Our life is not a movie or maybe dilema, realizam ili pesimizam, pobjedničko slavljenje ili očaj, Bog ili sudbina, potraga za smislom i još štošta zbijeno u 45 minuta 'katarzičnog rocka'!

Premda frontmen Will Schef pjeva: It' s just a bad movie where there' s no crying….It s just a life story so there' s no climax - ovaj album zasigurno jest njihov vrhunac. Iako su na glazbenoj sceni od 1999. godine, a u svojoj državi Texas već uživaju kultni status, Okkervil River su pravi proboj na širu glazbenu scenu doživjeli 2005. godine odličnim albumom Black Sheep Boy. Kombinirajući kaotičan folk-rock s mračnom i emotivnom lirikom možda će vas, na prvo slušanje, ova petorka iz Austina podsjetiti na Arcade Fire, no radi se o samosvojnom bendu koji nam dolazi s već petim albumom. Ono što ih povezuje sa spomenutim bendom jest fascinantna sposobnost da očaj, beznađe i tugu pretoče u slavljeničke, 'himnične' pjesme u službi nekog višeg cilja, katarze ili oslobođenja - nazovite to kako hoćete. Činjenica je da se takvo što može samo glazbom postići. I to znaju i Arcade Fire i Okkervil River! To nije nikakvo njihovo otkriće (povijest glazbe o tome svjedoči, još je Nietzcshe davno tvrdio kako se svijet može opravdati samo kao esteski fenomen - upravo kroz glazbu kao najviši doseg umjetnosti). Možda je u tome i njihova najveća snaga - u spoju tjeskobne i mračne poetske lirike i eksplozivne, vrišteće, melodične glazbe.



Ono što nam ovaj album donosi je filmska perspektiva i narativno-ispovjedni princip u kojem su likovi, kao kroz oko kamere, projicirani na filmskom platnu. Posebno je dojmljiva 'John Allyn Smith Sails', priča o neuspješnom pokušaju suicida ( I tried to make my breathing stop, my heart beat slow / so when my mom and John come in, I would be cold ), i Unless it Kicks, koja započinje kao potraga za smislom ( What gives this mess some grace unless it kicks, unless it' s fiction, unless it' s sweat or it' s songs ), da bi završila pesimističnom sumnjom (…trying not to turn up, trying not to belive in the light). Kao u slučaju već spomenutih Arcade Fire ili The National, i Okkervil River donose prekrasne, polagano-rastuće, melodične teme, ali i energične i emotivne udare s iznenadnim obratima.

Album The Stage Names ne donosi nikakva pretenciozna i velika otkrivenja, ali vas, usprkos svojoj mračnoj lirici, neće ostaviti prazne i ravnodušne, kao poslije nekog lošeg filma.

žuži // 28/10/2007