The Raconteurs su, zna se, američka supergrupa u kojoj su Jack White na vokalu, gitari i synthu (iz The White Strips), Jack Lawrence (bas, banjo), bubnjar Patric Keeler (obojica iz The Greenhornes) i Brendan Benson (vokal, gitara, klavijature). Njihov debi album "Broken Boy Soldier" (2006) bio je na konto uspjeha njihovih matičnih bandova pravi pogodak godine (USA no.7, UK no.2), prvi singl "Steady, as she goes" doživio je zavidan uspjeh dolaskom na UK no.4, a kako su stvari dalje odmicale, naredna dva singla "Hands" i "Broken boy soldier" su se tek stidljivo pojavili na UK no.29, odnosno 22, dok se za singlove iz 2007. ("Level" i "Salute your solution") gotovo nije niti znalo u medijima izuzev specijaliziranih emisija koje su emitirali uglavnom revni pratitelji i poklonici njihovog rada.

Kako god, odmah po izlasku ovog drugog albuma "Consolers Of The Lonely", 25.III 2008. ponovljen je uspjeh debija dolaskom na USA no.7 i UK no.8, no singl "Many shades of black" koji je objavljen istog dana nije niti malo zagolicao top ljestvice. Ipak, neke razlike spram debija su očite. Upravo ovaj singl pokazao je njihov interes za retrospektivno posezanje u vrijeme blues-soula s akcentom na period The Rolling Stonesa u drugoj polovici '60-tih. Skladba je obogaćena zavidnom duhačkom pratnjom s gostovanjem The Memphis Horns i plesnim starinskim nabojem kao da je riječ o Otis Reddingu ili James Brownu. Već ranije objavljeni singl "Salute your solution" je čvrsti rock koji povezuje smjernice klasičnog The White Strips zvuka s referencama ranih Led Zeppelin i daleko kompaktniji je izlet od samog Whiteovog duet banda. U tom naboju su još i snažne skladbe "Hold up", "Five on the five" i "Attention".



Uvodna naslovna "Consolers of the lonely" je izlet u nabijene gitarske hard-blues riffove uz neobilazne konotacije na razbijeni ritam koji se periodički ubrzava i usporava zavisno o vokalnim dionicama koje izmjenjuju White i Benson. Također ne manjka niti pravih gitarskih solo dionica. Od klasičnih standardnih laganica tu su "You don't understand me" s klavirskom melodijom i Bensonovim vodećim vokalom, relativno umjerenija "Old enough" s blagim prizvukom countrya (gost Dirk Powell na violini), starinskim zvukovima Hammond orgulja, distorziranim gitarama i laganim dionicama slide-gitara, zatim blues "Top yourself" s prizvukom ranih radova Eric Claptona, The Cream i nezaobilaznih Zeppelin čiji se duh provlači tokom čitavog albuma, te vrlo kratka klavirsko-gitaristička "Pull this blanket off" na način samih Stonesa. U najkompleksnijem dijelu albuma, kompozicijama "The switch and the spur" i "Rich kid blues" odlaze u vrlo zahtjevne aranžmane sastavljene od nekoliko različitih dionica za mnoštvo instrumenata (uz standardnu postavu, tu su još glasovir, duhači, čegrtaljke, različiti efekti) i tu se vrlo blisko dotiču ostavštine The Who, naravno Zeppelina, a i blagih plesnih sintagmi sympho-rocka. Za razliku od debija, ovo je jasnije i dorečenije djelo s visokim akcentom na starinski hard-rock, a dobar razlog za to može se pronaći i u okružju Nashvillea gdje je album nastao. Ovo svakako nije najbolji retro album iz cijele plejade eklektičara u posljednjih 7-8 godina, ali momentalno je jedan od boljih pokazatelja da se i starinski zvuk uz mnogo mašte može uobličiti u još uvijek interesantan rock sadržaj.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/07/2008