Iznenadio sam se. Moram priznati da već dugo nisam uopće razmatrao o tome da bi me legato gitara tako ugodno oraspoložila jer u svijetu ima toliko sjajnih gitarista od kojih mnogi tu najjednostavniju tehniku ne koriste. Legato je takoreći ona početnička školska svirka gitare trzanja po svim žicama, za one koji ne znaju, a staccato 'prebiranje' ton po ton, odnosno žica po žica. Načina, brzina i tehnika ima u izobilju. Ovdje se radi o vjerojatno friškom zagrebačkom post-metal trojcu čija imena su mi znana - Vatroslav Gmaz (Hard Time, ex-Take Cover, Irena Žilić), Dominik Turudić (Vohess) i Ivan Đuretek, a ovaj debi EP je realiziran zadnjih dana 2023. godine. Još ranije, 2022. su na bandcampu objavili dva singla "Thundereous Grounds, Shaking Skies" i "Syncretism of One". Spominje se i neki EP "Komorna Glazba" kao demo snimljen između 2017. i 2020., no u to nemam uvid. Imaju spontano povezanu kemiju, detaljno razrađen sinopsis, te je očito da su dugo uvježbavali, komponirali i aranžirali ove 24 minute materijala s 3 pjesme u kojima odličan vokalist prepliće engleski i hrvatski služeći se grlenim, mračnim i osebujnim baritonom u srednjim registrima, nešto nalik Jensu Kidmanu, frontmenu Meshuggah. Pjesme su tri suptilna pokazatelja izvrsnosti komplementarnog sažimanja jake ekspresije u kojoj se osjećaju i gitarski sludge elementi s blagim disonantama inače čvrste distorzije, pa tako uvodna, ujedno i najdulja "Body without organs" (9 i pol minuta) za koju su napravili crno-bijeli art-video luksuznim odmjerom statike i dinamike kadrova zagrebačkih ulica i vertikalnih kadrova (poznati dimnjak toplane i puno vrana na opustjelim krošnjama, recimo) u početku podsjeti na Cult Of Luna, međutim kroz daljnji tijek se otkrivaju nonšalantne legato finoće koje pospješuju eteričnost melodije s prstohvatom minimalističke psihodelije.



Zvuk inače jeste mračan, a kompleksni segment upotpunjuje i povremeni bubnjarski galop; u tome im je druga finesa kojom izbjegavaju standardni klišej, a također nisu skloni onim beskonačnim krešendima. "Circle back" se goropadno obrušava u tromiji blackgaze s puno bubnjarskog prelaza u kolopletu shoegaze melodija i naglih breakova postigavši stepenastu gradaciju, a koliko mi se čini, tu su u pozadini efekti syntha, te vrijedi primijetiti i sitna solo staccata u minijaturama, no taj vodeći legato je ono što ostavlja najveći šarm s dinamičkim aditivom okončavajući u fade-out čistionici. "Gleen" također kreće od melodičnog sludgea, a nakon 1.40 šibaju hardcore s poduplanom pedalom bez triggera zaokrenuvši i u progressive s atmosferičnim momentima i ženskim naracijama na hrvatskom. Upravo ta dionica od cirka 2 minute otvara ih i za eksperimentalni krajolik kojeg zaokružuju drugim prebačajem u galop poput penjanja na brdo i lagodnim spuštanjem s njega, elem 'up & downhill' u kome se ponovno pojavljuju synth harmonije pospješivši psycho dekor što također okončava u fade-outu.

Van svake sumnje, ovo je odličan debi rađen na svjetskom nivou. Jeste, ovakvih bendova ima mnogo 'tamo negdje', no vrlo malo ovdje kod nas. Grotlo ne preferira nikakav šminkeraj, pa ipak od kurentnih tendencija napretka post-metala ne bježe, a EP zaslužuje sav optimizam za, nadajmo se, plodni nastavak kreativnosti.

Naslovi: 1.Body without organs, 2.Circle back, 3.Gleen

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/08/2024