Članovi: Fred Schneider, Keith Strickland, Ricky Wilson, Cindy Wilson, Kate Pierson, Sarah Lee

Žanr: new wave, surf, space-pop, electro-pop, pop-rock, dance-rock

Utjecaji: David Bowie, The Velvet Underground, Lou Reed, Roxy Music, The Beatles, The Rolling Stones, Beach Boys, The Shadows, Duane Eddy, Blondie, The Police, The Jam, The Clash, New York Dolls, Bruce Springsteen, Talking Heads, Television, Lena Lovich, Elvis Costello, The Cramps, Japan, P.I.L., Joy Division, Gang Of Four, Can, Pere Ubu, The Fall, Cabaret Voltaire, Kid Creole and the Coconuts, Kraftwerk, Suicide, Ultravox, Gary Newman, XTC, Grace Jones, Simple Minds, Human League, OMD, Yazoo, Yello, D.A.F., Eurythmics, Iggy Pop, The Smiths, Morrisey, Lloyd Cole And the Commotions, Was Not Was

Utjecali na: Tears For Fears, Alphaville, Thompson Twins, Berlin, R.E.M., Level 42, Go West, Sigue Sigue Sputnik, Billy Idol, Film, Zana, Bajaga & Instruktori, The Smiths, The Housemartins, Sugarcubes, Bjork THE B - 52's - The B - 52's (1979, Warner Bros./ Island)

Sastav dolazi iz malenog gradića Athens u Georgiji (SAD) koji osim po izvrsnom univerzitetu više ni zbog čega nije bio poznato mjesto, sve dok koncem 1976. Fred Schneider (vokal, gitara, klavijature) i Keith Strickland (bubnjevi) nisu osnovali rock band koji će kasnije podignuti značaj Athensa i na rock karti. Njima su se nešto kasnije priključili gitarist Ricky Wilson, te dvije vrlo atraktivne djevojke - Rickyeva sestra Cindy Wilson (vokali, bongosi, gitara, tambourin) i Kate Pierson (vokali, klavijature, gitara). Svoje prve pjesme radili su pod utjecajima rocka šezdesetih - (posebno surfa i country rocka) uz sve veću naklonost ka punku i new waveu kojeg je tih godina popularizirao kultni njujorški klub CBGB sa cijelim serijalom izvođača iz kojih su isplivali Blondie, Television, Talking Heads, Ramones.
U samom startu band je zadobio mnogobrojne epitete koji su im omogućili izlazak iz vlastitog gradića na mini turneju bez obzira što nisu imali nikakav snimljeni materijal. Nametnuvši se vrlo veselim nastupima, otkačenim ženskim vokalima i totalno opuštajućim, zabavnim tekstovima koji su uglavnom govorili samo o dobrim provodima, plesu i neopterećenim temama, zapinju za oko managera Warner Brothers koji je tražio odgovarajućeg izvođača koji bi komercijalno mogao pokriti područje sve popularnijeg new wavea. Ime banda i odlični image, te zabavna karizma kojom su blještali osigurali su im da svoj prvi album snimaju ni manje - ni više nego na Bahamima u studiju Compass Point (u Nassau) gdje su svoje čuvene albume snimali Talking Heads, Roxy Music, Sly Dunbar, Robbie Shakespeare, Grace Jones, Eddy Grant, a kasnije i sami The Rolling Stones.



Pod produkcijskom palicom Chris Blackwella, The B-52's objavljuju svoj prvi album identičnog naslova s 9 pjesama od kojih je "Rock lobster" objavljen i kao singl te postao omanji hit pojavivši se i na Billboard listi što je albumu donijelo neočekivano dobar uspjeh kojim su zasjenili sve američke new wave izvođače izuzev Blondie koji su bili plafon uspjeha cijele scene s nekoliko velikih hit singlova. Međutim, stil i glazba The-52's se u mnogo čemu razlikovao od ostalih izvođača s kojima su ih svrstavali u isti pretinac. Prije svega, zvuk gitare nije bio ni punkerski ni new wave, već čisti surf koji koncizno igra glavnu riječ. Uz brzi plesni ritam i vesele, otkačene tekstove o djevojci iz svemira ("Planet Claire"), svemirskim igricama ("There's a moon in the sky / Called the moon"), ljubavnom vulkanu ("Lava"), traženju zabave preko broja napisanog na zidu ("6060-842"), do obrade Petule Clarke ("Downtown") i još jednog hitića ("Dance this mess around"), band je pridobio velike simpatije srednjestrujaške publike new wavea i vrlo solidne kritike. Njihovi vokali (mješavina upadica Kate i Cindy), ciktavo - praskavo i lucidno zvrkasto pozivali su na bezrezervni provod kojim su plijenili pažnju publike na koncertima, te njihove umjetne frizure, nametnuo je pravu famu u okvirima novog rock stila na kraju sedamdesetih godina.
"Rock lobster" je kao singl ponovno reizdan 1986. godine i dosegnuo status svjetskog hita. THE B - 52's - Wild Planet (1980, Island)

Ponovno snimljen na Bahamima uz podršku Chris Blackwella i Rhett Daviesa, band u istom sastavu u proljeće 1980. objavljuje drugi album s ponovno 9 pjesama koje su potpuni nastavak iznenađujućeg debija. No, ovdje je bilo jasno da su The B-52's samo obični zabavljači koji kao svoj osnovni recept koriste primamljive gitarske surf melodije i plesni ritam uz nepretenciozne tekstove koji govore isključivo o zabavnim temama, tako da su izgubili naklonost kritike isključivo zbog neaktualnih tema i prevladavanju zabavnog životnog svjetonazora u njima. Povremene novine u zvuku (synthovi, efekti, tech basovi) u pjesmama "Give me back my man" i "53 miles west of Venus" nisu donijele nikakav bitan pomak osim kao osluškivanje svjetskih tokova, no u tom pogledu band je samo ostao idealnom protutežom "angažiranoj" sceni new wavea, pogotovo kultnim izvođačima tog doba - Talking Heads, Joy Division ili Gang Of Four. Također su primjetne nešto drukčije gitarske sheme koje se naslanjaju na fraze uzete od mnoštva tada aktualnih bandova tako da neke kompozicije zvuče poput pop - mješavine u kojoj ima svega (pjesme "Devil in my car", "Quiche Lorraine" ili vesela pop kombinacija rockabillya i new wavea "Strobe light") - od spomenutih T.Heads ili Gang Of Four, do The Jam, XTC, The Fall ili hladnih zvukova klavijatura Cabaret Voltaire. Bio je ovo jedini album The B-52's koji nije urodio niti jednim velikim hit singlom premda je album ponovio uspjeh prethodnika pojavivši se na Billboardu zajedno sa singlom "Private Idaho". "Party Mix" je bio remiks album s nekoliko skladbi s ova prva dva albuma i bio je namjenjen isključivo za plesne podije. THE B - 52's - Mesopotamia (1981, Island)

E, ovdje je došlo do vrlo bitnih zvučnih promjena u samom zvuku banda. Album je snimljen u New Yorku (studio Blank Tape) i osmišljen u produkciji David Byrnea (Talking Heads) koji je potpuno modernizirao njihov zvuk brojnim dosjetkama, elektronikom, dubovima… Uvodna "Loveland" je izuzetna plesna kombinacija pop zvukova tada aktualnih electro i new romantics izvođača s brojnim producentskim štosevima, dok je druga "Deep sleep" očiti Talking Heads manir preuzet s njihovog epohalnog albuma "Remain In Light". Ovdje Kate pjeva u potpunoj margini, vrlo sneno u pozadini, dok vodeću riječ imaju Byrnove ambijentalne razvučene gitare i zvukovi synthova u vrlo egzotičnom maniru (poput Japan). Radi se o vrlo kreativnom komadu na cijelom albumu. Naslovna "Mesopotamia" plijeni svojom funk elektronikom, umjerenim plesnim ritmom, izuzetnim pratećim vokalima i gitarskim nadopunama u vrlo egzotičnoj zvučnoj slici. Objavljena je kao singl, ali je prošla prilično nezapaženo. Drugu stranu ploče otvara hit "Cake" s efektnim početnim zvukovima saksofona i trube uz elektronski funky dance ritam, nizom maštovitih melodija (klavijature, gitare) na koje se paralelno miješaju brojni prateći vokali koje je Byrne obogatio snenim gitarskim zvukovima. Po mnogim kritikama bio je to jedan od najboljih funky rock pop komada te sezone. Odlična plesna shema, brojne melodije i nevjerojatni vokali, različite gitarske dosjetke i bas linije stvorile su fantastičan singl. Jedina pjesma u kojoj su vidljivi rock ostaci prethodna dva albuma je "Nip it in the bud" u kojoj se osjeća prisutnost Byrnea, tako da zvuči kao pop funky rock spoj radova Talking Heads.
Njihov prepoznatljiv stil je i dalje ostao - neuhvatljivi vokali, vesela šala i zvrkasta zabava, dok je surf gitara prilično potisnuta i tek povremeno izlazi na vidjelo. No, tematski su se obogatili vrlo komičnom slikom kroz cijeli album kojim su u prenesenom značenju opisali babilonski sindrom Sjedinjenih Američkih Država pri čemu su naglasili vlastiti cinizam kombiniran sa zezanjem i sanjarenjem.
Elektronski synth basovi, ritam mašine, mnoštvo klavijatura i synthova obogatile su dotadašnji jednostavni obrazac koji je band imao na prethodna dva albuma. Zbog izuzetne produkcije David Byrnea, album je dobio izuzetno vrijedne ocijene, a sam moderni zvuk približio je band publici u diskotekama čime su The B-52's postali male planetarne zvijezde proizašle iz američke new wave eksplozije. THE B - 52's - Whammy! (1983, Island)

Veliki uspjeh prethodnog albuma "Mesopotamia" i singlova "Mesopotamia" i "Cake" koji su bili plesne funky senzacija u diskotekama, band je ponovno odvukao na Bahame u Compass Point studio gdje osokoljeni mnogim prethodnim iskustvima rada s David Byrneom snimaju četvrti album "Whammy!". U rukama novog producenta Steven Stanleya, band objavljuje svoj jedini electro pop album u karijeri. Rađen pod utjecajima tada aktualnog elektronskog trenda (Human League, Soft Cell, Yazoo, Depeche Mode, OMD, D.A.F., Yello…) ovaj album odiše prozračnim zvukovima synthova, ritam mašinama, mekanim elektronskim funky basovima i oštrim gitarskim riffovima, a sve je začinjeno mnogobrojnim producentskim potezima, tako da je album ponovno bio prvorazredna senzacija čime je band definitivno izašao iz okvira svojeg malenog Athensa i preselio se u New York. "Legal tender", "Song for a future generation" i "Queen of Las Vegas" su postali hitovi, a kao i na prethodnim albumima, cijeli sadržaj se ponovno svodio na komercijalni opus u kojem gotovo sve kompozicije imaju šansu biti ultimativni hitovi. Najefektniji komad albuma je brza pjesma "Big bird" obogaćena zvukovima saxa i trube uz frenetični ritam i brojne vokalne izmjene, onomatopeje i insinuacije. U pjesmama "Butterbean" i "Queen of Las Vegas" ponovno je revaloriziran njihov gitarski surf zvuk, ovaj puta obogaćen obiljem elektronske produkcije, a po prvi puta pojavljuje se i instrumentalni komad - "Work that skirt". Kao svirači, na ploči se pojavljuju samo Keith i Ricky uz dva gosta Ralph Carney (sax) i David Buck (truba) kako bi idealno prezentirali novi image electro pop sastava koji su tih godina imali tek jednog ili dva instrumentalista.
Tekstualno su teme The B-52's i dalje ostale u okvirima nevine zabave i neopterećenih vedrih tema, dok su vokali ponovno šašavi, lucidni i zvrkasti. Nekoliko godina kasnije "Whammy!" će uzrokovati zvuku velike jednosezonske senzacije Sigue Sigue Sputnik koji će potpuno skinuti cjelokupnu shemu ove ploče za svoj plagijat.
Premda je ovaj album izbacio tri spomenuta hit singla, uz sav uspjeh koji je ostvaren vrlo brzo je zaboravljen i band se na neko vrijeme povlači sa scene ostavivši četiri simpatična zvrkasta albuma kojima su se povremeno vraćali rock kritičari i glazbeni urednici na radio programima.
1984. Fred Schneider objavljuje svoj prvi solo album "Fred Schneider & The Shake Society" na kojem mu gostuje Kate i Ricky iz matičnog sastava, te Tina Weymouth iz Talking Heads i tranvestit Ru Paul. The B-52's su se ponovno sakupili 1985. i krenuli na snimanje novog albuma koje je rezultiralo samo sa singlom "Bouncing off the satellites" jer je 12.X 1985. preminuo Ricky Wilson. Isprva se smatralo da boluje od raka, no kasnije je utvrđeno da je bio zaražen virusom AIDS-a. Sastav se potpuno razilazi i više nije bilo nikakve mogućnosti da nastave daljni rad. THE B - 52's - Cosmic Thing (1989, Reprise records / WEA)

Dugi niz godina o The B-52's nije bilo niti slova, jedino je 1986. reizdan singl "Rock lobster" koji je postao velikim hitom. U međuvremenu band se preselio u Los Angeles, te se povremeno vraćao u rodni Athens gdje su u to vrijeme iz marginalnih okvira izlazili R.E.M. koji će 1991. pozvati Kate za gostovanje na mega bestselleru "Out Of Time". U doba kada su mnogi new wave izvođači posustali (Echo And The Bunnymen, Elvis Costello) ili se raspali (Talking Heads, The Police, The Jam, Blondie, The Clash…) ili postali svjetska atrakcija (The Cure, P.I.L., U2, Simple Minds…), band se ponovno okuplja da pokuša u drugoj šansi ostvariti ono što nisu iskoristili prije desetak godina. S ogromnim bankovnim računima koje su do tada uspjeli namaknuti od prodaje prethodna četiri albuma, angažiraju majstore produkcije Nile Rodgersa i Don Wasa, te u New Yorku snimaju novi, povratnički album "Cosmic Thing". U potpunom profesionalnom okružju nastaje album koji je obuhvatio sve finese banda - nježne i tople melodije, lucidne vokale, pozitivno ludilo, šaljivu fantastiku i obilje zabave u novom rock - pop aranžmanu naslonjenom na ostavštinu velikih imena - The Smiths, The Rolling Stones, Lloyd Colea And The Commotions ili pak, njihovih sugrađana R.E.M. Bio je ovo potpuni povratak The B - 52's ka starom rock zvuku u smjesi odličnog popa, pitkih surf melodija i nove produkcije. Smrću Ricky Wilsona njegovu ulogu na gitari preuzima dotadašnji bubnjar Keith, dok novim članom postaje basistica Sarah Lee (ex - League Of Gentlemen i Gang Of Four). Za sve bubnjarske dionice band je angažirao čak četiri bubnjara - Steve Ferrona, Sonny Emorya, Charlie Draytona i Leroy Cloudena koji su koncizno otprašili svoj dio zadatka budući da je band napravio mnoštvo raznolikih pjesama u kojima je baš zbog četiri različita bubnjara i dobio niz stilski drugačijih ritmova. Tako se osnovna crta rock - pop stilizacije provlači kroz hit pjesme "Deadbeat club", "Love shack" i "Roam", a ima izleta i u rockabilly "Cosmic thing", soul - funk "Dry county", go - go's rock "Junebug", mekane pop kombinacije dance rocka "Chanell Z", "Topaz", te se ponovno (kao i na prethodnom albumu "Whammy!") pronašao i jedan instrumental - "Follow your bliss", opuštajući komad s ljetnim surf gitarama i primamljivim melodijama.



Mega hitom je postao "Love shack" koji je dugim nizom godina opstao kao jedan od vodećih hitova dance rocka i uvrstio se u samu klasiku ostavštine poput primjerice "Road to nowhere" Talking Headsa ili "Losing my religion" R.E.M.-a. Album je doživio vrlo pozitivne kritike i milijunsku nakladu (USA no.5), te band izvukao gotovo iz zaborava na najbolji mogući način.
Osim suradnje s R.E.M., Kate će 1990. otpjevati duet s Iggy Popom u velikom hitu "Candy" koji je proslavio njegov album "Brick By Brick". THE B - 52's - Good Stuff (1992, Reprise records)

Trijumfalni povratak veterana new wavea s prethodnim albumom "Cosmic Thing" i svjetskim hitom "Love shack", nastavljen je kroz novu kolekciju od 10 pjesama koje su ponovno producirali Nile Rodgers i Don Was. U bandu su ostali samo Keith, Kate i Fred, dok se Cindy povukla; Sarah Lee je bila samo pridruženi član, a na vidjelo je izašla stara teza Freda koji je još davne 1980. iznenadio novinare kada je rekao da The B-52's nikada nije bio rock band koji bi se družio, održavao probe i imao nekakav zajednički suživot, već da band funkcionira isključivo po potrebi kada se sakupe neke inspiracije, tako da su oni cijelo vrijeme sav rad doživljavali samo kao projekt oko rada na albumu.
Ovdje je potpuno preslikana uspješna formula prethodnika - rock pop obrasci sa zamamnim melodijskim linijama, ali i daleko ozbiljnijim svjetonazorom koji je urodio novim velikim hitom "Good stuff", plesnim rock brojem sa zanimljivom bas melodijom, pitkim tekstom i mnoštvom odličnih rješenja (funky gitare, raznoliko otpjevani vokali, kulminacija, nezaboravan refren, sax solo…). Mnoštvo dance rock shema u pjesmama "Hot pants explosion", "Revolution Earth", "Dreamland", "Vision of a kiss", "Is this you Mo-Dean?" (koja se pretvara u odličnu vokalnu chorus završnicu "astral projector") s primjesama novih ritmičkih struktura (madchester pop) su obogatile njihov zvuk koji je ovdje prošaran mnogim slatkim linijama klavijatura, gitarskih surf izleta, uobičajenih lucidnih višeglasja koja ovdje imaju dominantnu ulogu. Iz opticaja su izbačene dotadašnje strukture riffova, te se one svode na hipnotičko minimalističko poigravanje pop formacijama što je obogatilo i osvježilo njihov zvuk tako da ovdje zvuče vrlo moderno ostavivši potpuno iza sebe svu ostavštinu osamdesetih. Ovdje se također nalazi i jedan veseli instrumental - "The world's green laughter", elektronski house madchester pop sa mnogim samplovima, cvrkutima ptica i otkačenim vokalima koji služe kao efektna melodijska nadogradnja. Ujedno, ovo je bio njihov jedini politički orijentirani album na kome su se osim društvenih tema na ozbiljan i sofisticirani način dotaknuli i AIDS-a.
Sve je ovdje perfektno upakirano - odlična produkcija, pjevane melodije, svirka, ideje, raznoliki zvukovi klavijatura i brojnih pratećih glazbenika (sudjelovalo ih je više od dvadesetak) u pjesmama koje imaju melodije koje zvuče kao da su nekada davno već negdje snimljene a ne možete se sjetiti gdje ste ih čuli.
Nakon ovog uspješnog albuma (USA no.18), band se pojavljuje samo još na soundtracku za film "Flintstones" gdje su napravili obradu "(Meet the) Flintstones" koja je postala velikim hitom 1994. (UK no.3, USA no.33), te sviraju u sklopu svjetskog nogometnog prvenstava u Americi 1994. Nakon toga band se povlači, a Fred Schneider neko vrijeme provodi u studiju radeći sa Steve Albinijem svoj drugi solo album "Just Fred" koji je prošao potpuno neprimjećeno. Prvi je objavio 1984. pod naslovom "Fred Schneider & The Shake Society".

horvi // 11/06/2008