Kad sam čuo da izlazi još jedan Dokken album nisam imao prevelika
očekivanja. Ovaj melodični heavy metal bend (uz njih se vuku i glam/hair metal nazivi, ali Dokken je oduvijek imao malo više žestine i
metaliziranosti u odnosu na prosječnu natapiranu ekipu) je u 80ima vladao i izdavao moćne klasike poput "Tooth and Nail", "Under Lock and Key" i "Back for the Attack", ali nakon razilaženja vokalista Don Dokkena i gitarista Georgea Lyncha stvari su krenule nizbrdo. Unatoč tome što su Don i Lynch 1993. opet oživjeli bend, opći pad popularnosti melodičnog metala 80ih se očitovao i kod njih. Pokušaji da moderniziraju zvuk i čak dodaju neke elemente tad popularnog grungea su propali pa Lynch odlazi iz benda. Ni nakon toga stanje se nije puno promijenilo. Osim odličnog, makar malo odmaknutog od standardnog Dokken zvuka, albuma "Long Way Home" na kojem im se kratko na gitari pridružio John Norum, Dokken je plesao najbolje od prosječnog i slušljivog, preko zaboravljivog, do lošeg.
Očito su to i oni shvatili jer su s "Lighting Strikes Again" krenuli drugim
kursom. Kao što i naslov nagoviješta (istoimena stvar je snimljena na
njihovom klasiku "Under Lock and Key") vraćaju se na stare staze i
uspijevaju dostići nešto od onog starog Dokkena iz 80ih, ali ipak uz dašak svježine. Dokkenova munja nakon dosta vremena ponovno udara. Jon Levin koji je s bendom već svirao na "Hell to Pay" nije baš Lynch, ali svira dovoljno dobro da bi nekoga mogao i zavarati. "Lightning Strikes Again" je prepun blještavih solo dionica u kojima je s tehničke strane naglasak stavljen na legato i pinch harmonike, baš kao što je i Lynch to volio raditi, ali ne manjka ni odličnih melodija i povremenog dupliranja gitarskih dionica u tercama, u klasičnom heavy metal stilu. Donov vokal se nije puno promijenio - visok čist heavy metalni vokal. Neki ga vole, neki ga mrze, ali činjenica jeste da ima posebnu boju glasa na koju se treba naviknuti, ali što se pogađanja tonova tiče - tu mu se nema što zamjeriti.
Glazba je melodična. Gradi se prvenstveno na zvučnim refrenima koji lako ulaze u uho i čini mi se da bi na albumu moglo biti i materijala koji će mi se još dugo zadržati u Winampu. "Release me" i "Oasis" su dobri primjeri. Srednji tempo, mirnije, laganije i možda malo melankolične stvari sa zaraznim refrenom i svim ostalim stvarima odrađenim kako treba. "Disease" je modernije intonirana s vokalom koji je na mjestima provučen kroz neke efekte, a "Point of no return" je brža stvar koja kao vremenski stroj vraća u 80e. Naravno, tu je i neizostavna balada koju takav tip benda ne može izbjeći na albumu, makar me ova, "How I Miss Your Smile" ostavlja hladnim. Puno je uspješnija "power balada" "It Means", vođena jednostavnim, ali upečatljivim Levinovim rifom i začinjena solom orijentalnog prizvuka. Nema puno mudrovanja oko Dokkena - ili će vam se svidjeti već nakon prvih par slušanja, ili neće nikad.
Sve u svemu, ovo je solidan povratak Dokkena. Nije spektakularan ni posebno originalan, ali svi fanovi Dokkena i dobrog melodičnog metala bi trebali biti zadovoljni.
ocjena albuma [1-10]: 7
deda // 04/07/2008