Pokojni Bora Čorba je odavno rekao 'priča o ljubavi obično ugnjavi'. I dobro se zezao u ona daleko sretnija vremena. O ljubavi se može na milijun malih načina zboriti, uveličavati, lamentirati, jecati, plakati, ridati, fantazirati nadrealistično, impresivno, romantično, empatično, makabrično, darkerski jezovito, sofisticirano, i u šorbulu i u tvrdo i u meko i u gusto i u ritko i sa svom mogućom spizom, al' kad Lado zakanta o jubavi, to je prava fešta … Ajme, da bar to jeste tako. Naime, Lado je polovica onog riječkog electro-pop dueta Atmospheric koji postoji neke 2 decenije i ima 4 studijska albuma, a tamo se već protkalo sve ovo o čemu zbori njegov prvi studijski solo album. U lirskom aspektu se ovdje nema što raspravljati; sve su ovo manje-više milijun puta odvaljene priče natopljene melankolijom, melodramama, emocijama, (ne)spretnim situacijama i inim Ferryjevskim temama kada stari macan otvara srce, većinom slomljeno u neostvarenim žudnjama. Dobro, priznajem da sam odavno oguglao na ljubavnu patetiku i romantiku, uostalom novi romantizam je bio pred 4 i pol desetljeća, pa je ipak imao koliko-toliko i angažiranu poetiku, to jest, ovdje se nameće vrlo bliska paralela s još jednom riječkom solo vedetom - Borisom Štokom, članom nekadašnjih bendova Quasarr i Manofon. Lado je simpatičan glazbenik, barata praktički kao sam svoj majstor uz neku sitnu pomoć basiste Franje Jardasa i trubača Krešimira Kunde. Idu mu programiranja, synthovi, gitara, efekti, vokalno je vrlo blizak Neni Belanu i to je mogući potencijalni pogodak da ga se prepozna u radio eteru kao ono 'vau, otkud sad Belan u ovakvom izdanju?'. He-he, pogodili ste, Lado radi kvalitetnu pop glazbu s rock manifestacijama u šarolikom spektru oslanjajući se na mješavinu žanrova i stilova koji baš i nisu najmoderniji, ali odavno imaju svoju publiku. Tu sam možda i previše subjektivan, mjuza mi se dopada. Ljepota i čar je u tome što se autor zna poigravati kao pravi maestro elektronskog zvuka i programiranja ritmova. Svaka pjesma se čini da ima živog bubnjara (ili barem onog za elektronskim bubnjevima) s nekoliko simpatičnih kerefeka u rakursu većinom 4/4 tempova idealno kanaliziranih kroz dance-rock a'la new-romantics.

Ipak, naslovna otvarača "Na rubu mjeseca" je psihodelik poput Floyda "Hey" u prvih pola minuta zaokrenuvši u trip-hop s ponekim gitarskim disonantama, a kasnije i sitnim staccatima. Ima eteričan fluid, nadomak zadnjih radova Boe i novih nastavaka Boa 2 i Remenarićevog Million. Da ne prepričavam pjesme, ima ih čak 14 u duljini od više 50 minuta (!), Lado fino klizi kroz new-romantics ("Ta koju nemam"), dance-rock, a tu ima zaista mnoštvo komada počevši od "Još jednom" s insinuacijama na tamburicu ili mandolinu u tri kratke solaže, pa malo jače stisne distorziju na "Tren" poput Lenny Krawitza (tu doista vokalno nalikuje na Belana), laganiji riff torzo u komplementarnim ritmičkim efektima ("Sanjaš sama"), ajde, može se reči da je kratka "Mi idemo" stanovita new-wave rokačina u stilu The Stranglers kada su ostavili punk i post-punk približivši se popu...



Laganije pjesme se kreću u spomenutom slow-down tempu između trip-hopa i contemporary synth-popa ("Ti si moje more", tipična Belanovska pop balada "Ruke", "Padamo u zrak", nešto brža "Vrati mi" s patetičnom melodramatikom u restoranu tematski poprilično nalikuje na "Melodrama" s davnog Boa debija), a ima bome i jedna lijepa electro-pop akustara "Poslije tebe" u rangu zaboravljenog Samuel Llyod Duckwortha, odnosno Get Cape.Wear Cape.Fly, eh, kad ste ga zadnji puta slušali... A također na koncu albuma uistinu i jednostavna akustara "Svijeća je gorjela" s bogatim nadogradnjama staccata u valcer-menuetu s melodikom, koliko mi se čini, te bi ova pjesma, eh, da smo medijski elokventno i kompetentno jaka nacija, mogla postati ono što je Sting sasvim neočekivano kao hit iznjedrio "Fragille" davne 1988. Ali ipak, to nije taj artistički Proust diskurz, tek negdje u petoj britanskoj ligi s mogućnošću prelaska u višlji rang, ako se posreći na kvartovskom riječkom takmičenju boćara uz gradele i bevandu.

Kroz čitav tok ove lirske patetike Lado zove da se priključite njegovoj sentimentalnosti i izvjesnoj melankoliji s adekvatnim finišima u sjeti i romantici. Okey, nisam pristaša onih Belanovih bezveznih ljubavnih pjesama 'neka naša ljubav vlada, a u tami disko kluba s drugim si se ljubila, jagode i čokolada', idi u ... to jest, ne dolazi mi više na oči, ha-ha-ha. Jeste, Lado je vrlo sklon sličnim gegovima u kojima se mnogi mogu pronaći, skoro da cvili od uživljene strasti koliko je ljubav važna, a nije onoliko ko' što reče Boa 'jer ljubav je za tebe važna', a ovdje je mnogo toga pekmezavo gnjecasto s veličanjima hoda po vodi boginje koja to nije, ustupaka ženskom rodu, ma sve lijepo, fino, uglađeno, šminkerski ciljano za radio eter, nemam ama baš ništa protiv. S puno lijepih i senzibilnih metafora.

Ipak, meni je ovdje zapela tek samo jedna pjesma, a širokom auditoriju na kojeg Lado puca neće - "Sve", peta po redu podsjetivši na rani Simple Minds / Public Image Ltd. post-punk impregniran elektronikom i bogatim dekorom čarobnog benda koji je stalno eksperimentirao u potrazi za najboljim izrazom, a naravno i lirskim sofistikacijama u domeni angažiranog društvenog stava. Možda mi se čini pogrešno, nikakva digresija, no lirika je najjača.

Sve

'Sve vidiš, a ne vidiš ništa
Sve čuješ, a ne čuješ sve
Sve imaš, a nemaš ništa
Sve hoćeš, a imaš sve

Sve možeš, a ne možeš ništa
Sve te ljude, promjeniti svijet
I kad si tako blizu svog svršetka
Ti opet na početku nađeš se, jer želiš

Sve, sve, sve, sve, sve...

Sve ide, a ne ide ništa
Ti sjena postaješ i gubiš se
I sad sa tobom ide gomila problema
Polako te sustižu i boriš se

Ti boriš se...
Ti želiš sve...

Sve vidiš, a ne vidiš ništa
Sve čuješ, a ne čuješ...'

Mindsi, a dakako i Rotten bi ovo pretvorili u singl, pa čak i hit, ovakve stihove koji su pun pogodak, ali, zna se, ovo više nije plodno tlo za takav rakurs, Lado je možda sasvim slučajno otvorio jedan drugi dio svoje kreativne sposobnosti, po meni puno bolje i borbenije, rockerskije i punkerskije na šminkerski način kako su to radili mnogi uključujući Roxy Music, U2, The Smiths, R.E.M., A Flock Of Seagulls, Visage, Ultravox, Duran Duran, Classix Nouveaux... Ovaj album sam preslušao najmanje 20 puta prije nego što sam napisao recenziju i stvarno mi je zadao muke u rezoniranju: sve mi je ovo poznata glazba, ali stihovi su većinom na nivou mainstream zabavnjaka, kako davno reče Morrissey 'objesimo DJ-a jer pušta glazbu koja ništa ne govori o mom životu'. Mnogi će se naći u svim ovim Ladovim patetikama i vjerojatno će biti radio hitova širom ex-Yu regije istom kao što se mnogi nalaze u hitovima ITD banda, standardnih Prljavaca i Valjka. Ima šmek srednje struje, nije da će postati novi Gibboni, ali je na pravom putu da s ovakvom patetikom dosegne srca najšireg auditorija. Možda čak dobije i Porin za alternativni rock album.

Naslovi: 1.Na rubu mjeseca, 2.Ta koju nemam, 3.Još jednom, 4.Tren, 5.Sve, 6.Ti si moje more, 7.Vrati mi, 8.Sanjaš sama, 9.Mi idemo, 10.Trčiš mi po mislima, 11.Poslije tebe, 12.Ruke, 13.Svijeća je gorjela, 14.Padamo u zrak

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 02/10/2024