Nakon sjajnog prvijenca iz 2005. The Bravery nastavlja svojim zacrtanim dance-rock smjernicama. Odmah je uočljiva daleko veća posvećenost kompozitorskoj strategiji koja ovaj puta uključuje i orkestralne gudačke aranžmane, te bogatu melodijsku liniju, vokalne dionice stadionskih razmjera, te nekolicinu vedrih i šarmantnih gitarističkih inovativnih elemenata. Produkcijski besprijekoran posao Brendan O'Briena (radio čuvene albume Pearl Jam, Stone Temple Pilots, RHCP, RATM, Korn, Bob Dylana...) donio je čitavu pregršt sladunjavih komercijalnih skladbi za široku potrošnju - od uvodne "Believe", orkestralno podebljanih "This is not the end" i laganice "The ocean", vrlo dobre plesne "Every word is a knife in my ear", "Basd sun", hard/dance-rock rasplesane "Run in the walls" ili hitoidne "Angelina".



Kao prvi hit singl izabrana je "Time won't let me go", laganiji rock šlager s poleđinom "Believe". U onom utjecajnom pogledu njihovih uzora od The Smiths, Echo And The Bunnymen i velike većine new wave i new romantics imena, utjecaji The Cure su na ovom albumu najrazgovjetniji, a treba dodati da i sam Robert Smith s ekipom već dugo vremena nije objavio ovako solidan glazbeno primamljiv rad.

Debi album im je dosegao prestižnu no.1 poziciju na NME listi, ovaj je unatoč slatkim kalorijama već u prvom tjednu po objavi (22.V 2007.) zapeo na USA no.24. Znači li to da unatoč dobrom i prilično raznolikijem materijalu spram prvijenca, The Bravery već nakon drugog albuma postaju vlastitim fanovima dosadni?

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 26/09/2007