Debi album londonskog trojca kojeg čine Nuun (vokal), Kopczak (vokal, synth, bubnjevi) i Fas (gitara, bas, synth) je relevantan pokazatelj kako noviji black metal ima svoje relevantne korijene u post-punku i gothic-rocku. Dio ekipe su članovi Sea Mosquito i Amaltheia, relativno novih londonskih, uglavnom black bendova što rade od cirka 2018., elem riječ je o vrlo mladim ljudima kojima se prepušta svijet današnjice. Glazba na ovom debiju od svega pola sata teško da se može dopasti klasičnom ljubitelju blacka, no ima itekakve poveznice s njime, onomad istom mjerom kao i francuski Alcest, no ovo je s jedne druge, plesne strane. Kao prvo, ovdje nema blastbeatova, brutalnosti i ekstremnosti, Nuun zna pakleno vriskati, Kopczak pak šapuće, no glazba je vrlo domišljat spoj primamljivog alternativnog sižea dark rocka i metala. Zanimljivo je promotriti konceptualnu narav pjesama; sve se odnose na suprotnosti poput yin/ yang filozofije, već u uvodnoj "Compulsion (Ecstasy)" se kombinira plesni post-punk između The Pop Group i The Cure, a pomalo i Gang Of Four s elementima The Jesus Lizard u psihodeličnim intervalima, a vriskovi su kataklizmički, ovako nešto od Roberta Smitha nikad nećemo dobiti, mada je glazba bliska. Druga "Cruelty (Elation)" je vraški spetljana kompleksnim razbijanjima počevši od vrlo plesnog Bauhaus uvodnika prožetog staccatima i ljubavnim šaputanjima 'kiss me', a onda slijedi gitarski noise/ shoegaze uragan, malo neugodne ambijentalne psihodelije koja razbija emotivni doživljaj pretovarivši ga u brzi gitarski tremolo u laganom tempu poput seksa, da bi se odjednom skočilo u savršenu finoću, kako drugi dio naziva kaže, ushićenje. Možemo smatrati i orgazam. "Stain (Fantasy)" kreeće iz laganih gothic staccata u nemirnu laganicu pojačanu abrazivnim shoegaze/ post-rock finesama kakve znamo od recimo naših vrsnih zvijezda Žen, to je tu negdje. A onda glavni singl "Rage (Indulgence)" koji zasigurno neće biti miljenik komercijalnih radio stanica, no pretpostavljam da će se vrtjeti na zagrebačkom Radio Student. Pjesma je drajverska, plesna, šaputave vokalne koegzistencije skoro na pragu dream-pop shema do treće minute, no onda ide preokret s inverzijama značenja gdje se ponovno pojavljuje taj vriskavi vražićak koji bi, kako se čini, najradije U2, Radiohead i Thom Yorkea poslao tamo gdje im i jeste mjesto.



"Carnivore (God)" se doima još jednom kompleksnom post-punk/ black temom nakrcanu psihodelijom i sjajnim isprekidanim ritmom nadomak 3/4 takta, dakako živog bubnjara, te vokalnih šaputanja u mraku pojačanih delay/ echo efektima, a gitare su u nekim sekvencama kao uzete od Denison Lizarda i pokojnog Andy Gilla. Završna "Inertia (Condense)" čak može spadati i u trip-hop, najlaganija je, ima opasnu kulminaciju u sredini, a do kraja se odvija u besprijekorno čistoj kataklizmici s pljuskom Massive Attack i Trickyju kako se trebaju ovakve žanrovske pjesme raditi sa živim bendom.



Samo ime benda je potaknuto istoimenom pjesmom najčuvenijih francuskih metal avangardista Deathspell Omega s petog albuma "Paracletus" (2005), a znam da pojma nemate o kojoj se pjesmi radi (čak možda i o bendu čija je recenzija albuma "The Furnace of Palingnesia" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29394 2019 bila najčitaniji tekst Terapije 2019.), ovdje je dostupna za usporedbu, no ovi Englezi su daleko nježniji od svojih uzora. Ali, pretpostavljam korijeni jesu u ovom stilu, no zvuči baš upravo kako sam opisao. Ovo bi se uistinu kao i Alcest moglo dopadati post-punk/ gothic i shoegaze fanovima. Prvi album. Jaka odskočna daska za budućnost. Obavezno provjerite. Odlično je!

Naslovi: 1.Compulsion (Ecstasy), 2.Cruelty (Elation), 3.Stain (Fantasy), 4.Rage (Indulgence), 5.Carnivore (God), 6.Inertia (Condense)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/07/2024