Osnovani 2001. u Los Angelesu kada je vođa Chris Catwell raskinuo rad sa sastavom Festival Of Dead Deer, Moving Units su odmah već nakon nekoliko mjeseci postali ljubimcima undreground publike koja se sve više interesirala za retrospektivne trendove iz ranih '80-tih godina. Početkom 2002. objavljuju prvi EP "Moving Units" za Three One G Records kojeg je kasnije reizdao Palm Pictures Records i već nakon nepune godine rada imali su prilku nastupati kao predgrupa na američkoj turneji Hot Hot Heat, Blur, Nine Inch Nails i povratničkom koncertnom revivalu Pixies. 2003. objavljuju singl "Available", a u jesen 2004. i debi album "Dangerous Dreams" na kojem su spojili post-punk i dance rock s elementima elektronike. Uz Catwella, ostatak Moving Units neprekidno čine Blake Miller, Johan Bogeli i Victor Velasquez. Početkom 2007. potpisuju ugovor sa Metropolis Records, a ujesen iste godine objavljuju i drugi album "Hexes For Exes" koji u medije stiže tek nekoliko mjeseci kasnije jer su bili zauzeti turnejom s malo znanim sastavom VHS Or Beta koja se otegnula skoro do proljeća 2008. Neki kritičari su ga stavili u samu konkurenciju kandidata za album godine, no on uz svu melodijsku zavodljivost i jednostavnu glazbenu potku ipak samo djeluje kao simpatičan retro korak u ostavštinu post-punka, new romanticsa i dance rocka s prelamanjem glazbenih sintagmi Roxy Music, Joy Division, The Cure, ranih Ultravox (sa John Foxxom), A Flock Of Seagulls ili novijih popularnih retrospektivaca poput Interpol, The Bravery i Killers. Jedini objavljeni singl s albuma je uvodna skladba "Pink thouhgts", plesni dance-rock koji odmah govori otprve kakva je struktura njihove glazbe. Jednostavna melodijska bas linija i gotovo identična linearna gitarska harmonija karakteristika je njihovog čitavog zvučnog opusa s mekanim vokalom koji po ničemu nije osobit, te je loš promukao imitat Simon Le Bona (Duran Duran). Ostatak materijala je slične hibridne građe. Djelomično moduliraju bas u elektronski zvuk s kibernetičkim pomagalima (naslovi "Crash'n'burn victims", "Pick up the phone" i vrlo dobar "The kids from orange county"), dok se tek u nekoliko kompozicija odvajaju od uobičajene melodijske linearnosti zahvaljujući nekolicini maštovitijih harmonija ("Paper hearts", "Dark walls" ili u nešto laganijoj "Kings and queen of nothing"). Melodije svih kompozicija djeluju kao totalne kopije od gomile sličnih izvođača, te sve skupa djeluje kao tek nedovršeni glazbeni kostur kojem očito nešto manjka.

Previše jednostavno i predvidljivo. Imaju li kreativne snage za jači poduhvat?

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/07/2008