Jouni Ollila je industrial publici poznat kao suosnivač projekta MZ.412, i ovo mu je drugi album samostalnog projekta Ulvtharm, u kojem kombinira dark ambient pejsaže sa industrialom i momentima filmske glazbe, barem ako je suditi po prvom albumu "Wr​ē​kō" iz 2022. godine. Album otvara skladba 'Plague' koja izranja iz fade-ina u jedan noise dronerski pasaž isprekidan sporim pulsirajućim ritmom, te se razvija u smjeru industrial noisea odmah dajući do znanja da se ne radi samo o još jednom noise albumu, već sofisticiranoj cjelini tih mračnih komponenti, pojačanih pojavom blago distorziranih vokala. Jednostavno dobar recept: drone podloga iznad koje onda slažeš kolaž u skladu sa vlastitim nahođenjem. Ti vokalni elementi upareni sa suzdržanim industrialom figuraju kao malo više organski power electronics izričaj koji sa dovoljno učestalim izmjenama različitih audio krajobraza ne stvara osjećaj zasićenosti, iako je tempo stvari dosta spor.



Nakon ovog relativno mirnog uvoda u album počinje puno zlokobnija 'Sinners will inherit the Earth' sa svojom sporom i pulsirajućom elektronikom na koju se onda, opet postepeno nadovezuje škripa i ostali asortiman industrial noise palete. Življa, ali i teža od prethodne pjesme, dominira odnosom vokala i ritmike koja je po meni uzeta direktno iz ambijentalnog nordijskog etna. Skoro pa bih rekao metal bez metala. Mračna i repetativna u atmosferi koju stvara, skladba na moment utone u pauzu nakon koje izlazi nešto baš inspirirano nordijskim folkom, ali u formi koja je već određena, sa malo više distorzije nego prije. Gdje je sada Huxley da nam podari makar narko-konformizam umjesto ove zagađene pustopoljine? Mentalne fotokopirane slike industrijskih postrojenja u hladnoratovskoj Europi, pogotovo na "našem", istočnom dijelu se nameću same od sebe, ali kroz prizmu mašine za mljevenje ljudi kakvu ni Staljin nije mogao zamisliti u svojim najmokrijim snovima. Ne treba ti Berlinski zid, niti nadzor Stasija ako nemaš gdje pobjeći. Impresija naslova i same skladbe je da ovaj svijet uistinu jeste pakao nekog drugog i da smo osuđeni na postojanje bez kontrole, uvjetovano mehanikom tehnološkog društva, gdje nam je individualnost svedena na broj i društvenu ulogu koji su nam dodijeljeni.



'New Dawn' je zaokret u odnosu na dosadašnji tijek albuma, življa elektronika i digitalne bas dionice koje me jako podsjećaju na stvar 'Colony collapse' od Haus Arafne, sve skupa praćeno sa upola sporijim industrijskim pulsevima koji naglažavaju vokalnu izvedbu. Ulaskom syntheva u cijelu priču zvučni krajobraz se zaokružuje u toj nekoj ritmičkoj elektronici kojoj industrial dođe tek kao mašnica na kraju. Totalitarni motiv je opet neosporan jer za novi svijet je potreban novi čovjek, pa sad na koju stranu god naginjali- ljudska priroda je ono što se mora obuzdati kako bi se postigao (koji već) grandiozni ideološki Heliopolis.

'All hail the serpents' se početkom vraća na stil prve dvije skladbe, spori ambijent praćen uplivima vokala i industrial elemenata, i razvija se u retro futurističku synth drone skladbu. Prvi put da se prominentnije pojavljuju elementi filmske glazbe u ovoj beznadnoj distopiji prije negoli stvar iskače iz svih dosadašnjih okvira u punokrvni grandiozni industrial metal sa monolitnim ponavljanjem naslovne fraze. Nenadano kao što je došao, taj metal dio i pjesma završavaju naprasnim prekidom. Ugodno iznenađenje i ako nešto ozbiljno ne zasere do kraja albuma ide čista desetka. 'Blvck Daath' počinje cirkularnom sekvencom iznad laganih perkusija, dok se proganjajući pozadinski vokali i industrial elementi pojavljuju negdje oko dvije ipo minute. Možda bi joj u drugoj polovici falila jedna klasična elektronska sekvenca prosto da stvar održi nepredvidivom, a imam i osjećaj da bi se nešto poput elektroničkog uvoda u pjesmu 'Deutschland' od Rammsteina, samo naravno prilagođeno ambijentu ovog albuma- savršeno uklopilo i cijeloj priči dalo dodatnu dimenziju. Random misli na stranu, pjesma prati stil albuma i ovo je mana samo ako ćete sitničarit.

'Bloodletting of magna mater' nudi beznadnu atmosferu, bespomoćnu i iscrpljenu, u momentu kada se protagonist radnje već predaje i prepušta na milost figurama za visokim stolom, iznad kojih prominentno stoji indikativno dizajnirani pseudototalitarni simbol. Suđenje se prenosi kao primjer drugim beznačajnicima o posljedicama isticanja iz mase i imanja vlastitih misli. Pogled u vis nakon brojanja koraka po zatvorskoj ćeliji. Ovo putovanje bespućima post-industrijske rezignacije i distanciranosti u odnosu na sudbinu pojedinca svome kraju dovodi skladba 'The beginning and the end', kao smiraj posljednjih momenata protagonistove muke, iskupljujuća scena moralne pobjede u nečemu što je krajnja spoznaja neizbježnosti održanja sistema. Prihvaćanje sudbine i oprost vlastitim egzekutorima koji su, baš kao i svi ostali akteri radnje, koji su sudjelovali u farsi društvenog procesa iz pukog instinkta za samoodržanjem, pritom znajući jako dobro koliku nepravdu svojim djelima čine. Zlo je banalno a od ideološkog zelota i oportunističkog sociopata gori je samo pasivni promatrač, u ovom slučaju publika kojoj se na velikom ekranu sada prikazuje krupni kadar protagonistove katarze.

Tracklista: 1. Plague, 2. Sinners Will Inherit The Earth, 3. New Dawn, 4. All Hail The Serpents, 5. Blvck Daath, 6. Bloodletting Of Magna Mater, 7. The Beginning And The End

ocjena albuma [1-10]: 10

marko šiljeg // 27/05/2024