Talijanski deeathcore bend iz grada Busto Arsizio (83.000 stanovnika), 35 km sjeverno od Milana premda postoji od 2014., svoj debi album "Sulphur Cvlt" je objavio tek 2021., drugi "Dark Secrets of the Soul" 2024., a nepunih godinu kasnije i ovaj treći. Kroz karijeru su imali brojne promjene članstva: od kvarteta su postali četverac promjenivši frontmena (ovdje je prisutan Christian Lombardo), a od originalne postave sada su samo bubnjar Domenico Tamilla i ritam gitarist Emanuele Corso. Zanimljivo, nemaju bas gitaru, već samo solo s novim gitaristom Daniele Posillipom. Poimanje deathcorea na ovome albumu je transžanrovsko. Dok primjerice kratki instrumentalni uvod "Underworld" sugerira da počinje metalcore s elektronskim štimungom, već nakon 32 sekunde direktno se ušlepava razbijajuća zvijerčina "Faithless" s kompleksnim kreacijama, više u symphonic-death maniru primjetnim melodic zavijutcima i opravdanim kvarovima. Teme su vrlo 'cool' i mračno-sumanuto pristojne, očito provjereno testirane da ne budu preteške i napadno otresite, ali vokal je nekako šepav u linearnom fragmentu, takoreći kroz svih 37 minuta je u kalupu jedne te iste igre. Melodije su začinjene breakdownima i mnogim tehničkim riffovima, posebice naslovna "Vengeance" o uništenju neprijatelja, no i tu ima dvojbi 'protiv koga se borim? - protiv sebe ili neprijatelja', a "Seed of hate" s ponešto pocrnjelog industriala napada crkvu i pušta korijene u dušu ulijevajući otrov Lucifera. Ma, bez brige, to je samo furka protiv višestoljetnog vatikanskog konzervativizma. Ali mora se priznati da je produkcija impresivna, taj manjak bas gitare se uopće ne osjeti: gitaristi imaju sve konce u rukama nadigravajući duboke i visoke štimove u podrhtavanju (kompleksna stvarčina "Silence"), te ovakav crossover pun lukavih sinergija živi u ugodnom šablonu.



Jedna od najneočekivanih je "Scarlet rain" sa čistim vokalima i nu-metal/ gothic/ metalcore aditivima pokazavši prilično drugačiji avanturizam koji je malo teže usporediv s ostatkom materijala, pa bi pjesma mogla biti omiljena i izvan deathcore žanra ako se realizira kao singl. Sve je ovo dosta groteskno poskakivanje, evo "Veil of deception" kreće nešto kao Blue Oyster Cult melodija s deathcore rešetanjem i metaforičkom poemom o apostolima koji obožavaju plastične lutke u praznom znanju koje pripisuje vrijednosti banalnog idolopoklonstva prema kozmičkom ništavilu, dok je drugi singl "Absentia" solidan nastavak vrlo slične melodije okrenuvši se hladnom zagrljaju egzistencijalne muke i stalnih borbi u vlastitom umu s kompromisima vjere i očaja 'nalazim utjehu u nedostatku božanskog plesa'. Ovdje se mogu primijetiti i pozadinske synth melodije u zadnjem dijelu kao da ih je skladao MiKKa dreDDup s onim svojim poznatim neurotičnim krivuljama i neujednačenim parabolama!



Zadnji dio je pumpajuća melodic death "Morningstar" s isprekidanim tempovima od blastbeatova do tromih r'n'b odjeka gurajući molitvu svetom Luciferu da je religija moć lažljivih parazita, ah uobičajena death priča silovanog sotonizma. Ne tvrdim da je teško vjerovati u čitavu ezoteriju religije između pozitivnog i najmračnijeg, onog paklenskog, ali komentiram da se bend kroz tekstove pokušava deklarirati bogohulan sa ciljem magnetskog privlačenja pozornosti: slušaj o čemu govorim. Jest, to je često puta zaboravljiva činjenica kod ovakve glazbe jer ljudi slušaju zvuk, a ne poantu lirike, jbga. Uz ovu i još nekoliko pjesama se komotno mogu vršiti obredi crne mise s namjerom prizivanja Lucifera. Ček' jasna stvar - ima Boga, a onda ima i Đavla. Ima nebesa - ima i pakla i čistilišta. Najdulja "Inferno" ima podosta toga od Dimmu Borgir iz rane black faze obrušavajući se na simfoniju sinova prljavog čovjeka s rogovima demonske himne (poznat stav, zar ne?) i žrtve za prijestolje proklete vladavine đavolskog plesa pored Lucifera raširenih krila.

Sve je ovo poznati scenarij 'utapanja u sumporu', možda budućeg velikog benda koji se ne libi deklarirati kao sotonistički, ali meni sve ovo djeluje kao bezazlena šala, zafrkancija simfonije tamne životne propasti, beskrajne borbe u grozničavom transu sukoba s moralom i nametnutim kodeksima ponašanja. Naravno, ovako nešto i treba kao sušta suprotnost biti iz Italije, a ne iz USA ili Britanije. Milano je najbliži Vatikanu nego li svi drugi rock/ metal centri.

Naslovi: 1.Underworld, 2.Faithless, 3.Vengeance, 4.Seed of hate, 5.Silence, 6.Scarlet rain, 7.Veil of deception, 8.Absentia, 9.Morningstar, 10.Inferno

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 12/03/2025