Jack i Meg White (brat i sestra ili muž i žena), čine ovaj poseban duo koji u mojem rangiranju na neki način spada u trokut The Strokes - The Hives - The White Stripes. Trokut zato jer ih moja teorija o bendovima koji počinju na "the" i završavaju na "es", svrstava u isto skupinu bendova (možda jednom i malo opširnija lamentacija o tome, a ovaj put ću reći samo - The Stooges, The Ramones, The Rolling Stones...), a i zato jer su otprilike u isto vrijeme isplivali na površinu s pridjevima tipa "spasioci rokenrola" i dr. Znamo dobro što se dogodilo spasiocima rokenrola (At the Drive-in) iz 2000. No vrijeme će pokazati ko je iz te trojke "spasioc", a ko samo odličan rock bend koji svira odličnu rock glazbu i ostaje dugo na sceni.

Da se razumijemo, ovo nije novi bend, ali kao i svakom normalnom "underground" bendu kojeg nema baš ko pogurati, trebalo im je skoro 5 godina da se počne o njima pisati i u europskim "legalnim" glazbenim časopisima (pogotovo britanskim), a ne samo u nekim fanzinima po dalekoj Americi. Kako je uopće došlo do toga da se o njima počne pisati, objasnio je Jack, otprilike ovako. "Čuli smo da se u Velikoj Britaniji vrlo brzo postaje poznat, a još brže te zaborave, pa smo odlučili pokušati".

Najnoviji album, "White Blood Cells" je puno kompleksnije (koliko god gitara i bubanj zvuk mogu biti kompleksni) i ujednačenije djelo od prethodnika "De Stijl" (što na holandskom znači STIL). Nestalo je izraženog bluesa s prošlog albuma i u prvi plan je došao veseliji zvuk. Od početnih garage-pop žestica "Dead Leaves & the Dirty Ground" i "Fell In Love With A Girl", preko odlične country-poskočice "Hotel Yorba" (...one two three four take the elevator at the hotel yorba i'll be glad to see you later...), tetralne "I Think I Smell A Rat" ili ostalih klasičnih rock songova "We're going to Be Friends" i "I Can't Wait", pokazali su da su izgradili svoj osobni STIL, te da su za dobar rokenrol dovoljni gitara i bubanj.

I da objasnim zavrzlamu s početka teksta. Jim i Meg predstavljaju se i tvrde da su brat i sestra. Priču o njima kao bračnom paru, i to razvedenom, pustili su u opticaj, da bi se diglo malo prašine oko njih. No, oni koji su ih vidjeli uživo, tvrde da se ne "gledaju" ko brat i sestra, pogotovo kad Jack pjeva stihove iz "Hotel Yorba" ili "You're Pretty Good Looking".

Činjenica je da ovaj bend, a ni ovaj album ne spadaju u moje favorite, no s obzirom kaj nam sve servira glazbena industrija, ovo je jako dobro. Ipak, nebi se složio s velikim Johnom Peelom i njegovom konstatacijom da su "the greatest band since the Sex Pistols or Hendrix".

pedja // 09/01/2002