa kad ponovo započne vrištanje i matematika, shvatite da je to vaša uobrazilja i da momci osim što jedu puno mesa vjerojatno i piju puno piva (dok jedu to meso) dok imaju ovakav smisao za humor. Sprdanje s klasikom se nastavlja u "La Hesusaracha" gdje se umilna španjolska narodna poskočica odjednom pretvara u izlomljeno metalno đubre kojoj ne bi ni nekakvi švedski trolovi ostali dužni. Već slijedećeg trenutka postane dječja uspavanka na LSD-ju, pa se opet vrati na staro, dakle, plašenje tvrdim rifovima i teškim integralnim ritmovima. … Moram priznati ( pa priznaj, konjino!), da sam se umorio opisujući supersoničnu gastronomiju Jesus Attora, pa bih ovdje stao s pojedinačnim opisivanjem pjesama, i ostavio ostatak željnim slušaocima. Jer, teško je istovremeno slušati album, pisati o svakoj pjesmi nadugo i naširoko, i još probavljati ovaj mesni đuveč ( evo, taman su prešli na operno pjevanje- joj, bože!) koji se usidrio u mom stomaku i prijeti da će tu ostati bar do sutra ujutro. A bogami, ni Hesus Attor neće tako skoro van iz mog WinAmpa. Svatko tko je jedanput htio čuti nešto novo ili pojesti neku nov prezačinjenu ukusnu spizu, voljet će i 1-satni tretman Hesus Attorom. Možda će ga nakon toga boljeti uši, ali nije li upravo ona zadovoljna bol u stomaku što se javlja nakon prekomjerne konzumacije dobre ždere, znak da je bila dobra? Tako funkcioniraju i Hesus Attor. Ne žali ušiju, nego stavi u auto i odvrni do jaja, pa tko preživi pričat će!

djole // 11/09/2008