Ghost Circus je transkontinentalni rock duet koji je počeo s radom 2004. godine preko jednog internet foruma. Chris Brown (vokal, gitara, bas) dolazi iz USA, a Ronald Wahle (bubnjevi, klavijature, gitara) iz Nizozemske. Prvi album objavili su 2006. pod naslovom "Cycles", a sniman je u Stuffy Room (USA) i RWA (Nizozemska), po svemu sudeći u njihovim kućnim studijima.

Glazba koja se nalazi na njihovom drugom albumu "Across The Line" je svojevrsni progressive rock koji povezuje eklekticizam sympho-rocka, AOR (rock za ugodno starenje), metala, pop melodija i nekih sitnih sintagmi alternativnog zvuka i space-rocka. Vokal Chris Browna je ugodan, prijatan i nenametljiv te njime pjeva dugačku konceptualnu priču podijeljenu na 8 kompozicija. Prvi i najdulji dio albuma govori iz prizme gledišta i perspektive osobe koja se pronašla u kliničkom stanju smrti čija je duša dugo lutala po mraku, pronašla ono svijetlo koje se često spominje u medicinskim i inim metafizičkim djelima, te je naposljetku odlučila da se vrati i prenese svoje iskustvo među žive osobe. Drugi dio albuma govori o kontra smjeru duha koji se pronašao u tom svijetlu i odlučio ostati u njemu. Svrsishodno tome, album je dugačak punih 70 minuta, glazbeno je kohezijski povezan zvučnom fabulom, no premda se može činiti da je riječ o grandioznim kompozitorskim poduhvatima, ovaj dvojac je prilično vješto iskoristio simfonijske rock varijacije koje je ukrotio u relativno kraće skladbe od 2 do 7 minuta. U prvom dijelu albuma kojeg otvara poluakustični instrumental "Reflection" (prvih minutu i pol nalikuje na R.E.M.) nalazi se nekoliko čvršćih rock brojeva (rock-metal/grunge "Pathway", hard-rock "Holding on", vrlo lijepa pop-rock umjerena "To be" i odlična plesna "Losing time" s blagim elektronskim šlihom) koji su obavezno omeđeni instrumentalnim ambijentalnim međuzonama obojenim zvukovima klavijatura i gitarskim solo dionicama. Kao odvojak prvog od drugog dijela albuma u samu sredinu zvučne fabule uvrštena je čvrsta rock-metal skladba "Through the darkness", no nije baš najsretnije producirana i nekako se stiče dojam da je unatoč vrsnim gitarskim egzibicijama i raskošnijem aranžmanu slabiji komad materijala na račun mutne i nečiste produkcije. Drugi dio albuma nešto je kompleksniji zahvaljujući ogromnoj "Through the light" koja traje gotovo pola sata i ima 8 tipičnih sympho-rock stavaka. Otvara ga Edgeovska gitara u "I - The calling" koji je spoj U2 i Pink Floyd, otprilike kao na albumu "The Division Bell" (1994.), a onda se nadovezuju glazbeni stavci koji plesnim ritmovima šaraju laganijim rock-metal i folk referencama ("II - The choice" i "III - The essence of life"). Središnji dio ove simfonije predstavlja akustični stavak "IV - The sea of shadow" u posve jednostavnom umjerenom pop-rock izrazu koji se pretvara u također umjereniji, ovaj put AOR instrumental "V - Soaring above", te se do kraja ovog glomaznog kompozitorskog opusa redaju izmjene bržih i laganijih tempova uz stalne varijacije ambijentalne podloge i gitarskih solo dionica u posljednja tri stavka "VI - Breaking through", "VII - Distant memory" i žešćem "VIII - The final step". Album zatvara naslovni instrumentalni broj "Across the line" koji je završni spoj sve prikazane glazbe sažete u 10 minuta progressive i sympho-rocka, te upravo završava istom melodijom skladbe "Reflection" na akustičnoj gitari s kojom album i počinje.

Asocijacije koje se vežu uz njihov prikazani zvuk i kreativnu inspiraciju sežu u ostavštinu Pink Floyd, Hawkwind, Steve Hillagea, Mike Oldfielda, Vangelisa, Deep Purple, Yes, Jethro Tull, Supertramp, kasnijih Fleetwood Mac iz '80-tih, U2, sve do Wahleovog zemljaka Ajren Anthony Lucassena i njegovog progressive-metal sastava Ayreon s kojim ga povezuju srodne kompozitorske i konceptualne paralele. Uglavnom mekan zvuk (izuzev nekolicine prvih hard-rock brojeva) čini okosnicu ovog sasvim prijatnog albuma kojeg su oni sami nazvali 'filmom bez slika'. Zanimljivo za poslušati.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 21/06/2008