Kada je riječ o ovome sastavu kojeg povezuju Brooklyn, Philadelphia i Pennsylvanija nikako se ne mogu zaobići njihovi sjajni koncerti koji su im najjače oružje što su između ostalog pokazali 26. travnja, 2006. u zagrebačkoj Galeriji SC, te činjenica da ih obožavaju veliki književnici poput Stephen Kinga i Nick Hornbya zbog njihovih nadasve neobičnih i metaforično-sofisticiranih tekstova.

Formirani su 1993. kao trio u kome su bili Dave Bielanko (gitara, vokal), Danny Metz (bas) i Ronnie Vance (bubnjevi). 1995. pridružuje im se Daveov brat Serge (vokal, usna harmonika, gitara), da bi u toj postavi 1998. snimili hvaljeni prvi album "Let's Cut The Crap & Hook Up Later On Tonight" za Black Dog Records koji je 2004. reizdan za Phidelity Records. Drugi album "Kids In Philly" je objavljen 2000. za sada već rasformiranu etiketu E-Squared Records, te nakon njega sastav napuštaju Vance i Metz koji bivaju nadomješteni sa bubnjarom Mick Baderom i basistom Joe Hoovenom. Kroz neprestane promijene članstva od osnutka do ovog albuma "Angels Of Destruction", kroz sastav je prošlo desetak 'letećih' članova i tisuće litara alkohola koji su nakon posljednje turneje 2006. naveli upravo vođu Davea na terapiju odvikavanja od alkohola. I kako to obično biva, u potpuno trijeznom i svijesnom stanju, Dave je izgubio svoju dozu logički neobične lirike, prgavog rockerskog bunta i isporučio svijetli 'dijetalni' album čistog klasičnog mainstream pop-rocka. Album je sa povratnicom u sastav, Christine Smith (klavijature i vokali) sniman tokom ljeta 2006. u Nashvilleu, a završavan u proljeće i ljeto 2007. u Brooklynu, da bi svjetlo dana ugledao 8.I 2008. Kao prethodnice albuma prvo su izašli EP-ijevi "Can't take it with you" u 10. mjesecu 2007., te "Counting the days" kao Božićni EP 2007. Oba izdanja imaju po 5-6 kompozicija jer su za album pripremili čak 35 novih skladbi i sva je sreća što su u posljednji trenutak odlučili objaviti samo uobičajeni album od 48 minuta, a ne planirani dvostruki koji bi se prema izboru poprilično dosadnih i eklektičnih sladunjavih pjesmuljaka pretvorio u skoro grozomornu patvorinu za komercijalne i šlageraške medije.

Od svih 11 kompozicija na albumu jedino uvodna "Coughing up blood" i "Wild West love song" sa štihom plesnog blues-rocka i malo sitne prljavije produkcije, te odlična čvrsta garažno rockerska "Old time tickin' away" donose djelićak zanosa njihovih živih nastupa, dok se ostatak materijala može slobodno strpati u idealni pretinac za instant pop-potrošnju. Skladbe poput "Angels on a passing train" i "Santos de Madera" djeluju kao spoj Dylanovih plesnih limunada, The Smiths i R.E.M. iz akustičnog pop-rock razdoblja (osobito albuma "Out Of Time" i "Automatic For The People"), "Jesus in the temple" je pak melodijski blues otpadak Beatlesa i Stonesa iz '60-tih, "Blue but cool" je nevjerojatna krem-šnita/lizalica-stiskalica poput Patrick Swazeyovog hita "She's like the wind" ili Don Johnsove "Tell it like it this", dok je naslovna "Angels of destruction" čisti Stones klasik kakve niti oni više ne žele isporučivati u posljednjih desetak godina. Ranije objavljeni singl "Can't take it with you" ponovno donosi zvuk bendža, duhača, dixielanda i countrya u njihov repertoar sa zavodljivim refrenom, dok je posljednja "Wilderness" u svojem 10 minuta dugačkom tijeku očiti producentski štos spajanja nekoliko kompozicija s kojima nisu znali šta da naprave. Prvi dio je čvršći i prljaviji rhythm'n'blues s dozom punk-rockabillya koji se pretvara u soul-country-jazz instrumentalni solo klavijatura i gitara, drugi dio čini melodija na gajdama, a u posljednjem, dvadesetak sekundi odvojenom komadu spojem countrya, bluegrassa i cabareta kao da daju odušak za nekakav relevantan outro albuma. Ipak, jedina svijetla točka u ovome eklekticizmom nabijenom albumu su otriježnjeni tekstovi koji dopiru do religijskih i svijetovnih tematika s blagim naglaskom na neuništivi buntovni rock manirizam koji je prije svega jedna nova i bezalkoholna avantura skoro bezbijedna kao mlijeko.



Naoko lijepe, lepršave i fine melodijice obogaćene gitarskim, uglavnom akustično raspoloženim harmonijama, dvoglasjima, harmonikom, klavijaturama i violinom kao stvorene za neku novu generaciju koja će na konto prošlosti Maraha u ovome vidjeti izlaz ka 'alternativnoj' americani. Ali samo naoko. Suština je ipak drugačija i mogući je nagovještaj čistog komercijalnog zvuka.

Trenutna postava: Dave Bielanko (vokal, gitara), Serge Bielanko (vokal, usna harmonika, gitara), Adam Garbinski (gitara), Kirk Henderson (bas i klavijature), Dave Petersen (bubnjevi) i Christine Smith (klavijature i vokal).

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 05/03/2008

PS: nadajmo se da 27.III 2008. u zagrebačkoj Galeriji SC neće ovako zvučati. cijena ulaznice je 45 kn u pretprodaji a 60 na dan koncerta.