Nakon što su sredinom prošle godine na svoju bandcamp stranicu stavili live demo sa sedam pjesama, ove godine došao je red i na prvo studijsko izdanje. Sami stil je melodični crust punk sa harsh vokalima, amo reć za fanove His Hero is Gone, ali u riffovima se primjeti i osjetan afinitet prema metalu, najviše melodičnom death metalu s obzirom na atmosferu koju glazba evocira. Nema ovo veze sa bendovima poput Aus Rottena ili Amebixa, puno su im bliži At the gatesi i to se čuje skoro na svakom koraku. Nakon akustičnog intra u pjesmu 'Endless grief' počinje taj d-beat praćen melodičnim crust riffovima i hardcore vokalima. Čuje se tu i dosta drugih utjecaja, poglavito melodeatha, da bi pjesma na kraju u malo epskijem fazonu preuzela obličje kakve viking black stvari. Not my cup of tea ali dobra kombinacija koja u nepune tri minute uspije išaltati akustični intro, punk pjesmu i tome svemu dodati više metal aranžmane. Za početak druge pjesme 'Terminal' biste se vrlo lako mogli zabuniti da se radi o Bad Religionu iskreno, ili bilo kojem od pregršt sličnih bendova tog usmjerenja (od tog cijelog "Epitaph" subžanra punk glazbe slušam možda 5 albuma, a dva su od Overflowa tako da zbilja nemam neke jake reference sa kojima bih ovo mogao usporediti). Stvar nakon tog inicijalnog riffa nastavlja sa utabanim stilom melocrusta da bi, kao i prethodna pjesma, pred kraj usporila i zakoračila više u metalom inspirirane vode. 'Kingdom come' je malo pankerskija u odnosu na prethodne dvije pjesme i traje minutu ipo. Opet se javlja sentiment da bi bend bez harsh hardcore vokala mogao komotno odrađivati svjetski melo punk., a uz dodatak druge gitare bi mogli biti i melo death bend. Nije zamjerka niti ću previše biti subjektivan u ocjeni jer album je objektivno dobar. 'To decide' počinje malo teže, ali opet ide u te melodične riffove do točke da se pitam odakle uopće crust odrednica u žanrovskom usmjerenju. Da, ima d-beat ali nije pretjerano težak, niti nabrijan, niti prljav, a siguran sam da se i članovi benda redovito tuširaju. Kratka i jednostavna numera bez nekakvih izleta, minuta i četrdeset pet sekundi. Kratko i drito u poantu. U stvari 'Jump' vokali zalaze debelo u death metal teritorij, ali opet, ništa van dosad navedenog, fini melodični punk riffovi, upareni sa harsh vokalima i ponekom metal tendencijom. 'Self god' počinje kao At The Gates ili neki sličan bend, što je aspekt koji ovaj bend obilato koristi u uvodima u pjesme, dok je sama stvar u ustanovljenom fazonu. Možda najveća zamjerka dosad je ta što nema solaža, koje bi još više rafinirale stil pa bi se moglo preciznije reći naginju li više na punk ili melodični death metal.

Za pjesmu 'Pull the sky' mi nitko ne može reći da se ne radi o melo death stvari, bez obzira na pankerski beat, a i pojavljuje se prva prava solaža. Nema veze s ovim ali me podsjetilo na demo od riječke Xenose, koja je službeno slovila kao hardcore bend, no da su malo produljili pjesme bili bi čisto melo death bend i to u puno većoj mjeri nego ovi Zagrepčani. Album nastavlja 'Broken shell', opet sa sporijim uvodom, stvari koja balansira na granici melodičnog punka i melodičnog metala, ali je dosad uvjerljivo najžešća i riffovi kako pjesma odmiče puno više uzimaju od metal strane spektra. 'Ancient one' je dosad jedina čisto crust punk stvar, samo što traje četrdeset i devet sekundi. Šteta jer je crusterski riff bio odličan. 'Skeletons leisure park' nudi opet isti melo crust stil, ali je riff rudimentarniji i stvar ipak više naginje na punk. 'Face the fear' ide u zadanom stilu albuma bez devijacije. Možda malo zamorno slušati ovoliko jednog te istog iskreno, ali opet- nije moj preferirani stil i zbilja nemam pravo prigovarati jer bih vjerojatno mogao danima slušati dis-ovo i dis-ono bendove bez da mi dosade. Zadnje dvije pjesme, 'Whistleblower' i 'Remember the name' ništa novo ne donose i album privode kraju isto kako je i počeo.

Kada mi je na objavi neke punk stranice izletilo "Croatian neocrust" definitivno nisam očekivao ovakvo nešto. Glavne zamjerke idu na kompozicije jer skoro svaka pjesma slijedi identičnu šablonu: spori intro, melo crust glavni dio, ko jebe choruse i solaže, ponovi glavni riff i sve to začini sa dozom melodičnog death metala. Subjektivni dojam ostavljen po strani, ipak je prvi studijski uradak, sviralački su potkovani, tako da ukoliko nastave sa stvaranjem će sigurno poboljšati sve ono što bih ja naveo kao mane. O samom stilu neću. Preporuka za ljubitelje melodičnog punka i metala, ali ako već sad ovako dobro zvuče, očekujem da do drugog albuma izbruse aranžmane i ispoliraju te sitne nedostatke.

Tracklista: 1. Endless Grief, 2. Terminal, 3. Kingdom Come, 4. To Decide, 5. Jump, 6. Self God, 7. Pull The Sky, 8. Broken Shell, 9. Ancient One, 10. Skeletons Leisure Park, 11. Face The Fear, 12. Whistleblower, 13. Remember The Name

Ocjena (1-10): 7 za trud

marko šiljeg // 25/03/2025