Oni koji su pratili rad Ilije Zipevskog unazad nekih desetak godina znaju što je prethodilo ovome prvom albumu. Ispočetka je bend Krilat i Beo imao world-music/ folk/ etno šlih akustičnog izraza s ne baš naglašenim rock aditivima. Više su to bile vedre šansone s francuskim gypsy-blues elanom, nešto veoma blisko našem hrvatskom Branku Galoiću, tzv. disidentom u Parizu, kroz postavu su se mijenjali muzičari, a onda je u tijeku COVID-19 pandemije iznenada ostavio akustaru gitaru i uzeo električnu. Nisam siguran da li je pjesma "Moj grad" bila baš ta presudna, no novi stil u finom power-pop/ post-new romantics dance-rocku melodijski nalik na stari hit američkog benda Cock Robin "Just around the corner" iz 1987. kada su svi mislili da je to neki engleski pjevač, unijela je sasvim drugačije konture. Jeste, onda je došla još jedna lijepa dance-rock pjesma "Život nema kraj" s pratećim ženskim vokalima, a postava se svako malo mijenjala kako stoji u saopštenju da su pjesme nastajale od 2012. do 2020. s mnogim personalnim promjenama u kojima je Ilija jedini stalni član. I kao najava konačnog albuma došao je onaj fini naslovni singl "Dalekovodi" s mnogo ambijenta brit-popa i domoljubne romantike tako da je bilo mnogo pitanja što će album donijeti.



Moram priznati da sam iznenađen raspletom: ovih nešto manje od 40 minuta ima dvojaki karakter i prije svega valja zaboraviti onaj raniji dio, neću reći vrludanja jer bi time omalovažio Ilijinu karizmu, da se krivo ne razumijemo, to je bilo zaista impresivno dejstvovanje, ovdje je pred nama jedno lijepo glazbeno putovanje u moderan indie-rock svijet današnjice s početkom, glavom, truplom, smislom, zapletom, raspletom i repom, a opet nije neko konceptualno prenemaganje Radiohead i slične ekipe brojnih sljedbenika. Prije svega, Ilija ima istančan smisao za leksik i poetiku univerzalnog rakursa na srpskom jeziku, imena pjesama su na omotu ispisana ćirilicom, pa zato i poštujem njegov materinji što sam ovu recenziju prvotno napisao na njoj. Tko u Hrvatskoj (i Sloveniji) ne zna ćirilicu, kriv mu je senzor ignoriranja velike slavenske kulture i baštine. Nadalje, Ilija ima veoma lijep i senzibilan vokal, a opet, nije ona gnjecava brit-pop patetika suštinskog preseravanja s nekakvim neočekivanim cvilidretavim oktavama u tenoru. Pazio je na intonacije i arije, te nimalo ne sumnjam da je ove kompozicije detaljno studirao prije nego li ih je krenuo snimati.

Možda su rani fanovi razočarani što se onaj prvi dio karijere nije nekako 'službeno' zabilježio (fakat, trebalo bi biti kad-tad objavljenih audio dokumenata), no krenimo redom: uvodnik albuma je vješti, ali prekratki electro-rock instrumental "Predvorje" koji uranja u "Vrt", moćnu indie-rock stvarčinu nadomak kombinaciji Idola i EKV, a iznenada se na sredini ušalta u dub-reggae (!) poput nekih vrsnih new-wave bendova. Šiba se sa staccatima i psihodeličnom violinom "Sunce", ti bokca, pa to su utjecaji Ultravox, govorim neusmiljeno hipotetski, ovo je kombinacija post-punka i novog romantizma u trećem-četvrtom koljenu s ponešto i nu-metal/ alter stila, a baš tako i treba. Jedna od najvažnijih činjenica jest da se Ilija ne libi eksperimentirati: hrabar je, a kroz temu "Organska potreba" se upušta u melodičan pop-punk ekspresionističkim socio-političkim angažmanom 'o, kakva li je to divota živeti život idiota/ ići u krug od mesta do mesta, za obrok jesti pitu od režimskog testa' jasno uperivši srednji prst tamo gdje i treba.



Ok, to je prvi dio albuma, onaj žestok, a onda dolazi mirniji, ali nimalo patetičan i neprincipjelan. Ja bih ovog dečka čak usporedio i s onom drskošću Štulića koji je na 5-6-7 vitalnih albuma Azre šetao sa stilovima šamarajući komuniste inteligentnom poetikom: akustična "Put" obogaćena violinskim harmonijama priča o 'suzama potopljenoj zemlji' u kojoj 'glođeš kosti mladosti svoje, u klozetu iscrtavaš snoce.../ plemenitost, duša i dar tvoji su preokret, revolucija i put'. Čak niti Dylan u onim svojim sjajnim vremenima nije ovako uspio opisati vrijeme rata u Vijetnamu i sve one pizdarije koje je kasnije prouzročila Američka vlada u kojekakvim sprečavanjima širenja komunizma, nekoć najglavnijeg svjetskog protivnika, a danas napadaju i Ruse i islam, a napasti će i nas jadnike na Balkanu ako im pokažemo to što su Ilija i njegov bend kadri iskazati na ovome albumu kad se duboko uroni u njega. Ne, ovo nimalo nije neka groteska ili zajebancija, kroz čitav tijek albuma valja slušati što momčina pjeva u mnogo metafora. "Mi" je još jedna pop-punk stvar, naizgled bezazleno ljubavna, ali nije jer 'rivali stari, uvek na nišanu jedno drugom/... stoje kao ambis pred mojim nogama'. Ovdje je zanimljiva percepcija stiha 'u večnosti, krila naša ne gube sjaj', a može biti svašta, no mene asocira baš upravo na bratoubilački nagon ustaša i četnika, takoreći jednog te istog naroda koji govori isti jezik s tek malim otklonima u dijalektima i religijskim koordinacijama, ali sve je tu praktički isto. Između mojeg hrvatskog i Ilijinog srpskog (ili makedonskog) naroda nema ama baš nikakve razlike. Jednom me pitao frend, Belgijanac, koja je razlika između Hrvata i Srba, odgovorio sam mu 'nikakva', čak nije razumio niti komparaciju turbo-folka od world-musica, to je njemu sve isto kao kad se upleteš u folklor, recimo sjeverozapadne Afrike Maroka, Tunisa, Alžira i Mauritanije, tko su Tuarezi, Berberi, a tko su Arapi. Mi jako dobro znamo da smo Slaveni i samo nas politika već jako dugo vremena jebe i ždere, ali zato umjetnost i ovakav rock jako dobro popravlja stvari na bilateralnoj razini.

Čitav album:



Srbi su moji prijatelji, ja sam Hrvat s najhrvatskijim prezimenom Horvat i nema tog četnika i ustaše da mi kaže kako nisam lojalan, objektivan ili subjektivan. To sam ja. A Ilija i njegova ekipa kroz dugački period stvaranja ovih pjesama su uložili vraški trud da naprave ovako hvale vrijedan, značajan i znamenit indie-rock album. Album godine.

Naslovi: 1.Predvorje, 2.Vrt, 3.Sunce, 4.Organska potreba, 5.Put, 6.Mi, 7.Dalekovodi, 8.Moj grad, 9.Samo sada smo ovde, 10.Život nema kraj, 11.Uspenje

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 10/11/2024