Sjećate li se jednomjesečnog instant-proizvoda Shampoo iz sredine devedesetih? Eh, da pop-dance scene je uvijek bilo. Ovaj album je prilagođen za određenu retro populaciju koji vole komercijalnu fazu '80-tih David Bowiea, zatim površnim obožavateljima Depeche Mode, New Order, Talking Heads i svakako The B-52's. Banalno ko' mlijeko.

Očigledno je da NYPC iz Londona obožavaju ostavštinu Talking Heads iz vremena "Remain In Light" i "Speaking In Tongues" albuma kao i The B-52's djela "Mesopotamia" i "Whammy!" pa su ovaj debi album orijentirali prema dance-rock nabojima ranih '80-tih. Ovako otprilike su zvučali new-romantics albumi Japan, Ultravox, Visage, Classics Nouveaux, A Flock Of Seagulls... te se bez obzira na mladost samog sastava slobodno može reći da su debelo zakasnili nekih tridesetak-dvadeset i pet godina. Štoviše, uz sve odavno poznate finese romantizma, dance-rocka i new wavea, oni pokušavaju skinuti ritmiku Steve Jansena (bubnjar Japan) sa sjajnog albuma "Tin Drum" u skladbi "Jerk me", ritmiku producentskog dvogodišnjeg štosa skupine Bow Wow Wow u naslovu "Hiding on the staircase" ili gitarske surf-dionice Keith Stricklanda (The B-52's), kao i tokom čitavog albuma poneke sitne sintagme gitare David Byrnea (Talking Heads) i Adrian Belowa što im ne ide baš i najbolje u kreativnom pogledu, ali pjevačica Tahita Bulmer ima vrlo prijatan i zavodljiv vokal a'la Kate Pierson (ex-The B-52's) koja joj je više nego očiti uzor. Ako postoji ijedna vrednija skladba na albumu onda je to uvodna "Get lucky" (prvi singl iz 2006.), "Hiding on the staircase", "Ice cream" (drugi singl UK no.40) i "The Bomb" (treći singl UK no.47), ali ostatak albuma nikako ne može zadovoljiti bilo kakvu iole kritičarsku vrijednu ocijenu.



Za lagodno slušanje bez ikakvih problema ovaj album može sjesti na "pravo mjesto" za ugodne igranke nevinih, seksom, alkoholom i drogom neokaljanih tinejdžera ili starih "sve proživljenih" mulaca nostalgičara (poput mene) koji su taj period odavno odslužili u originalnom i vremenski modernom vremenu hitova "Fade to grey" (Visage) ili "Guilty" (Classics Nouveaux). Danas je ovakva glazba daleko bolje rezultate dala s albumima LCD Soundsystem i Bloc Party.

Jedan kritičar je tokom ranih '70-tih kada su albume počeli objavljivati Uriah Heep izjavio "ako ovaj band uspije, ja ću se ubiti". Kakvo je vrijeme došlo, ne bih se čudio da i ja moram izreći ovakvu groznu prispodobu.

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 12/10/2007