Premda relativno friškiji varaždinski bend s dva albuma i korištenjem isključivo malih slova u imenima što je postalo šik, ovaj bazičan, prvo trojac, pa četverac predvođen gitarom Jure Gecija i karizmatičnim vokalom Žarke Župan ima svu potrebnu spremu za osvajanjem domaćeg mainstreama. Mješavina su nekolicine pop žanrova u koje uključuju povremene soft-rock, blues, americana, latino i jazzy konotacije s nekoliko gostujućih glazbenika, između ostalog i duhačku sekciju koja im poboljšava groove i cjelokupni dojam pomalo ostavljajući performanse kao da uopće nije riječ o hrvatskom, već nekom britanskom ili američkom izvođaču ciljanom za moody atmosferu mondenih noćnih klubova specijaliziranim za swing, jazzy i blues. Ajde i indie-pop.
Njihovo glavno obilježje jest melankolija, emocija i prikrivena erotika s neskriveno senzualnim vokalom, a da nema nekoliko pjesama na hrvatskom, teško bi se uočio domaći diskurz. S druge strane, engleski u ovakvom kontekstu dobro stoji, samo što s njime? Rijetko koji naš izvođač je s njime postigao komercijalni doseg, no to je stvar odluke autora.
Album ima solidnih 35 minuta rafinirane svirke s otmjeno izabranim lirskim temama u čijem je središtu emocija i senzibilitet, te proživljena iskustva kroz sjetna, melankolična i nostalgična razmišljanja na rubu patetike, ali one koncizno odmjerene. Jer, sam pogled na omot albuma mogao bi locirati hippy/ flower-power konotacije u psihodeličnim dezenima što ima začkoljice u stilskom preduciranju zvuka. Tu su prije svega slojeviti aranžmani s blagim progresijama, no nije na odmet primjetiti i poneke kompleksno urađene zahvate u uvodnoj "Drama" koji donose palac gore spram recimo naših tipičnih pop klišeja.
Za sada su realizirana dva spota, prvi za singl "Island", plesni komad umjerenog tempa s funk-pop letargijom ljetnih pasaža uz malo surfa, nimalo daleko od Mangroove i Natali Dizdar, a drugi za domaćicu "5 minuta" u soft-rock varijacijama nalik na Steely Dan i Sade, a takav stilski rakurs uglavnom se proteže čitavim opusom. Malo blues swinganja zabavne "Smalltown ghost" (sjetite se nekadašnjeg sisačkog benda Spina iz prve dekade 21. stoljeća s Majom Rivić na vokalu), plesnog mainstream jazza "Wolf" s akustičnim staccatima a'la Django Reinhardt, latino supstanca "Kreni", americane "Marshall", lijepe laganice "Stories" pojačane violončelom, atmosferičnim 'moody' bluesom "Last day" sve do završne balade "Teleport" s disonantama električne gitare i snenim laid-back kotrljanjem koje neočekivano finišira u salsu i flamenco, ali, uf, prekratko, tek samo u zadnjoj minuti...
Jasno, ovakvom se stilskom izričaju nema što predbacivati ili tražiti čvršći, energičniji pristup. Ovdje su zadovoljeni svi performansi tako da album ima adekvatne predispozicije za širi medijski prostor.